U ponedjeljak, u rano jutro, 21. decembra, Vjera Bošković, životna drugarica Alema Ćurina, dopremila je svoga mrtvog druga životnoga iz Splita u Zagreb, na mirogojski krematorij, jedini u Hrvatskoj. Da bude kremiran, bila je Alemova želja. Preminuo je iznenada, u utorak 15. decembra, nešto prije podneva. S nogu, srce. Sa padine ispod krematorija mogao se vidjeti dim od Alemovih mišića, žila, srca i moždina, kako se diže iznad građevine na kojoj je Ujevićev stih "Za let si dušo stvorena". Urnu sa prahom i pepelom preuzela je Vjera popodne i ponijela u Split. Ispraćaja i govora nije bilo, na rasporedu kremacija nije ni objavljeno ime Alemovo.
Na ime Alem Ćurin nailazio sam devedesetih, uz crteže u Feralu. Bile su tamo jasne karikature s potpisom Paško ili Oswald, i crteži s potpisom Alem Ćurin. Potpis čudnovat, jedva čitljiv uz čudnovate crteže, scene na granici razularenosti, ponegdje sušte rugobe, kao za ilustraciju "Estetike ružnoga" autora Karla Rosenkranza. Drskost i provokativnost crteža nagnale su me da pomislim kako je Alem Ćurin pseudonim, nadimak, homonim. I nekoliko godina sam živio u toj misli. Bilo je to vrijeme u kojem nije bilo baš idilično objavljivati u Feralu bilo šta, a nekmoli ilustracije na kojima se raspoznaju likovi koji su nam sve ovo zapaprili. U mojoj zgradi u zagrebačkoj četvrti Špansko živi jedan Čurin, vozi taxi. Za jedne vožnje na aerodrom, pitao sam ga je li on možda od dalmatinskih Ćurina. A ne, rekao mi je, ja sam zagorski Ćurin, nisam čuo da ima Dalmoša sa mekim ć, a mi se pišemo sa tvrdim ć. To me još više uvjerilo u mogućnost da je Feralov Alem Ćurin maska. U mojoj predstavi i slici svijeta, tice bi ga znale zašto, bilo je tako da naprosto nije išlo da Alem uparen sa Ćurin bude drugo do pseudo-, homo-, sumnjonim. Pa opet, ako ima ime Kamenko, a što ne bi imalo ime Alem? A alem je ime i za dijamant, s nadimkom dragi, poznat kao drugi dio deseterca alem dragi kamen. Bio je u Starom Gradu na Hvaru čovjek kome je građansko ime bilo Svjetski Jad, još ga se neki sjećaju, zvali su ga Svjetski. Naravno da sam se i smijao sam sebi zbog toga što se imalo bakćem s time da se neko može zvati Alem Ćurin. I naravno da je oko mene zujala dogmatska pčela i zujanjem me podsjećala da završno m u Dalmaciji često prelazi u n, pa sam kao pravi štreber gramatičar, završni glas Alemova imena prozvao jako m, jer se oduprlo dalmatinskoj pretvorbi u n. Pri svemu tome, nije me nikako nerviralo što se završno n u mome imenu u toj istoj Dalmaciji predalo bez moga otpora: mnogo ljudi me nekoliko godina u Starom Gradu, ili Starigradu, zvalo ili još i sad zove – Sinaj! Scena iz filma "Night on Earth", kad se putnik Helmut i Yoyo taksista za vožnje međusobno čude imenu onoga drugog.
