Alem Ćurin točno se sjećao trenutka kad mu je zauvijek promijenjen život. Bilo je to u zimu 1957. godine. Brat je s kioska donio strip-zabavnik Kekec. Trenutak kad ga je počeo čitati Ćurin je nazvao početkom svoje pismenosti, vlastitim blagoslovom i "intravenoznim prodorom stripa u moj krhki organizam da tamo ostane zavazda". "Tada sam cijepljen, i tome nema protucjepiva", svojevremeno je izjavio. Njegova ljubav prema stripu i likovnosti, ispostavilo se, odvela ga je u ponešto drugačijem smjeru. Sve do preranog odlaska bio je najbolji novinski ilustrator na ovim prostorima, a i znatno šire. Malo se tko ili što može usporediti s onim što je iza sebe ostavio Alem Ćurin, na ex-jugoslavenskoj, evropskoj ili svjetskoj razini. Opus od oko dvije tisuće novinskih ilustracija, briljantna knjiga eseja o stripovima, niz uspješnih izleta u prozu i poeziju, samo je dio onoga što nosi njegov potpis. A sve je počelo, sasvim očekivano, stripom.

Prvi strip, ili njegov dio, Ćurin je nacrtao davne 1977. godine, po scenariju Damira Šalova. Bila je to jedna od rijetkih suradnji s drugim autorima u branši. Strip nazvan "Pučani, plemići, suci" bio je historijske tematike, smješten u Split 1398. godine, povezan uz priču pučke i nižeplemićke pobune. Ćurin je prve table nacrtao u Zagrebu na početku Likovne akademije, inače četvrtog fakulteta na kojem se okušao. Na Akademiju se upisao isključivo s ciljem bavljenja stripom. No onda je prve table pokazao profesoru. "Razočaran u mene i ljut, održao mi je tiradu o čistoći likovne umjetnosti. Poslao sam ga u kurac te smo se posvađali i razišli", izjavio je svojedobno. Slobodna Dalmacija ubrzo je odlučila objaviti strip koji se po zamisli autora trebao prostirati na 125 stranica, što je, po Ćurinovom izračunu, predstavljalo četiri godine pristojne egzistencije. U zadnji tren su, međutim, urednici ustupili prostor drugom crtaču. Ćurin je radove poslao na 11 drugih jugoslavenskih izdavača, ali je odgovor bio isti. Tako je nastala izložba pod nazivom "Izložba jednog odbijenog i nedovršenog stripa", prva galerijska prezentacija stripa u Splitu.

Iz stripa "List vode, Atlantida"

- Ni Alem ni njegov strip nisu tada nikoga zanimali pa se umjesto u Stripoteci ili Yu stripu našao kao izložba na zidu tadašnje Tribine mladih. Pisao sam svojevrsni predgovor izložbi, a kasnije i osvrt u novinama. Teško da je ikoga zanimao - prisjeća se njegov prijatelj, novinar Slobodne Dalmacije Zlatko Gall.

"Pučani, plemići, suci" na koncu su objavljeni 1985. godine na stranicama omladinskog lista Glas komune. Razlog za niz odbijenica nije ležao u izostanku Ćurinovog talenta. Prije će biti da je bila obrnuta situacija: bilo ga je možda i previše na jednom mjestu. Njegov prijatelj, pisac i novinar Slobodne Dalmacije Ivica Ivanišević napisao je prije četvrt stoljeća da je problem nastao nakon što je poslije samo nekoliko stranica konvencionalnijeg stripovskog izričaja Ćurin otišao "u pravu ekspresionističku orgiju". "Umjesto pera, poseže za kistom, ali njime predmetni svijet više opisuje negoli što slika. Likove deformira do grotesknih spodoba, a background tek naznačuje u grubim potezima, stvarajući dojmljive kontraste crnih i bijelih ploha." Za takav Ćurinov radikalan eksperiment ipak nije bilo mjesta u srednjostrujaškim medijima. Makar u formi stripa.

