Internet časopis Jacobin i njujorški ured Zaklade Rosa Luxemburg organizirali su 28. svibnja javnu raspravu o budućnosti europske ljevice na kojoj su sudjelovali Bernd Riexinger, supredsjedavajući njemačke stranke Ljevica (Die Linke) i strateg Syrize, Elena Papadopoulou.

U ovom intervjuu Bernd Riexinger govori o strateškim izazovima s kojima se suočava Die Linke. Pozivajući se na ideju Rose Luxemburg o ‘revolucionarnoj Realpolitik’, on analizira sadašnju situaciju i ocrtava strateške ideje za budućnost. Luigi Wolf, koji je vodio intervju, na početku je spomenuo naslijeđe ‘strategije ujedinjene fronte’, koju je 1920ih osmislila Komunistička partija Njemačke (KPD), a nakon toga govori o izazovima s kojima se Die Linke suočava danas.

Ujedinjena fronta ustvari je suština koncepcije na kojoj je Rosa Luxemburg temeljila ideju o ‘revolucionarnoj Realpolitik’, ali je potpuno zaboravljena. Mislim da je bitno obnoviti ideju ujedinjene fronte, ali ne smijemo zanemariti razlike između 1920ih i današnjeg društva. A razlog je da je ujedinjena fronta bila odgovor revolucionarne komunističke partije na pitanje kako da prerastu u masovnu partiju. Iako je Die Linke ljevičarska reformistička stranka, još uvijek se moramo pitati kako ćemo doprijeti do većinskog dijela stanovništva. Kako se postaviti prema socijaldemokraciji? Kako se izvući iz defanzivne pozicije? Kako ćemo se pobrinuti da strateška pitanja, a ne samo moralističko ogorčenje, budu pokretačka snaga našeg djelovanja?

Budući da postoje mnoge razlike između prošlosti i sadašnje situacije bitno je imati jasno shvaćanje povijesti. 1920ih postojala je relativno jasna podjela na radničke i buržoaske stranke. A to je značilo da su buržoaske stranke imale vrlo slabe kontakte s radničkim partijama. Danas je potpuno drugačije, a mnogi članovi sindikata ujedno su članovi CDU-u ili SPD-a.

U to vrijeme njemački radnički pokret bio je podijeljen na pristaše KPD-a i SPD-a. U odnosu na danas, najvažnija razlika je da obje stranke zagovaraju socijalizam: za jednu, to je revolucionarna koncepcija, a druga pomoću društvenih reformi želi postupno ostvariti socijalizam.

Budući da postoje mnoge razlike između prošlosti i sadašnje situacije bitno je imati jasno shvaćanje povijesti. 1920ih postojala je relativno jasna podjela na radničke i buržoaske stranke

Pogrešno je usporediti današnju situaciju s onim 1920ih, čak i kad raspravljamo o koncipiranju vlastite stanke. A ipak je potrebno preispitati koncepciju ujedinjene fronte. Osobno sam mnogo naučio čitajući o KPO [povijesna Komunistička partija Njemačke (Opozicija)], koja je osmislila ideju ujedinjene fronte. To je bila i jedna od najvažnijih organizacija u KPD-u koja je podržavala ujedinjenu frontu i uspješno je primijenila tu koncepciju od 1919. do 1923. godine. Zbog toga je izbjegnut Kappov puč i organiziran je jedini uspješan opći štrajk tijekom 1920ih u kojem je taj savez zapravo načelno funkcionirao. Međutim, ujedinjena fronta prije svega je trebala omogućiti borbu protiv fašizma.

Umjesto toga, KPD sa svojom teorijom socijal-fašizma, koja je bitno uvjetovana vanjskopolitičkim interesima Sovjetskog Saveza pod vodstvom Staljina, potpuno se izolirala, pa je čak organizirala svoje sindikate. Ti sindikati organizirali su mnogo manje štrajkova nego Njemačka konfederacija sindikata. A osnovni razlog bila je činjenica da su njihovi članovi mahom bili nezaposleni.

Mislite li da je neka alternativna strategija mogla zaustaviti fašizam?