Tako, a onda mi se otvorila i mogućnost da Alem Ćurin i nije Dalmatinac, da možda nije ni iz Hrvatske. Pa mi se otvorilo i kako on, odnekud, daleko od Splita, možda daleko i od Zagreba šalje one svoje crteže u Split ili u Zagreb, bila je i u Zagrebu redakcija Ferala. Pa opet možda nije ništa tako, već je sve posve drukčije, pomislio sam kad sam vidio jedan njegov crtež uz jedan tekst u Feralu, znam da je to bilo 1997. Taj tekst je bio dopis međunarodne organizacije novinara koja se obraća Tuđmanu i staje u zaštitu Viktora Ivančića i Marinka Čulića, kojima se tada sudilo u Zagrebu kao državnim neprijateljima. Tekst je bio složen po feralovski, raspoređen u retke različite dužine tako da ostavlja mjesta ilustraciji. A ilustracija je bila takva da sam pomislio kako je Alem Ćurin zapravo Hugo Pratt, koji je dvije godine prije suđenja Čuliću i Ivančiću umro. Sve to mi je došlo bjelodano kad sam na tom crtežu vidio Ćurinov potpis ispod lika koga znam pod imenom Corto Maltese kako, s mornarskom kapom na glavi i cigaretom u ustima, piše na pisaćoj mašini, a iz tasture mu izlijeće jedan veliki galeb. Galeb je uhvaćen tako da je lik Malteseov između njegovih krila. Uprkos mom posve nedostatnom strip obrazovanju, taj je galeb odmah zauzeo važno mjesto i nije mogao ostati neprepoznat. S njime sam se sreo slučajno, kad mi je jednom, u Salernu, došao u ruke strip Huga Pratta "Krivicom jednog galeba" (Per colpa di un gabbiano) te sam ga u nekoliko dana nekoliko puta pročitao od početka do kraja. Prva i posljednja slika u tom stripu su onaj isti galeb uz ono pismo međunarodne organizacije koja štiti Feralove novinare. U završnom dijalogu stripa policijski narednik priča Malteseu kako su na otoku dva čovjeka umrla, na šta mu Corto kazuje da je to duga priča, i da njenu tajnu zna samo jedan galeb. Taj galeb me je nekoliko mjeseci držao u uvjerenju da je Alem Ćurin zapravo upokojeni Hugo Pratt, koji je negdje daleko crtao likove naše ratne stvarnosti i srozanosti i slao ih Feralu. Slao ih, na primjer, iz solidarnosti sa srodnim dušama.
Sredinom i krajem devedesetih nekoliko puta sam svratio u splitsku redakciju Ferala, ali da pitam za Alema Ćurina nije mi više ni palo na pamet, negdje u meni je Hugo Pratt bio isključio prekidače za sumnju. Ovo sve je Alem Ćurin saznao najranije prošle ili pretprošle godine, ne vjerujem da sam mu ranije kazao. Iako sam imao kad. Nije to bilo zato što bi to bila neka tajna, nego što nismo nikad stigli da se time zabavimo.
Dakle, prije petnaestak godina, negdje u pola avgusta, jedne od večeri koja je smijenila dan u kome se kuhalo u kokoši jaje, u Starom Gradu iliti u Starigradu na Hvaru, na gredama ispred restorančića Antika, neko mi je predstavio čovjeka s imenom Alem i prezimenom Ćurin. Meko ć. Riječ po riječ, saznam da je on taj i onaj što crta one karakondžule za Feral. I saznam, ne istražujući izričito, da je to njegovo pravo ime i pravo prezime. I saznam još nešto: da je on iz Starigrada, tako ga on zove, da je živio u Hvaru, da su njegovi odozgo od Gdinja. I da su Hugo Pratt i Prattov Corto Maltese njegovi uzori i učitelji! I saznam da je Alem, jako m, a meko ć, svakog ljeta u Starom Gradu, u isto vrijeme kad i ja, a onda početkom septembra ide za Split, jer u Splitu živi. I tako su se jako m i slabo n počeli viđati o Svetom Roku i družiti do starogrojskog plivačkog maratona. Viđati se skoro svake večeri, a ponekad ići i na kupanje u Jadranskom moru. Alem Ćurin je stalno bio bosonog, ja mislim da je bio Hrvat s najmanjim trošenjem obuće u ljetnom periodu. Pliva i sunča se ka od majke rođen. Opušten, otmjen, nije raspušten, nije razularen kao što su mu brojne ilustracije. Sjetiti se rimskih pjesnika, Katula, Ovidija, Martijala, Ausonija: pjesme mogu biti bezobrazne, pjesnik ne smije! Da, ta su se naša druženja u Paizu (tako Starograđani zovu Starigrad) prekidala utorkom popodne, a nastavljala se srijedom s večeri. Jer Alem Ćurin utorkom ode u Split, odande iz svoga studija u srijedu pošalje svoju ilustraciju za Novosti, pa se prvom lađom vrati u Paiz. Mora tako, jer u Paizu nema opremu, ima u Splitu.