No već 1981. godine, nakon samo nekoliko epizoda stripa objavljenog u omladinskom tisku, Ćurinova priča "Les Hotes" osvojila je treće mjesto na festivalu stripa i karikature u Montrealu. Na vrhuncu hladnog rata, kad je sat sudnjeg dana otkucavao sitno do ponoći, Ćurin je nacrtao priču o "česterfildskom haj filter majmunu" Ronaldu Reaganu i "ruskom medvjedu obrvanu" Leonidu Brežnjevu. Ni to priznanje, garnirano stotinom dolara, nije mu pomoglo u domaćim okolnostima. Unatoč svemu, nastavio je proizvoditi stilski najraznorodnije eksperimente i nikad dovršene naslove, poput "Dalmatinca", "Little Pribislava" i "Leftern". Nakon iskustava s prvim stripom, Ćurin se prestao opterećivati prođom u jugoslavenskom izdavačkom prostoru.

Gall kaže da je početkom osamdesetih Ćurin radio i na konvencionalnijim umjetničkim formama.

"Nisam siguran da je to šta ja radim uopće ilustracija. Ja to više doživljavan kao jedan veliki strip u nastavcima", govorio je Ćurin o svom radu u novinama

- Pisao sam i o čudesnoj hvarskoj izložbi kad je Alem progovorio jezikom transavangarde kao sjajan slikar i kipar. Ta fascinantna hvarska izložba iz 1982. s radovima poput heraldičke alegorije "Dalmacija", "Suvenira iz kolonije" ili "Tice na žici" bila je posve na tragu tadašnjih najuzbudljivijih radova njemačkih "novih divljih" ili Olivinih slikara "transavangarde". No, ma koliko se ja trsio gurnuti je pod nos metropolitanskim kolegama kritičarima, ni ona nije uspjela probiti barijeru koja je dijelila unutarnji metropolitanski "krug" kritičara, venecijanskih selektora i kustosa od marginalaca iz provincije. Alemu je marginalizacija njegova rada izgleda lakše padala nego meni. On je otišao kočariti, a ja pisati duboko uvjeren u onu staru: "Lontano dagli occhi, lontano dal cuore" - kaže Gall.

U tom razdoblju Ćurin je objavio i "Experiment gospodina Kleina", vjerojatno prvi kubistički strip u svijetu. Nakon tiskanja u zagrebačkom studentskom časopisu i u beogradskim Vidicima, table je vidjela neka Francuskinja na Ćurinovoj izložbi u Palmižani. Tako je 1986. godine doputovao u Pariz, uz obećanje izdavača za unosnu suradnju. "Mene je u Francuskoj čekao raj, dobio sam poziv od kompanije što se zvala Paradis. Ali dok san ja došao, vlasnika su već bili spakirali u zatvor pod optužbom da je diler", prisjetio se jednom prilikom Ćurin. Ipak, nije se htio odmah vratiti. Uspio je doći do izdavača i do dva unosna predugovora. Na sugestiju francuskih prijatelja, Ćurin je otišao u Jugoslaviju s namjerom da se ubrzo vrati. Tamo ga je zatekla smrt oca, pa je ostao šest mjeseci. "Kad san se opet mogao vratiti stripu, dotle su na me svi zaboravili. I eto me otad na stripovnoj margini", rekao je Ćurin. Sljedeći strip od nekoliko stranica, koji je objavljen u časopisu Torpedo, jedno je desetljeće nakon ovih događaja. Iako veliki ljubitelj konvencionalnog stripa, odbijao je svaki pokušaj da ga se stavi u javno prijemčivije kalupe.

 

Ilustracija za Feral Tribune iz 2003. godine

"Vidiš, to ti je strašno čudno. Ja ti recimo obožavan klasiku. Princa Valianta, Flasha Gordona, Ripa Kirbyja, sve te velike stripove s urednom naracijom i preglednim crtežom. I uvijek mislim kako bi bilo lijepo da i sam napravim nešto takvo. Ali vraga, čim ja uzmem olovku u ruke, sve pođe naopako. Nisam kriv, to se jednostavno dogodi. Strip se pretvara u trip ili, još bolje, triptease", ispričao je Ćurin, koji je zbog beskompromisnih stavova i želje za potpunom samostalnošću u radu na stripovima u više navrata prekidao suradnje sa zapadnim izdavačima.