Bitno je jasno reći da KPD i SPD nisu bili izravno odgovorni za fašizam. Međutim, strategije koje su primijenili protiv fašizma očito su bile neuspješne. Strategija ujedinjene fronte, s ciljem da se stvori jedinstvo radničke klase, mogla je imati dobre šanse da zaustavi fašizam. Naravno da je bitna borba oko pitanja koja utječu na svakodnevni život ljudi, a ta pitanja su metode za izgradnju jedinstva. Međutim, mislim da su i prijelazni zahtjevi bitni za ujedinjenu frontu.

U boljim razdobljima, KPD nije samo promicala socijalizam, nego je i podrobno razradila njegove zahtjeve, te je stanovništvu konkretizirala specifične elemente socijalističkog društva. Kontrola sredstava za proizvodnju je najpoznatiji prijelazni zahtjev. Drugim riječima, radnici trebaju kontrolirati proizvodnju. To je drugačije od zahtjeva da buržoaska država nacionalizira proizvodnju, radi se o davanju izravne kontrole proizvodnje radnicima.

Die Linke nije revolucionarna partija

Kako su te stare strategije KPD-a povezane s današnjim djelovanjem Die Linkea?

Prvo, ne može se izjednačiti naš odnos sa SPD-om i ondašnji odnos KPD-a i SPD-a. Die Linke nije revolucionarna partija, a SPD je danas bitno drugačiji nego u to doba. Ali možemo usporediti neka strateška pitanja. Na primjer, pitanje našeg odnosa s glasačima SPD-a. KPD je na osnovu svoje teorije socijal-fašizma tvrdio da se na jednu stranu mogu staviti članovi i pristaše SPD-a, a na drugu rukovodstvo SPD-a. Teoretičari ujedinjene fronte krenuli su drugim putem. Oni su još uvijek htjeli pridobiti socijaldemokratske glasače, ali su shvatili da bi ocrnjivanjem stranačkog vodstva kao socijal-fašista samo potaknuli pristaše SPD-a da još više podrže svoje vodstvo umjesto da ga odbace. Zbog toga su inzistirali da se čitav SPD pozove na sudjelovanje u zajedničkom djelovanju.

Bitno je upamtiti da se i baza poistovjećuje sa svojom strankom. Štoviše, ako napadnem stranku u cjelini, onda je vrlo teško povezati se s njenom bazom. Naravno da se SPD nije pozivala na zajedničko djelovanje zbog rada u parlamentu nego zbog izgradnje zajedničke platforme sa SPD-om i sindikatima izvan parlamenta.

Nažalost, osim kratke povijesne epizode, to su bila apsolutno manjinska stajališta u KPD-u. Postojala je i trockistička sekcija koja je imala sličan pristup. Ali sve te struje su marginalizirane, a kasnije su otvoreno progonjene u staljiniziranom KPD-u. Premda je početna situacija mnogo obećavala, nije bila iskorištena, a KPO nije uspjela dobiti veću podršku za svoje ideje.

U Stuttgartu, otkud dolazim, KPD je katkad imala većinu na skupovima lokalnih delegata metalurških radnika. Dakle, katkad su postojale vrlo snažne veze između KPD-a i sindikata, ali te su veze presječene kad je KPD formirala svoje ‘revolucionarne’ sindikate. Zar možete marširati sa svojim socijaldemokratskim kolegama ako ih istodobno vrijeđate i nazivate socijal-fašistima? U toj situaciji zajedničko djelovanje bila je puka iluzija. Mislim da je to bio bitan razlog zbog čega nije organiziran opći štrajk protiv fašizma, zbog toga jer opći štrajk možete imati samo ako postoji ujedinjena fronta.

Mislite li da je SPD bio najviše odgovoran za slabljenje njemačkog radničkog pokreta nakon 1929. godine?

SPD možete optužiti za mnogo toga, a većina tih optužbi drže vodu. Na primjer, ta stranka izbacila je komuniste iz sindikata i nije ni pokušala organizirati opći štrajk protiv nacista. Ali ne bismo se trebali žaliti da su socijaldemokrati ustvari samo socijaldemokrati i govoriti o politici revolucionara iz prošlosti. Naša kritika socijaldemokracije isto tako nas čini slijepima za vlastite greške.

