S HNS-ovom zastupnicom Ankom Mrak Taritaš, ministricom graditeljstva i prostornoga uređenja u Milanovićevoj vladi i vjerojatnoj kandidatkinji za gradonačelnicu Zagreba na lokalnim izborima u maju 2017., razgovarali smo o specifičnom Bandićevom vođenju grada, crkvenoj uzurpaciji parka na Savici i novom Horvatinčićevom pokušaju nagrđivanja Cvjetnog trga. Također, dotaknuli smo se revitalizacije užeg centra grada i problema planiranja i urbanizma danas, kad se čini da na tom području vladaju stihija i samovolja.

Kako komentirate gradonačelnikove odluke vezane uz nadstrešnicu za kafić na zagrebačkom Cvjetnom trgu?

Najprije sam vidjela fotografije terasa, a onda sam ih vidjela i u naravi i mogu reći da je izgledalo strašnije nego što sam očekivala. To je bilo loše izvedeno i s arhitektonskog i sa stajališta zaštite spomenika kulture. Inače, zalažem se za otvoreno, javno i transparentno vođenje grada. Cvjetni trg primjer je pokazivanja moći i agresivnog ponašanja pojedinaca, prije svega gradonačelnika Grada Zagreba. On je prvi dan terasu odobrio, da bi već drugi dan naredio njezino uklanjanje, što govori da odluke donosi samo jedna osoba, a to nije dobro. Kad se nešto takvo radi, onda se ili napravi javni arhitektonsko-urbanistički natječaj ili se javnost o tome obavijesti na vrijeme. Tako građani bivaju upoznati s onime što se dešava i lakše će prihvatiti predložene novine. Cvjetni trg je postao dnevni boravak građana Zagreba, ma što o tome mislio Tomislav Horvatinčić, i tako treba ostati. S druge strane glavni trg, Jelačić plac, pretvorio se u šatorsko naselje. Zagreb ima svoje prednosti, samo ih treba znati prepoznati i iskoristiti, a sadašnjoj gradskoj upravi to ne uspijeva.

Sve Horvatinčićeve investicije

Ima li previše terasa i kafića u Zagrebu?

Za korisnike kafića vjerojatno nema, a za obično građanstvo, za obitelji koje prolaze s kolicima za djecu, kafića i terasa je previše. To zapravo govori o tome da se ne provodi sustavna politika. Stoga se stvara osjećaj o neprihvatljivom korištenju zajedničkog prostora. Nije svuda sve prihvatljivo na isti način. Grad javne prostore najprije treba štititi, a onda ih djelomično može koristiti i za eksploataciju.

Cvjetni trg primjer je pokazivanja moći i agresivnog ponašanja pojedinaca, prije svega gradonačelnika. On je prvi dan terasu odobrio, da bi već drugi dan naredio njezino uklanjanje. A taj je trg postao dnevni boravak građana, ma što o tome mislio Horvatinčić, i tako treba ostati

Koji je vaš stav u vezi izgradnje crkve u parku u zagrebačkom naselju Savica?

U parku na Savici ne smije se ništa graditi, on je prioritet. To je isto tako javni prostor koji koriste svi i od njega se ne smije otkidati dio za crkvu. Crkva može biti izgrađena na neuređenom terenu do parka. Ta neuređena površina je idealna za crkvu, između ostalog i zato jer bi se uređenjem te površine mogla dobiti dodatna vrijednost.

Ni u tom slučaju, baš kao ni u slučaju Cvjetnog trga, gradonačelnik nije odigrao svoju ulogu zaštitnika javnog interesa.

Netko tko upravlja gradom, dakle ne samo gradonačelnik nego i uredi i stručnjaci, svi zajedno moraju voditi računa o projektima. Uvijek kažem – gradovi grade gradove. Moraju se dati jasne upute investitorima, da znaju pravila ponašanja, koji su uvjeti izgradnje i koji su kriteriji. Ako toga nema, svaki će investitor probati uzeti još koji kvadrat ili podići koji kat više za sebe.