Tako je započela njegova karijera koja će obilježiti cijeli jedan period. Prve novinske ilustracije počeo je objavljivati u kulturnom podlisku Profil koji je izlazio u Nedjeljnoj Dalmaciji. Crteži su se pojavljivali pored tekstova Ivice Ivaniševića, Miljenka Jergovića, Zlatka Galla, Dubravke Ugrešić i brojnih mladih autora, koji su na razvalinama Jugoslavije pisali o ratu i neizvjesnim godinama koje će uslijediti. Tako je polagano formirao i gotovo jedinstveni podžanr novinarske ilustracije. Ćurin je turobnu realnost iz broja u broj počeo oslikavati nadrealnim prizorima, ali ponekad i čitateljevom oku razumljivijim ilustracijama. Emir Kusturica pred ogledalom, u odrazu okružen sjenkama s munchovskim izrazima lica, jedna je od takvih. Na naslovnici Profila s kraja 1992. godine tiskana je ona čuvena banana Andyja Warhola s albuma Velvet Undergrounda. Naredni broj na istom je mjestu izašla Ćurinova ilustracija. Isto tropsko voće, isti stil, iste dimenzije, uz jednu razliku: polovica banane bila je natkrivena prezervativom. Tema je bila posvećena ratom pogođenoj Bosni i Hercegovini te njenim umjetnicima. Negdje sredinom 1992. godine kompleksne poruke sastavljene od riječi postaju bitan dio Ćurinovih ilustracija. Zlatko Gall kaže za Novosti da je Ćurin zahvaljujući stripovskoj pozadini tako skovao jedinstven stil "stripolike" ilustracije s popratnim kratkim tekstom koji je integralni dio grafičke cjeline.

- Njegova novinska ilustracija bila je višenamjenska. Istovremeno je naime vizualizacija osnovnih teza iz teksta, dakle u funkciji njegove vizualne interpretacije, ali je, osebujnim Ćurinovim metaforama i poigravanjem apsurdom, i samosvojan vizualni entitet koji kao slika dobro funkcionira izvan svojega organskog novinskog konteksta - kaže Gall, dodajući da su komentari unutar ilustracija ispisani hermetičnim jezikom jedinstveni u domaćoj likovnosti i novinstvu.

- Bili su to rukopis i poetika koji će doslovno koju godinu kasnije eksplodirati u Feral Tribuneu - ističe Gall.

Krajem 1993. godine, nakon tuđmanovske okupacije Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, Ćurin je pozvan u Feral Tribune. "Feralovci su nakon propalog štrajka osnovali, glede mede, Anti Arktik, Južni spol slobode, jedinstveni slobodarski teritorij u glupošću, mržnjom i ratom okupiranoj, netolerantnoj i zasranoj ex Jugoslaviji", rekao je Borisu Paveliću za knjigu "Smijeh slobode", opisujući da je tamo slijedio vlastitu likovno-komentatorsku intuiciju. "Ako je sugestija i bilo, nisu se baš primale. Na jednom mjestu Corto Maltese kaže: 'Premlad sam da dijelim savjete, ali i prestar da ih prihvatim.' Ne, imao sam apsolutnu slobodu slikopisnog komentara teme koja se obrađivala. Nikad se nije znalo unaprijed što ću staviti uredniku pod nos", kazao je. Sebe će Ćurin opisati kao "solo igrača, samostalnog umjetnika, uvijek vanjskog krilnog, honorarca" koji "nikada nijednom kolektivu nije pripadao i nikakvu zastavu nije ljubio". U isto je vrijeme izražavao ponos što je bio "neizostavni dio te možda najbolje novinarske momčadi u povijesti hrvatskog, jugoslavenskog, evropskog, pa i svjetskog medijskog šampionata".

