U prvih desetak dana svoga mandata na položaju ministra obrane i potpredsjednika Vlade, Ivan Anušić povukao je dva poteza koji znače izravni raskid s nasljeđem Marija Banožića, njegovog prethodnika na čelu Ministarstva obrane, a jedan od ta dva poteza predstavlja iznevjeravanje javno izrečenih očekivanja premijera Andreja Plenkovića. Riječ je o Anušićevom odnosu s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem.
"Što se tiče Milanovića i njegova ponašanja prema Vladi i ministru obrane, on mora napraviti neke geste gdje će povući sve difamacije i najvulgarnije napade na članove Vlade i kada se to dogodi, onda se može očekivati normalizacija komunikacije. Do tada će politika Vlade biti kakva je sada i neće se mijenjati", rekao je Plenković pred saborskim Odborom za obranu kad je predstavljao Anušića, tada još kandidata za ministarsku poziciju. Ni tjedan dana poslije, ministar Anušić srdačno se družio s Milanovićem na svečanosti dodjele prvih časničkih činova u Hrvatskom vojnom učilištu. "Dogovorili smo se da će se uspostaviti komunikacija na razini kabineta i da će se rješavati sve što se mora rješavati zajednički, uključujući i neke zaostatke. Suradnja će biti onakva kako nalažu zakoni i Ustav", kazao je Anušić.
Anušiću ponajviše u prilog ide to što Plenković u sedam godina u krugu svojih istomišljenika i sebi lojalnih nije uspio, ili nije htio, pronaći nekoga tko bi se logično nametao u razgovorima o budućem predsjedniku HDZ-a
Drugi potez novog ministra tiče se njegovog mjesta stanovanja u Zagrebu. Za razliku od Banožića, koji je sam sebi bio dodijelio državni stan od 90 kvadrata u centru Zagreba i pritom odlučio da se uloži oko 50 hiljada državnih eura u uređenje i opremanje tog stana, Anušić će boraviti u apartmanu vojnog nebodera na Črnomercu. Može biti da su razlozi takvog odabira praktične naravi, jer je do parlamentarnih izbora ostalo najviše nekoliko mjeseci, ali nema dileme da je novi ministar i na simboličkoj razini htio pokazati da je drukčiji od svog kompromitiranog prethodnika, naročito kad se zna da je Anušić bio skeptičan prema Banožićevim političkim kapacitetima i prema načinu na koji vodi i Ministarstvo obrane i HDZ-ovu organizaciju u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Javno ga je prozivao zbog slabljenja HDZ-a na krajnjem istoku Hrvatske. Novi ministar, usto, odmah je udaljio iz svoje blizine dvoje Banožićevih suradnika zaduženih za protokol i sigurnost.
Anušić je na samom početku pokazao da ne kani biti servilan prema premijeru iz zahvalnosti na povjerenoj ministarskoj i potpredsjedničkoj dužnosti. On zna da ga Plenković nije promovirao zato što ga voli, zato što ga poštuje i zato što mu želi blistavu političku karijeru. Zna da je ta Plenkovićeva odluka bila motivirana vlastitim političkim interesima i kombinacijama: HDZ se mora spašavati u Slavoniji, svojoj tradicionalnoj izbornoj utvrdi; da bi se spasio i odupro Domovinskom pokretu, Mostu i Suverenistima mora skrenuti udesno, a Ivan Anušić ima idealan politički profil i idealnu biografiju za tu vrstu manevra. Anušić je, također, svjestan da nije imao prostora da odbije premijerovu ponudu.
Da je to učinio, došao bi unutar stranke na glas čovjeka koji animozitet prema Plenkoviću pretpostavlja stranačkim interesima, koji bježi od odgovornosti i u zavjetrini čeka da Plenković ode, pa da zatim krene u pohod na stranački tron. Da je to učinio, sam sebi ozbiljno bi otežao realizaciju političkih ambicija, a njegove ambicije vezane su uz HDZ: izvan HDZ-a postao bi samo jedan od slavonskih desničara osuđenih na borbu za političko preživljavanje. To je bilo najočitije nakon što se tadašnji osječko-baranjski župan suzdržao od frontalnog sukoba s Plenkovićem poslije ničim izazvane smjene Nataše Tramišak, ministrice regionalnog razvoja i fondova EU, koja je bila u Vladi zahvaljujući isključivo njegovom zagovoru.
Anušić šalje poruku da ga Plenković nije pacificirao imenovanjem na visoku dužnost, jer je to imenovanje ujedno i klopka. Njegove političke ambicije ne iscrpljuju se na dosad dosegnutom, a da bi se vinuo iznad trenutačne razine mora sačuvati politički i ljudski integritet, mora zadržati političku i ljudsku distancu prema Andreju Plenkoviću. To je – uz pretpostavku da se pokaže relativno dobrim ministrom i da HDZ poluči dobar izborni rezultat u Slavoniji – ključni sastojak njegovog nastojanja da bude šef HDZ-a poslije Plenkovića, kad god se to zbilo. Utoliko su promašene glasine da bi Anušić mogao biti HDZ-ov kandidat za predsjednika Republike, odnosno takvi glasovi odražavaju potajne želje Plenkovića i njegovog stranačkog kruga: poraz na predsjedničkim izborima uvelike bi unazadio Anušićevu političku karijeru i podrezao krila njegovim ambicijama, dok bi ga pobjeda – po sili Ustava – isključila iz članstva u HDZ-u. Osim toga, veće su mu šanse da postane predsjednik HDZ-a nego predsjednik države, a politička i društvena moć koja proistječe iz pozicije šefa HDZ-a, što automatski znači i pretendenta na premijersku dužnost, znatno je veća od moći šefa države.
U prilog Anušićevim kalkulacijama i karijernim planovima govori iskustvo HDZ-ovog skretanja udesno nakon relativno umjerenjačke stranačke vlasti, to jest primicanja centru poslije tvrdog desničarskog usmjerenja, kao i činjenica da ni jedan od dosadašnjih lidera HDZ-a nije bio iz Slavonije. Ponajviše mu, međutim, u prilog ide to što Plenković u sedam godina u krugu svojih istomišljenika i sebi lojalnih nije uspio, ili nije htio, pronaći jednog čovjeka, ili više njih, koji bi se logično nametali u razgovorima o budućem predsjedniku najjače stranke u Hrvatskoj. Zasad se spominju tek Oleg Butković i Gordan Jandroković – za koje je, doduše, upitno u kojoj su mjeri Plenkovićevi ljudi – no njih dvojica, prema sadašnjem stanju stvari, teško mogu parirati Anušiću.