Kad smo već kod investitora, vidimo da je problem s Cvjetnim trgom otpočeo s Horvatinčićevom izgradnjom Prolaza Cvjetni…

Pogledajte tog investitora i povijest njegovih investicija u Zagrebu. Najprije mu je na Zelenom valu bila odobrena lokacija za podizanje hotela, da bi on u izgradnji to prenamijenio u poslovne prostore, iako je dobio dodatni prostor ispred zgrade, što nije slučaj s ostalim zgradama na tom potezu. Dakle dobio je dio javnog prostora za svoj privatni interes, da bi prvotna obećanja o izgradnji hotela na kraju izigrao. Zatim je s neboderom u Savskoj također uzeo dio javne površine. Usput rečeno, neboder je već neko vrijeme posve prazan. Na kraju, poznat je i slučaj Cvjetni gdje su ljudi demonstrirali protiv takve politike i sad sve završava s nadstrešnicama. Uvijek je oko njegovih investicija bilo puno prijepora. Da se razumijemo, investitora treba cijeniti, ali on ne može biti ništa više osim ravnopravnog partnera grada, koji mora u odnosu s investitorom štititi javni interes.

U parku na Savici ne smije se ništa graditi, on je prioritet. Crkva može biti izgrađena na neuređenom terenu do parka. Ta neuređena površina je idealna za crkvu, između ostalog i zato jer bi se uređenjem te površine mogla dobiti dodatna vrijednost

Ima li što dobro u mandatima Milana Bandića na čelu grada?

Njegov način upravljanja gradom je interesantan. Taj se način bazira, prije svega, na njegovoj socijalnoj inteligenciji i na dojmu na kojem jako inzistira sam gradonačelnik, naime na fami da stalno radi. Međutim, to je doista više dojam negoli stvarnost. Za njegovih mandata napravljen je Bundek, možemo se složiti da je to dobar projekt. Može se spomenuti i projekt vezan uz turizam u gradu. No tu je puno učinila direktorica Turističke zajednice grada Zagreba Martina Bienenfeld, koja je prepoznala turistički potencijal Zagreba. Međutim, to je premalo za 16 godina. Sve su to pojedinačni i sporadični projekti. Nema sustavnosti u promišljanju razvoja grada. Da je sustavnosti, dosad bismo imali još dva mosta preko Save, trebali smo točno znati što učiniti s područjem oko bivše tvornice Gredelj koje je, zapravo, potencijalno naš Manhattan, bogomdano područje u samom centru grada, zatim Velesajam zahtijeva velike promjene, fali nam jedan veliki kongresni centar itd. Od Paromlina smo napravili samo parking. Nisam sigurna da je to bog zna što. Ono krucijalno što je napravljeno, poput Muzeja suvremene umjetnosti i zgrade Muzičke akademije, realizirano je u suradnji s državom, dakle ni to nije rezultat samostalne politike gradske uprave. Trebamo koristiti iskustva drugih gradova u svijetu koji su prošli procese transformacije centra i šireg centra, odnosno onih dijelova grada koji su ranije bili preskočeni u razvoju. Trnje je tu odličan primjer, prostor na kojem treba raditi. Uloga svake dobre gradske uprave je vratiti život u centar, da se, između ostalog, stane na kraj kriminalu, da se u njega vrate stanovnici, da ulice noću budu sigurne. Zamislite da smo to napravili ranije, već bi bilo obavljeno pola posla.

Lakše je bilo Holjevcu

Kritička urbana sociologija to naziva procesom gentrifikacije i u tome nalazi mnogo problema. Jedan od njih je povećanje cijene stambenog prostora, čime se siromašniji sugrađani izbacuju na periferiju, a centar prepušta turistima i bogatim stanovnicima grada: što mislite o tome?

Zagreb je specifičan i nama se ne može desiti to što se ranije događalo nekim drugim gradovima, da se poruši recimo dio Zrinjevca i da tu onda radimo nebodere. Osim toga, sve više imamo primjera gdje je u širem centru grada kvadrat stambenog prostora skuplji nego u strogom centru. Nizom mjera mora se poticati revitalizacija Ilice i Frankopanske i općenito oplemenjivanje stare gradske jezgre. Kulturnim projektima treba oživjeti grad, primjer Bookse je dobar za ovo što govorim. Neki procesi često idu i bez naše volje, ali zato bismo mi trebali biti sposobni preduhitriti neke negativne posljedice takvih procesa. Primjer za to su Split i Dubrovnik, koji posljednjih nekoliko godina izrazito koriste stanove u centru za pružanje turističkih usluga i tu treba paziti da se s time ne pretjera. Tu nam mogu poslužiti primjeri Barcelone i dugih mediteranskih gradova koji su kroz sve te procese već prošli.