Smješten u "ozbiljni dio novina", Ćurin je dao umjetnički doprinos nerijetko najvažnijim temama koje je Feral objavljivao. Ponekad je bila riječ o izravnijim ilustracijama, poput genijalnog crteža povodom rušenja njujorških blizanaca, u kojem su tornjevi Svjetskog trgovačkog centra predstavljali dva slova L u prezimenu čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, koji je uz doprinos CIA-e maknut s vlasti na isti datum trideset godina ranije. Ili Franje Tuđmana s perikom od Titanika, pored prvog teksta koji je u Hrvatskoj problematizirao njegovu vladavinu u konspirativnim okolnostima teške bolesti. Većina ilustracija ipak se oslanjala na nadrealnije elemente. "Nisam siguran da je to šta ja radim uopće ilustracija. Ja to više doživljavan kao jedan veliki strip u nastavcima. Kad dobijem zadatak, ne razmišljam o ilustriranju autorovih teza, ja zapravo pišem novi tekst na zadanu temu. E sad, to možda nije fer prema autoru članka, ali je fer prema meni. Srećom, autori se ne bune. Bit će da ljudi razumiju i poštuju to šta radim", objasnio je jednom prilikom.

Da je Ćurin zapravo kolega kolumnist, odavno je govorio Boris Dežulović, uz dodatak da su naplavine slova oko njegova kvadra tek više ili manje uspjele ilustracije Ćurinovih snoviđenih priča.

- Dogovoriti se s njim za ilustriranje teksta bilo je vrlo načelno. Dobije zadatak i onda to u svome paralelnom svemiru prespoji u svoje asocijacije. I to, naravno, ispadne genijalno. Potrebna je, na primjer, ilustracija o HEP-u, a on napravi leteći kurac. Ponekad je njegova ilustracija čak i imala veze s tekstom, što je valjda išlo po zakonu velikih brojeva - kaže Dežulović, koji smatra da je ono što je Ćurin radio u medijima vjerojatno jedinstvena pojava na svjetskoj razini.

Alem Ćurin jest bio strip. Osim toga, takav umjetnik mogao je nastati samo ovdje i nigdje drugdje – kaže Vladimir Šagadin, izdavač Ćurinovog stripa "List vode, Atlantida"

Povodom desete godišnjice izlaženja kultnog splitskog tjednika, redakcija je Ćurinove radove nazvala "programiranim ludilom", a njega jednim od najvećih likovnih umjetnika što ih ova zemlja ima. "Prividnim 'nepoštivanjem' autorova teksta, on nudi više od puke estetske simbioze. Navodi na drugo čitanje i uočavanje skrivenoga, te drsko, poput terorista, razara 'novinski realizam' čistom imaginacijom. Zato vidimo Alema, iliti aliena domaćeg likovnjaštva, kao feral u hrvatskoj kulturnoj magli", poručili su.

Paralelno s radom u Feralu, Ćurin je s Antom Tomićem i Ivicom Ivaniševićem osnovao kulturni časopis Torpedo.

- Nas trojica – Alem, Ante i ja – bili smo uvjereni da su neki naši prijatelji, koji za kruh zarađuju u novinama, zapravo rođeni pisci koji bi mogli stvarati ozbiljnu, možda čak i veliku literaturu, samo kad bi ih netko uspio nagovoriti da se konačno odvaže na taj korak. Treći broj nikad nije izašao jer smo mi već nakon drugog Torpeda zadovoljno zaključili kako smo uspješno dokazali radnu hipotezu - prisjeća se Ivica Ivanišević toga razdoblja u kojem je formiran kružok "utorkaša" koji su zadnjih dvadesetak godina objavili niz uspješnih književnih djela.

Ilustracija naslovnice Novosti iz 2018. godine

I Ćurin je kao pisac debitirao u zbirkama koje su pet godina zaredom priređivali za festival Sa(n)jam knjige u Puli.