Rekli ste da je KPD smatrala da će moći razdvojiti bazu i rukovodstvo. S jedne strane, KPD je ujedinjenu frontu shvatila kao metodu koja je korisna za raspravu o specifičnim zahtjevima, a s druge, to je bila taktika za pridobivanje socijaldemokratskih radnika. Dakle, premda je zajedničko djelovanje postavljeno kao cilj, KPD ga je organizirala kao način da se aktiviraju određena iskustva. Koji oblik zajedničkog političkog djelovanja socijalista i ne-socijalista može danas usvojiti ujedinjena fronta? Može li ujedinjena fronta biti korisna taktika za Die Linke da pridobije pristaše SPD-a?

Rekao bih da se ne radi samo o taktici. Radi se i o shvaćanju da se politička osviještenost ne stječe u političkoj agitaciji nego s iskustvima koja onda osviješteno razrađuju oni koji su ih stekli. Nećemo pridobiti narod samo zato jer postavljamo ispravne zahtjeve. Trebalo bi biti jasno da agitacija neće uvijek usmjeriti društvo prema ljevici. Ako ljevičarska politika teži emancipaciji, onda se mora osloniti na sudjelovanje naroda i njegove korake prema vlastitoj emancipaciji. Dakle, ljevičarska politika mora osnažiti narod da se zauzme za svoje interese i da politiku shvati ne samo kao ono što utječe na njihove živote nego i kao ono u što su i oni uključeni. Narod treba postati subjekt politike, a ne objekt koji s nečim treba uvjeriti.

Kad ljudi s nama sudjeluju u štrajkovima i prosvjedima, ili kad podržavaju određenu politiku, i oni prolaze kroz specifične procese učenja koje zatim mogu tumačiti na određene načine. Jedan od najvažnijih ciljeva politike trebao bi biti da ljudi steknu ta iskustva. U širem povijesnom kontekstu, radi se o tome da ljudi u klasnom sukobu postanu politički subjekti. Drugim riječima, ljudi su politički subjekti kad se zauzmu za svoje interese. Kao dio ljevice, mi možemo imati korisnu ulogu u tom procesu tako da vodimo odgovorne i dosljedne borbe. Ali mi moramo organizirati taj proces učenja, a rad na tome mora biti sastavni dio svih naših kampanja i analiza.

Strategija ujedinjene fronte najčešće je bila sredstvo za stjecanje tih iskustava. Osnovna je pretpostavka ujedinjene fronte da u sindikalnim raspravama ili borbama protiv budžetskog rezanja socijalnih davanja, socijaldemokrati i mi imamo iste interese. Jasno je da na kampanjama moramo učiti kako ćemo organizirati zajedničke borbe. Mislim da je to danas još uvijek bitno, ne samo u kontekstu našeg odnosa s SPD-om.

Iskustvo u sindikatu ver.di

Da li to znači da raskrinkavanje SPD-a više nije najvažnije?

To nam je katkad još uvijek potrebno. Ali u biti, najvažnije je usmjeriti društvene odnose prema ljevici. Kako uvjeriti ljude da se priključe borbi? Da li aktivno sudjeluju? Mogu li i svoju stranku, SPD, nagovoriti da se uključi? Jesu li u stanju usmjeriti SPD prema ljevici? Ako nisu, u SPD-u će nastati raskol, a to će biti pozitivno jer će onima koji se žele boriti omogućiti da izraze svoje interese i da sami procijene hoće li ih njihova stranka podržati. A to nije upućeno samo SPD-u nego i ukorjenjivanju stranke Ljevice u svim društvenim sukobima.

Da li to vrijedi i za rad u sindikatima?

Trebalo bi. Nikad nisam bio zadovoljan s ljevičarskim skupinama koje su samo vrijeđale sindikalno vodstvo. Bez obzira što vodstvo radi, članovi se moraju sami emancipirati i boriti za svoje interese. Članovi moraju shvatiti da su sindikati udruge najamnih radnika, dakle oni moraju postaviti svoje zahtjeve i osmisliti svoje strategije i borbe.

KPD sa svojom teorijom socijal-fašizma, koja je bitno uvjetovana vanjskopolitičkim interesima Sovjetskog Saveza pod vodstvom Staljina, potpuno se izolirala, pa je čak organizirala svoje sindikate. S druge strane i SPD možete optužiti za mnogo toga, a većina tih optužbi drže vodu. Na primjer, ta stranka izbacila komuniste iz sindikata i nije ni pokušala organizirati opći štrajk protiv nacista

Ako krenu tim putem, ubrzo će vidjeti da li ih sindikalno vodstvo podržava ili se pojavio konkretan raskol, a to će se dogoditi samo ako se bore. Pomoć toj borbi i iskustvima trebao bi biti strateški cilj ljevičara u sindikatima. Politička agitacija nije dovoljna. Da je bila dovoljna, Marksističko-lenjinistička partija Njemačke bila bi najuspješnija ljevičarska stanka u Njemačkoj zbog toga jer se već 50 godina isključivo bavi političkom agitacijom.