Dakle siromašnijim građanima će se nuditi naselja poput Sopnice Jelkovca, a to nije kvart s kojim su ljudi baš presretni?

Hrvatska više nema potrebu za stambenim bumom koji smo imali ranije. U Hrvatskoj praktički nema porodice koja nema neku nekretninu. Danas se mladi ne odlučuju nužno za kupovinu novog stana, jer znaju da će po nekoj porodičnoj liniji uspjeti naslijediti neki stan. Dakle više nema potrebe da gradimo nova naselja na način kao što je građen Novi Zagreb, nema potrebe za tako velikom količinom stanova, za tako velikim stambenim kampanjama, ali zato ima potrebe za kvalitetnijim stanovima. Također, bitne su mjere kako bi se mladim porodicama omogućilo da kroz subvencionirani najam otpočnu svoje živote.

Danas, zbog promjene političkog sistema, tako nečeg kao što je prostorno planiranje gotovo da nema – čini se da dominira stihija?

U doba socijalizma bilo je neusporedivo lakše baviti se prostornim planiranjem. Jednostavnije je bilo ondašnjem gradonačelniku Zagreba Većeslavu Holjevcu preskočiti Savu, ne baviti se naseljem Trnje i na slobodnim livadama Novog Zagreba dati odriješene ruke prostornim planerima. Pritom vas ne ometaju ni imovinsko-pravni odnosi jer ste prije toga nacionalizirali ta područja. Međutim, i tada je bilo megalomanskih projekta koji nisu vodili računa o planiranju. Recimo, 1970-ih godina napravljen je projekt ‘Sjeverni i južni Jadran’ koji se prostirao od Zadra, a obuhvaćao je i crnogorsku i dijelove albanske obale, jer je projekt bio međunarodnog karaktera i pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. Da je on realiziran, to bi tek bila prava devastacija obale. Jer ideja je bila da se smještajni kapaciteti računaju prema veličini plaže i po površini odnosno broju ručnika koji stanu na te plaže. Smještajni kapaciteti gradili bi se prema tome koliko kupača stane. Druga faza u vezi planiranja otpočinje 1994., kad se donosi zakon koji je jako išao na ruku privatnim investitorima, bilo je to vrijeme kad se sve htjelo brzo pokrenuti i kad se malo vodilo računa o javnom interesu. Tad se vidjelo da se stvar bitno zakomplicirala, moralo se posebno voditi računa o tome kakve su i čije čestice, čije je zemljište, kako probiti cestu i sl. Danas smo u situaciji povratka planiranja na scenu, ali u puno kompliciranijim društvenim i političkim odnosima, što predstavlja novi izazov.

Jeste li kao ministrica rušili bespravno izgrađene zgrade?

Najprije sam, prve godine, bila zamjenica ministra, a onda ministrica graditeljstva do kraja mandata. Srušili smo oko 2500 zgrada. Rušili smo kuće kojima je bio izgrađen samo temelj ili je gradnja bila u početnoj fazi. To je normalan posao svake građevinske inspekcije, naime da ruši kad je to potrebno. Od toga ne treba bježati, ali ni raditi problem. Inspekcija mora djelovati, prije svega, preventivno i na vrijeme.

Koje su crne točke bespravne izgradnje? Otok Vir?

Više ne. Inače, nema više tako izrazitih crnih točaka. Povećana izgradnja je krenula nakon rata, posebno na moru, to je vrijeme kad su se investicije poticale, ali zbog nedavno završenog rata inspekcijski nadzor nije bio previše prisutan. Stroža kontrola izgradnje kreće iza 2000. godine. Tada dolazimo do Vira, ali to treba gledati u povijesnoj perspektivi. To je otok na kojem je u jednom trenutku bila planirana nuklearka, pa su vlasnici parcela u strahu počeli masovno prodavati svoja vlasništva. Cijene su postale niske i mnogi su za malo novca došli do zemljišta. Onda se krenulo s nekontroliranom izgradnjom. Danas je tamo preko 90 posto zgrada legalizirano i sad se vodi stroga kontrola izgradnje.