Nagodbom stranaka uključenih u medijaciju okončan je parnični proces koji je 2010. godine pred Federalnim sudom u Čikagu pokrenula skupina Srba izbjeglih s prostora nekadašnje Krajine: oni su bili podnijeli kolektivnu tužbu protiv američke konzultantske kuće L-3 Services, pravnog sljednika privatne vojno-konzultantske tvrtke MPRI, radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljene duševne boli prouzročene prisilnim napuštanjem domova. Ta se tužba pozivala i na pravni zahtjev koji su Japanci internirani u logorske kampove nakon bombardiranja Pearl Harbora postavili SAD-u i nekoliko decenija kasnije sudskom odlukom za pretrpljenu patnju bili obeštećeni s po 25.000 dolara.
Sudac John Lee prihvatio je 2014. godine argument po kojem je postojao zajednički pothvat američke i hrvatske strane koji je rezultirao pljačkom i uništavanjem privatne imovine
Budući da za žrtve srpske nacionalnosti nastradale u Oluji nije bilo nijedne osuđujuće presude Haškog tribunala – a ovdašnje je pravosuđe donijelo tek jednu pravomoćnu – čikaški je proces bio posljednji tračak nade da će pravda biti barem djelomice zadovoljena. Sada, nakon dugih pregovora tokom medijacije, postignut je dogovor da će tužena strana uplatiti 1,4 milijuna dolara donacije izbjeglim Srbima, i to u vidu humanitarne pomoći. No od cjelokupne svote 400.000 dolara otpada na odvjetničke troškove, a 150.000 na sudske troškove i naknadu petorici podnositelja tužbe, pa će se ostatak, 850.000 dolara, raspodijeliti na studentske stipendije, pravnu zaštitu izbjeglih i obilježavanje tragedije. Kako su prihvatile obje strane, taj će novac biti prebačen na račun fondacije registrirane u Arizoni, koja će tokom deset godina putem zadužbine upravljati doniranim sredstvima. Na čelu zadužbine bit će upravni odbor koji će se uskoro konstituirati, a novac će se dodjeljivati na temelju natječaja.
S procesom pokrenutim u Čikagu najbolje je bio upoznat beogradski Dokumentaciono-informativni centar Veritas.
- Na ovu su nagodbu uticala dva po tužitelje štetna pravna događaja. Prvi se odnosio na presudu Žalbenog veća Haškog tribunala iz novembra 2012. godine kojom je poništena presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, odgovornima za planiranje i izvođenje operacije Oluja. Naime, to je značilo da oštećeni iz parnice u Čikagu više neće moći koristiti tvrdnje iz prvostepene presude o ‘udruženom zločinačkom poduhvatu’ hrvatskoga vojnog i političkog rukovodstva sa ciljem proterivanja srpskog stanovništva iz Krajine, te su pred američkim sudom iznova morali dokazivati da su sve tačke haške optužnice ratni zločin. Tužitelji nisu imali materijalnu podršku za novi veliki zahvat, odnosno sprovođenje istrage, sakupljanje dokaza i činjenica već utvrđenih u prvostepenoj presudi Tribunala. Da bi se svi dokazi izveli i pred američkim sudom, trebalo je od sedam do deset miliona dolara. Bez pomoći sa strane, advokati oštećenih nisu bili sigurni da će imali dovoljno sredstava za to - objašnjava Savo Štrbac.
Drugi pravni događaj koji nije išao u prilog pokretačima čikaške parnice, kaže šef Veritasa, vezan je uz tzv. slučaj Kiobel protiv Dutch Petroleuma, u kojem je Vrhovni sud SAD-a 2013. godine odbacio tužbe za kaznena djela ili prekršaje u potpunosti počinjene izvan američkog teritorija.
Tokom parnice pred Federalnim sudom u Čikagu bilo je trenutaka koji su nagoviještali da bi pravda za stradale ipak mogla biti koliko-toliko zadovoljena. Tako je 2011. godine sudac Ruben Castillo potvrdio da tužba izbjeglih građana srpske nacionalnosti ima ‘dubinu i ozbiljnost’ i za nju proglasio nadležnom američku saveznu državu Illinois, s obzirom na to da tužena tvrtka MPRI ima ondje svoje podružnice, a i neki od tužitelja u toj državi sada žive. Premda na statusnoj raspravi u oktobru 2014. nije prihvaćena tužba protiv MPRI-ja za genocid nad Srbima, kao ni to da se od te tvrtke angažiranim generalima sudi po međunarodnom pravu, sudac John Lee prihvatio je argument po kojem je postojao zajednički pothvat američke i hrvatske strane koji je rezultirao pljačkom i uništavanjem privatne imovine. Kako je taj dogovor bio postignut u središtu MPRI-ja u Virdžiniji, na američkom tlu, odlučio je da će se suditi po američkim zakonima, s čime u toj tvrtki nikako nisu bili zadovoljni, pa je u decembru iste godine MPRI pristao na nagodbu. Bio je to, barem za stradale, pomak u pozitivnom smjeru.
- Mi ne možemo čitati misli i namjere partnera s kojima surađujemo. Smiješno je za akciju poput Oluje optuživati jednu tvrtku - govorio je tada neimenovani izvor iz MPRI-ja, navodeći da je u pripremu i vođenje te vojno-redarstvene akcije bio uključen američki državni vrh, da je Ante Gotovina uoči Oluje posjetio centar za obuku u SAD-u i potom u pratnji dvojice američkih atašea obišao Dinaru te, na kraju, da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za početak akcije od svoga američkog kolege Billa Clintona.
Odbacivanje čikaške tužbe priželjkivala je i Hrvatska, posebice pošto je Vrhovni sud SAD-a u predmetu nazvanom ‘Nikaragvanci protiv britansko-holandske kompanije Schell’ zaključio da američko pravosuđe nije nadležno za taj spor, jer iz SAD-a nisu u njega uključene stranke, a i sporni se događaj nije zbio na američkom teritoriju.