Do 2012. godine bili ste glavni tajnik sindikata javnih službi ver.di u Stuttgartu. Kakva je bila situacija?

U Stuttgartu razvili smo strategiju demokratskih štrajkova, pa su radnici bili uključeni u odlučivanje na svim razinama. Kolege su samostalno odlučivali što žele raditi, a pojavila su se i mimoilaženja zbog toga jer je određena radna snaga ili dijelovi radne snage imala više štrajkačkog iskustva od drugih. Odjednom, kolege su morali razmišljati kao ljudi koji zaista vode štrajk. Mislim da je to postignuće temeljno načelo ljevičarske politike.

Možete li nam nešto reći o svom iskustvu u Stuttgartu? Spomenuli ste procese učenja koji nastaju u iskustvu društvenog sukoba. Koje su konkretne sastavnice tih procesa?

Vodili smo se načelom da su štrajkači subjekti štrajka, da su mnogo više od mase radnika koja samo slijedi vodstvo. Radnici u štrajku trebaju imati mogućnost da donose svoje odluke. U štrajku smo svaki dan održavali demokratske skupove. To je po sebi jedan oblik emancipacije, a to iskustvo može se prenijeti i na druge političke sukobe, analize i rasprave. Vodstvo na lokalnoj razini nije samo posredovalo u sukobu, nego je bilo intenzivno uključeno u štrajk. Oni na lokalnoj razini bili su najodgovorniji za provođenje štrajka.

Vođenje štrajka na taj način znatno je ojačalo volju ljudi da sudjeluju u borbi, a sada se to vidi gotovo u svim ograncima u Stuttgartu. Od novinara često čujem da jedino ljudi iz Stuttgarta sudjeluju u nekom štrajku. Taj oblik štrajka očito je preuzeo grad i uvukao se u područja za koja su svi prije nekoliko godina mislili da su neosvojiva. Započelo je s javnim službama, zatim se prešlo na maloprodaju, a onda su zahvaćena sva područja u gradu. To je djelomično prihvaćeno i u drugim gradovima kad se štrajkalo u maloprodaji.

Ipak, ishod štrajka nije uvijek zadovoljavajući.

Ali štrajkači uvijek sudjeluju u osmišljavanju strategije i razmišljaju o ishodu. Nakon štrajka, uvijek dolaze do istog zaključka: trebali su nastaviti sa štrajkom, a ne pristati na kompromis. Bitno je shvatiti da su štrajkači raspravljali i o tome kako se došlo do kompromisa i zbog čega je štrajk okončan.

Štrajkači uvijek znaju da li kompromis odražava trenutnu ravnotežu snaga između kapitala i rada, ili se radi o trulom sporazumu. Ako su sve mogućnosti bile iscrpljene, onda kompromis odražava trenutnu ravnotežu snaga, a trule sporazume treba kritizirati. Te razlike su vrlo značajne za ljude koji štrajkaju. A oni to mogu sami dokučiti, ali samo ako su zaista sudjelovali u štrajku. Dakle, uvijek se radi o promicanju demokratizacije pokreta i procesa emancipacije, a ne o delegiranju političke rasprave sindikalnom aparatu.

U vašem shvaćanju ljevičarske politike, čini se da je najvažnije uključiti ljude. A u našoj stranci katkad imam dojam da je ljevičarska politika najčešće sužena na ‘pisanje letaka’.

To bih nazvao ‘pamfletiranjem’ ili ‘pisanjem brošura’, a ne politikom.

Kampanje ali i socijalni projekt

Mislim da u stranci postoji stajalište da zbog sprječavanja usvajanja politike SPD-a i Zelene stranke moramo jasno pokazati politiku po kojoj smo drugačiji od tih stranaka i istaknuti osobine Die Linkea po kojima smo jedinstveni.