Naša druženja u Paizu (tako Starograđani zovu Starigrad) prekidala su se utorkom popodne, a nastavljala se srijedom s večeri. Jer Alem Ćurin utorkom ode u Split, odande iz svoga studija u srijedu pošalje svoju ilustraciju za Novosti, pa se prvom lađom vrati u Paiz
Brzo sam otkrio i Ćurinovo umijeće pripovijedanja: nezaboravne njegove priče o očevu stricu kome su se, negdje kod Gdinja, volovi prejeli djeteline i lipsali, a on od straha da s takvom štetom iziđe ocu na oči, pobjegne do Sućurja, pa onda morem zanavijek utekne čak u Australiju, i ondje se prozove Anđelinović, e da ga otac ne bi pronašao. Kad sam ga upitao, čekaj, otkud djetelina na Hvaru, otkud volovi, on kaže, e za to ne pitaj mene, pitaj Austriju! Pa priču o rođaku koji mu iz Argentine piše mješavinom argentinskog i bodulskog jezika. Ćurin pripovijeda i crta kako diše. Mnogima je teško razumljiv i kao pripovjedač i kao crtač. On se za to ne brine nikako, on i ne traži od slušaoca, čitaoca ili gledaoca da se opremi za razumijevanje. Ne nudi ključeve niti pasvorde: ako ti se sviđa, dobro, ako ti se ne sviđa, preskoči pa pojdi svojin puton. Polivalentnost Ćurinova dovedena je do izraza u više pothvata i likova, o tome su mjerodavno pisali hermeneutičari stripa i crtanja. Ta individualno-kolektivna produkcija (crtačko-izdavački projekti) dala je i neprolazne likove Lavandermana i Bevandermana. Bevandermana sam znao, s njime sam ponekad popio i bevandu. Alem Ćurin je sačuvao od zaborava njegovu riječ: fuck levonda – drink bevonda! (o u levonda i bevonda je najjače, pred njime je a nestalo kao i kad je latinska riječ mare došla među slavenske Dalmatince te postala more). Bevanderman se zvao Sibe Silić, tamna koža, tamne oči, pije. Duša od čovjeka. Bio je alergičan na levandu, nije je volio, volio je njenu rimu bevandu. Umro je iznenada 2011. uoči svetog Duje.
Alem Ćurin će, to svakako ide u njegov opus magnum, ilustrirati korice velikih parodijskih knjiga Predraga Lucića. Više puta mi je Lucić, gospodin i gospar kakav je bio, kazao da će, ako nešto od njegovih knjiga i ostane za neku budućnost, to biti Alemove korice. Oni koji požive, moći će kazivati.
Dvanaeste godine poznanstva sa stvarnim Alemom Ćurinom, a nakon nebrojenih zgoda i smijanja na njegove priče i provale, on će načiniti ilustracije i za korice dviju knjiga ovoga koji piše, a ime mu se završava na slabo n, koje je poneka dalmatinska ograda zubna pretvorila u pustinjsko j. Originalne crteže mi je uručio za stolom u kafeu Espresso, pod prozorima svoga starogrojskog stana, gdje u betonu stoji urezano "FD Jadran 1946" i nogometna lopta. Ovo FD znači "fudbalsko društvo" rekao mi je davno još. A ovi balun ča je urezan u beton, razumiš i bez mene. Taj balun, stara muštra, na šniranje, kao onaj iz Velog mista, meni je često pred očima. A balun po imenu Zemlja, po kojem je hodio bosonogi Alem za mene u Paizu neće više biti koji je bio. Spavaj, dragi moj Aleme, hvala ti za dobrotu i radost kojima si me obasipao otkako te znam.