- On je bio pripovjedač puno prije ikoga od nas, samo što je dugo vremena svoje storije realizirao u drugome, stripovnom mediju. Njegove proze, čak i njegova poezija, prirodni su nastavak – danas bi se reklo brend ekstenzija – Alemove izvorne, striperske vokacije. U svim kreativnim nišama on se bavio istim motivima i temama, razvijao isti, neponovljivi imaginarij, gradio vlastiti izričaj, svoj i ničiji tuđi jezik, prvo likovni, pa onda i književni te bio jednako nepopustljiv kad je trebalo braniti svoje pravo – dakle uvijek! – da se nikome ne dodvorava niti pokušava dopasti - veli Ivanišević.

Uz književnost i novinsku ilustraciju, Ćurin je cijelo jedno desetljeće bio suradnik splitskog kazališta. Došao je u HNK na prijedlog "bivšeg prijatelja Ive Sanadera", a otišao na početku mandata Mani Gotovac.

- Ćurinov rad za kazalište nije bio ni slučajan ni usputan. Bio je upečatljiv i značajan. I za Ćurina i za teatar. Ne čude stoga procjene da su, uz Bućanove (Boris Bućan, op. a.) iz sredine osamdesetih prošlog stoljeća, Ćurinovi plakati s kraja devedesetih neki od najboljih koje je splitski teatar ikad dobio - kaže Vjeko Santrić iz splitskog HNK-a.

Suradnja nije bila stalna jer, objasnit će Santrić, "čim bi postao previše provokativnim ili dubioznim, a to se događalo redovito, bio bi na neko vrijeme prešutno prekrižen". Tako je Ćurin prvu pravu i profesionalno korektnu dizajnersku priliku dobio vrlo kasno, 2013. i 2014. godine, i to na dvama Splitskim ljetima pod vodstvom Tončija Bilića.

Ćurinov rad za kazalište nije bio ni slučajan ni usputan. Bio je upečatljiv i značajan. I za Ćurina i za teatar – priča Vjeko Santrić iz splitskog HNK-a

- U vezi s Ćurinom po svemu se, još od druge polovice devedesetih, vidjelo da imamo posla s virtuoznim likovnjakom koji izvanredno smjelo i prodorno čita i laku i tešku literaturu i žanrove. No on je sve do rečenih godina prilike dobivao na kapaljku jer se rijetko tko usuđivao dati mu barem jednu cijelu kazališnu sezonu ili ljeto. Glas da to što on radi jest neporecivo dobro, ali je čudno i nije tipično kazališno, pratio ga je stalno, a strepnja da će uvijek biti nekog ostatka koji nitko neće razumjeti, a on njime "podvaliti" nešto što će se već nakon premijere kuloarski prepričavati kao tipično ćurinovska žunta zbog koje bi netko uvijek mogao nadrljati, prijetila je stalno - rekao je Santrić, čija je udruga Teserakt 2017. godine Ćurinu dodijelila nagradu "An Fas" i predložila ostvarenje jednog od murala prema nekom od njegovih radova.

- Da bi moglo biti tako, sporadično mi je tinjalo još od njegova "a la vitraj" portala rađenog 1996. za splitski Star Rock Caffe. A kako je Ćurinov plakat za Splitsko ljeto iz 1998. po zidovima kazališnih ureda godinama odolijevao vremenu, nekako se činilo prirodnim da ga se pokuša prebaciti u vanjski prostor - ispričao nam je Santrić.

Dvije su godine trebale od ideje do realizacije, i Split je napokon ovog ljeta dobio pravi umjetnički mural, prvi takav u posljednje vrijeme u gradu čiji su zidovi prepravljeni navijačkim kičem. Postavljen je na kazališnom atelijeru u centru grada.

Prvi strip "List vode, Atlantida" Ćurin je na koncu objavio u dobi od 62 godine. "Album je nastao u spomen na jednog od zadnjih genija stripa Huga Pratta. Umjesto eseja povodom dvadesetogodišnjice njegove smrti, meni se o Hugu pripovijedalo na jedan posve drugačiji način – htio sam o njemu napraviti strip", kazao je prije nekoliko godina. Njegov izdavač Vladimir Šagadin kaže da mu je rad na tom projektu značio dati potpuni smisao njegovoj "nejasnoj namjeri da bude izdavač".