Mislim da se to stajalište temelji na uskom shvaćanju politike. Rasprave o stranačkom manifestu i dokazivanje razlika između naše stranke, SPD-a i Zelene stranke vrlo su korisne u izbornoj kampanji. Međutim, vjerujem da nam je potreban socijalni projekt i da se moramo pomučiti da osmislimo projekt koji je okrenut prema budućnosti. To se može dogoditi samo u kolektivnom procesu, nije dovoljno da se samo sjedne i kaže: u redu, sad je vrijeme da to učinimo. Ustvari, to se može učiniti samo u kontekstu društvene borbe i društvenih pokreta. Teorija nije odvojena od društva, ona nastaje u društvenom kontekstu.

Nažalost, u Die Linke premalo se raspravlja o promjeni društvene realnosti, dijelom zbog tog uskog shvaćanja politike. Ne treba se ograničiti na točke u stranačkom manifestu i razvojnu politiku. Vrlo važan proces odvija se kad je ta politika korisna za pronalaženje pravog trenutka za društvene i političke borbe. Zbog toga moramo iznova osmisliti koncepciju ‘političke stranke’ u kontekstu koji premašuje parlamentarizam.

Ako ozbiljno želimo da Die Linke ima parlamentarnu i izvan parlamentarnu funkciju, onda moramo osmisliti politiku koju će podržati sindikalisti, SPD, a možda čak i Zelena stranka. Zbog njenog revolucionarnog aspekta ljudi bi morali izaći na ulice i podržati tu politiku. Sindikati na tome već djelomično rade, ali to nije točno za političke stranke. Kad govorimo o izvan parlamentarnim pokretima, uvijek se spomene savez Blockupy, a po meni to je uspješan primjer ljevičarske politike.

Prečesto mijenjamo mnoga politička stajališta, a premalo se raspravlja o postojećim sukobima i iskustvima, usprkos činjenici da trajno utječu na stranku. Ta situacija mora se promijeniti. Isto tako moramo naučiti da kampanja nikad neće biti uspješna ako se provede odozgo prema dolje

Ali u njega je uključeno samo 25.000 ljudi. To je daleko od hegemonije. Za izgradnju protuhegemonijske politike trebali bismo stvoriti široki savez s općim zahtjevima. Te zahtjeve mogla bi predložiti stranka Ljevice. A ako se općim zahtjevima traži manje, onda bismo mogli predložiti da nije zgorega istaknuti dalekosežne ciljeve. A najvažnije je da su ljudi spremni da se okupe, izađu van i aktivno rade na zajedničkim zahtjevima.

S pravom se razmišlja o pritisku na SPD izvan parlamentarne razine. To je bio moj prijedlog kad sam bio u ver.di. Nekoliko ljevičarskih ver.di okruga moglo je imati golem utjecaj da su koordinirali svoje djelovanje. O tome sam nedavno razgovarao s ver.di iz Stuttgarta. Rekao sam im da nešto poduzmu dok smo čekali formiranje vlade. Mogli smo zatražiti minimalnu plaću i postaviti druge socijalne zahtjeve za koje se u osnovi zalažu SPD, Ljevica i Zeleni! Imali smo većinu koja je podržala minimalnu plaću i mnoge druge političke prijedloge. Bilo je vrijeme da nešto učine! Da su te ideje došle od sindikata, onda bi rasprava o eventualnoj koaliciji Die Linkea, SPD-a i Zelene stranke bila potpuno drugačija nego što je danas. To ne bi bila samo rasprava o koalicijskoj vladi, a odvijala bi se i izvan medija.

Ali da se to dogodi, Die Linke bi trebala imati određenu strategiju prema sindikatima, ako stranka uopće želi imati poziciju da predloži tu vrstu djelovanja.

Da, ali nije važna samo sindikalna strategija. Moramo se pobrinuti da svoje težište u društvu prenesemo u djelovanje na svim političkim poljima. Dakle, sindikati, izvan parlamentarni pokreti i lokalna politika moraju imati značajnu ulogu. Na lokalnoj razini, u Njemačkoj postoji izvan parlamentarni pokret protiv privatizacije koji podržava čak i renacionalizaciju ili municipalizaciju. Postojale su mnoge uspješne građanske inicijative protiv privatizacije bolnica. Referendum u Hamburgu održan 22. rujna 2013. godine gotovo je zaboravljen. Iako su SPD i CDU bili protiv tog prijedloga, a podržali su ga samo Die Linke, Zelena stranka i građanski pokret, većina stanovništva glasala je za reaproprijaciju gradske mreže energenata. To je po meni ‘hegemonska politika’. Ne samo da se mogla pridobiti većina stanovnika za taj prijedlog, nego su oni otišli na birališta i glasali za njega.

