Kako komentirate prijedlog da se HZZO vrati u Državnu riznicu?
Najave povratka HZZO-a u Državnu riznicu vidim kao samo jedan u nizu ishitrenih poteza na području zdravstva. To je znak da su oni koji su nominalno zaduženi za njegovu organizaciju i funkcioniranje počeli gubiti i ono malo konaca što im je bilo ostalo u rukama te sada pokušavaju sanirati već odavno nastalu štetu brzopoteznim mjerama. Kao i svaka takva mjera do sada, ne mislim da će naročito pomoći korisnicima kao ni sustavu općenito.
HDZ smatra da će se time riješiti problemi u zdravstvu s obzirom na današnje dugove veće od 3,5 milijardi kuna.
Mislim da HDZ, kao i svi drugi, jako dobro zna da ovaj potez neće biti dovoljan za vraćanje javnog zdravstvenog sustava na noge. Situacija u kojoj se zdravstveni sustav danas nalazi velikim je dijelom rezultat stihijskih reformi kojima svjedočimo više od 20 godina, a koje se provode bez toga da itko iz krugova donositelja zdravstvenih politika i strategija na trenutak stane te se zapita do koje se mjere one međusobno nadovezuju, koliko su smislene iz perspektive nesmetanog funkcioniranja zdravstvenog sustava i, najvažnije, što one znače za zdravlje populacije. S obzirom da je to proces koji se odvija već više od dva desetljeća, nije realno očekivati da ga se može zaustaviti preko noći. Takva očekivanja pogotovo nisu realna u društvenom i političkom kontekstu koji se svim silama trudi prikazati javne zdravstvene sustave isključivo kao generatore gubitaka, zanemarujući pritom da na radu i znanju zdravstvenog sektora počiva funkcioniranje svih ostalih segmenata zajednice.
Hrvatska liječnička komora ocijenila je da se novim potezom vladajućih želi prikriti stvarni deficit u zdravstvu. Je li to bio korak unatrag koji je doveo do netransparentnog upravljanja novcem?
Nisam sigurna koliko sada, kada je HZZO izvan Državne riznice, možemo tvrditi da je njegov rad zaista transparentan. Prava transparentnost u ovom, kao i u svim slučajevima nadzora javnih ustanova, nadilazi redovitu izradu i objavljivanje financijskih izvještaja na internetu, provođenje postupka javne nabave po smjernicama EU-a i što sve ne. Kako bi te stvari imale smisla, druga strana mora imati znanje i alate za kritično iščitavanje materijala i, ako ćemo govoriti o idealnoj situaciji, mora to zaista i raditi. To danas nije slučaj. Izuzev jako male skupine populacije, koju čine skoro pa isključivo liječnici, u biti nitko baš ne zna što se točno događa u zdravstvu, ako zanemarimo površinske pokazatelje koje svi vidimo – liste čekanja, mjere štednje u bolnicama, itd. S druge strane, kako je sustav ustrojen, koji njegov dio je zadužen za što, što rade predstavnici korisnika u upravnim i/ili nadzornim tijelima državnih zdravstvenih institucija, na kojoj razini vlasti se sve planira zdravstvena zaštita populacije - malobrojni bi znali objasniti. Po meni je to, barem dugoročno, čak i važnije pitanje od toga koliki je točno deficit u zdravstvu, jer bi nam znanje o pozadinskim procesima omogućilo da vidimo kako i zašto je taj deficit nastao, da odgovorne prozovemo zbog toga i da zaista počnemo raditi na alternativama.
Uloga HLK-a, kao uostalom i svih drugih komora, strukovnih udruga i sindikata u zdravstvu, u takvom zdravstvenom obrazovanju zajednice i borbi za dobro ustrojeno javno zdravstvo trebala bi biti velika. No jesu li reakcije Komore na razno-razne najave iz Ministarstva i Vlade znak kako se kod njih budi svijest o toj odgovornosti ili tek posljedica nekih internih trzavica, teško je reći.
Kako komentirate najavu ministra zdravstva Milana Kujundžića o mogućem poskupljenju dopunskog zdravstvenog osiguranja?
Naravno da će poskupljenje HZZO-vog dopunskog osiguranja ići na ruku privatnim osiguravateljima koji već nude cijenu ispod 70 kuna. Isto tako, naravno da sama činjenica da postoji nešto što se zove dopunsko zdravstveno osiguranje utječe na mogućnost svih korisnika da imaju jednak pristup svim mjerama zdravstvene zaštite, ali to nije jedino što treba problematizirati. Koliko je samo dosad puta najavljivano da će dopunsko poskupjeti, da će se uvesti nadstandard itd. Zato mi se teško oteti dojmu da se radi o skretanju pozornosti pacijenata s drugih promjena u zdravstvu.
Zašto se iz Ministarstva teško može izvući suvisla izjava o očitim propustima do kojih je došlo u planiranju sestrinskih i liječničkih kadrova, ali se zato često i rado nabacuje s poskupljivanjem dopunskog zdravstvenog osiguranja? Ministarstvu je zgodnije tu i tamo najaviti neku sličnu ‘reformu’ nego priznati pacijentima i drugim korisnicima da se već godinama zanemaruju ključna pitanja iz planiranja i organizacije sustava, a što je i uzrok stanju kojem svjedočimo. Da je problem u upravljanju sustavom, a ne u tome da on sam po sebi ne može funkcionirati javnom vlasništvu, vidimo i po tome da je država sama sebi najveći dužnik u sektoru zdravstva, što se sigurno ne bi dogodilo kada bi se više truda ulagalo u organizaciju i planiranje.
Kako se potrebno odnositi prema zdravstvenom sustavu i potrebama građana?
Nužno je da se funkcioniranje zdravstvenog sustava, pogotovo onog dijela koji se tiče planiranja i upravljanja, drastično promijeni u smjeru uključivanja većeg broja ljudi u proces i njihovog informiranja o radu sustava, jer smatram da bi se tako bilo lakše oduprijeti pritiscima privatizacije i diskursu koji zdravlje vidi kao robu. Nijedan aspekt zdravlja nije roba i to je lokalni zdravstveni sustav itekako dobro znao, čak i ne tako davno. Kada bi se toga nekako mogli prisjetiti, a mislim da ključ za to leži u zajedničkom radu i inzistiranju na otvaranju važnih tema u javnosti, vjerujem da bi se situacija donekle promijenila. S druge strane, nisam baš sigurna hoće li do takvog razvoja događaja doći. Uskoro sasvim sigurno neće, ali ako se sada počnemo organizirati, za 20 godina možda budemo u nešto boljoj situaciji.