- Sve je kod "Lista vode" bilo jasno. Ćurinova umjetnost veća je od nas i služiti joj na strijeli vremena bila je privilegija. Interesantno, takve stvari obično shvatim kasnije. Ali u ovom slučaju, bilo je sve jasno u onom trenutku kad su stranice knjige počele dolaziti na mejl - kazao je Šagadin, dodavši da Ćurin kao da nije bio od krvi i mesa, nego od crta, kadrova, šrafure i oblačića sa slovima.

- Alem Ćurin jest bio strip. Osim toga, takav umjetnik mogao je nastati samo ovdje i nigdje drugdje. Ćurinova svjetska kvaliteta i adekvatnost kroz desetljeća svjetskog stripa, kao i nemogućnost da ga se ubaci u nekakvu ladicu govore o tome kako je u Jugoslaviji strip scena bila jaka i moćna - zaključio je.

Plakat za Splitsko ljeto 1998. po kojem je napravljen mural (Foto: HNK Split)

Za Ćurinovu knjigu ilustriranih eseja "Egostriper", koja je objavljena 2012. godine, bosansko-švedski teoretičar, animator, pisac i sveučilišni profesor Midhat Ajanović kaže da je "nešto najbolje što je o stripu ikada napisano na južnoslavenskim jezicima".

- To je generalno na razini vrhunske strip esejistike, može ga se usporediti s vodećim svjetskim esejistima o stripu. Većina njih su akademici. Malo ih, poput Ćurina, dolazi iz prakse - kaže Ajanović, koji slično promišlja i o Ćurinovim novinskim ilustracijama.

- One su negdje na pola puta između umjetnosti i komunikacije, stilske figure iz književnosti za izricanje političke i filozofske poruke, uz majstorski smisao za kompoziciju. Sve je to rezultiralo serijom sjajnih ilustracija, koje je objavljivao u Feralu, a potom i u Novostima. Hrvatska i regionalna kultura izgubila je izuzetnu pojavu - smatra Ajanović, koji je s Ćurinom bio dogovorio da napiše predgovor za njegov planirani novi strip.

Godinu nakon što je Feral ugašen, Ćurin je 2009. pozvan u Novosti, gdje je objavljivao sve do prošlog tjedna. Objavio je 550 ilustracija, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti ovoga lista. Ćurinove ilustracije ovdje su naime dolazile na naslovnici, čime su postale prepoznatljiv dio vizualnog identitet cijelog lista. Zadnjih godina oko tri četvrtine svih naslovnica bile su upravo njegovo djelo. Iz unutarnjeg dijela prethodnih medija prešao je u Novostima na isturenu poziciju prve stranice, gdje je objavio neke od svojih ponajboljih radova u karijeri. Gotovo svakog petka njegovi i dalje čudnovati radovi, ali nerijetko u izravnoj korelaciji s pisanim dijelom novina, sada su bili izloženi na većini kioska u Hrvatskoj. Nakon Ferala, kako je znao reći, u Novostima je pronašao svoje novo prirodno stanište.

Ćurinove ilustracije su doživjele i nekoliko izložbenih izdanja. Najistaknutija izložba bila je na šibenskom festivalu Fališ 2015. godine. Umjetnički direktor Fališa Kruno Lokotar kaže da je to bio logičan izbor.

- I bilo je otvorenje i odlična postava by Ante Filipović Grčić i Alem na otvorenju, tradicionalno i karakterno nesklon javnom govorenju. A onda je Alem zamolio noćenja do kraja Fališa i dobio ih, naravno. I guštao. Ne pamtim ga tako mirnog, tihog, zadovoljnog, smjernog. Kroničan neki osmijeh mu se tih dana na lice navukao i dobra volja, zadržao je mrvicu predug pogled, onaj piljeći, a uveo stalan poziv na još jedno piće. Kao da je ušao u neku harmoniju sa svijetom koji ga je potapšao po ramenu. Rekao je u jednom trenu, bit će u Marendi: "Ovdi je spiza ka doma" - ispričao je Lokotar za Novosti.