Naravno da politička hegemonija sadrži i prihvaćanje postojećeg stanja. Na taj način vladajuća klasa definira hegemoniju. S druge strane, stranka Ljevica tu koncepciju shvaća kao preuzimanje vodeće uloge u javnom mnijenju kako bi se odbacilo postojeće društveno stanje ili nametanje vlastite pozicije. Ali, to ne znači samo pridobiti većinu za određenu politiku, to znači provesti tu politiku kao dio hegemonske politike.

Moje osnovno načelo kao sindikalnog tajnika u Stuttgartu uvijek je bilo težiti hegemoniji. Želim nam osigurati dovoljno utjecaja u političkoj raspravi kako bismo nešto blokirali ili proveli svoju politiku. Vjerujem da se Die Linke mora odlučnije suočiti s pitanjem o ‘hegemoniji’. Antonio Gramsci je u svojoj analizi pokazao da se odnosi moći učvršćuju na mnoge načine, a ne samo pomoću autoriteta ili policije. Gramsci je pokušao osmisliti koncepciju hegemonije koja se može primijeniti u ljevičarskoj politici. Tu koncepciju moramo uključiti u naš rad.

Dakle, moramo organizirati dugoročne kampanje koje bi se odvijale nekoliko godina. One moraju bar djelomično ciljati na promjenu društvenih odnosa, a za to je potrebno osmisliti kontekst za primjenu naših prijedloga. Minimalna plaća je primjer jednog pitanja koje nam je dalo vodeću ulogu u javnom mnijenju u savezu sa sindikatima i drugima. Sad će vrlo vjerojatno uvesti minimalnu plaću. Naravno da se takve kampanje mogu povezati s pitanjem o distribuciji. Mislim da je to bitno. Ali mislim da je velika slabost, npr. UmFAIRteilen kampanje, da ne postoje smjernice za ostvarivanje njihovih ciljeva.

Pravila za radikale

UmFAIRteilen (Razdijeliti PRAVEDNO) je primjer dobro osmišljene političke kampanje, koja ustvari funkcionira u kontekstu odnosa s javnošću. U toj kampanji nije se raspravljalo o strategiji, pa onda neće ni ostvariti svoje ciljeve. Peticije i referendumi drugačije funkcioniraju. Referendumi često aktivno uključuju manjine iz SPD-a i Zelene stranke. Iz njih dolaze aktivističke manjine koje zajedno osmišljavaju uspješnu platformu. Može li takva strategija zahtijevanja biti uspješna u drugim područjima?

Ne smijemo podcijeniti vrijednost referenduma. Postoje razni korisni politički instrumenti, a referendum je jedan od njih. Kad su uspješni, referendumi funkcioniraju kao jedan oblik ujedinjene fronte.

Očito je da i štrajkovi imaju veliku ulogu. Politika slabo plaćenog najamnog rada sve više stanovnika gura prema rubu siromaštva, na primjer čistačice, učiteljice i trgovačke pomoćnice. Te žene nisu tradicionalne industrijske radnice, ali one su posljednjih godina pokazale značajan aktivistički potencijal. Njihovo uključivanje je važna zadaća za Die Linke, zato jer se u raspravama o javnim službama uvijek govori o političkoj regulaciji. Zbog toga bi bilo pametno potruditi se da i te ekonomske rasprave budu politizirane.

Nije slučajno da žene, u mnogo većem broju nego prije nekoliko godina, sad sve više glasaju za Die Linke i da članice sindikata češće glasaju za našu stranku nego muškarci. Vjerujem da je to usko povezano s borbama koje smo vodili u zadnjih deset godina i da je u tim područjima razvijena određena svijest. Iako nije uvijek ostvareno ono što smo htjeli, to je dio jednog trajnog procesa.

Privatizacija i renacionalizacija ne pogađaju samo državljane i stanovnike, one pogađaju i određena radna mjesta. U Stuttgartu smo u savezu sa radnicima i lokalnim stanovništvom uspjeli spriječiti privatizaciju. Radnici nisu samo imali najaktivniju ulogu, oni su osnovali taj savez. A to pokazuje da se socijalna pitanja mogu povezati s borbom na radnom mjestu i drugim gorućim pitanjima. Zbog toga što su to politički procesi, Die Linke mora jasno pokazati te veze.

Koja su još pitanja tu važna?

Dobar je primjer redistribucija. O tom pitanju sad raspravlja buržoazija u kontekstu povećanja poreza. Međutim, konkretno radi se o javnim službama i javnoj infrastrukturi.

Kad tražimo novac od bogatih da poboljšamo skrb za djecu, izgradimo mostove, obnovimo javni prijevoz i slično, uvijek imamo podršku većine. Jedno je povezati ta pitanja, ali bitno je i reći da se ta politika može provesti samo u društvenoj borbi. Die Linke to mora istaknuti sindikatima. SPD griješi kad kažu da je društveni napredak moguć bez redistribucije bogatstva. To je lažno obećanje i neće zaustaviti dramatičan pad životnog standarda. Svaka lokalna izborna kampanja koju pokrenemo mora biti više od puke izborne strategije, to mora biti kampanja o javnim službama, koju onda treba povezati s porezom na bogatstvo i zbog čega bogatstvo treba oporezivati.

Naravno da svaka kampanja mora imati protivnika. Saul Alinsky u Njemačkoj sigurno nije poznat kao u SAD-u. Njegovo pravilo, ‘izaberi metu, izoliraj je i antagoniziraj’ vrlo često se previđa u ljevičarskim kampanjama, ali morate znati tko vam je protivnik i što želite.

‘Druga strana’ je to dobro shvatila: uoči saveznih izbora, poslovne organizacije i dobar dio medija napali su poreznu politiku Zelene stranke. Zelena stranka ustvari je zagovarala vrlo umjerenu politiku redistribucije. A ipak, mediji su raskomadali njihovu politiku. Oni su isto tako bili na meti kao ‘najslabija karika’ eventualnog crveno-crveno-zelenog saveza za socijalnu politiku. Tu vidimo da je vrlo teško provesti zajedničku politiku sa SPD-om i Zelenom strankom ako se ne računa na izvan parlamentarne skupine. Daleko teža bila bi kampanja protiv širokog društvenog saveza koji ima opću narodnu podršku.

Stranku vidim kao društvenog aktera, a ne samo u kontekstu parlamentarnog zastupništva. Odnosi moći i društveni odnosi ne mijenjaju se samo u parlamentu. Tu bih htio citirati Kurta Tucholskog: 'SPD je mislio da je na vlasti, a ustvari oni su samo formirali vladu'

Ako se to dogodilo Zelenima, zamislite što bi se dogodilo da je naša politika redistribucije bila ozbiljna tema rasprave? Ono što se na prvi pogled doima kao rasprava o stranačkoj politici ubrzo bi preraslo u pravi klasni sukob, a bogataši ne bi birali sredstva da spriječe svaku politiku redistribucije. Velika je zabluda misliti da takvu raspravu možemo preživjeti bez izvan parlamentarne podrške i bez zaleđa u društvenom pokretu.

Analiziranje područja sukoba

Koncepcija politike koju opisujete ustvari je intervencionistička u kontekstu sindikata kao i društvenih pokreta. Blockupy, na primjer, nema konkretnu strategiju za implementaciju svog slogana, ‘otpor u središtu kriznog režima’. A to znači da ne znaju kako se uključiti u svakodnevne borbe naroda. Mislim da isto tako moramo savjetovati aktiviste, na primjer kada i kako da usredotoče na neku kampanju. Moramo shvatiti kad će neka peticija biti uspješna, ili hoće li određeni štrajk pomoći da se pokrene društvena dinamika. Čini mi se da samo sada toliko obuzeti izbornim kampanjama da se nismo u stanju posvetiti toj raspravi.

Slažem se. Ne možete tek tako stvoriti pokret, pokreti nastaju u postojećim sukobima. Vrlo je teško predvidjeti što će rasplamsati novi pokret i gdje će se pojaviti. A to sigurno nije moguće sa skromnim sredstvima s kojima Die Linke raspolaže.

Ali mi možemo još bolje analizirati područja u kojima postoje društveni sukobi, područja koja su bar potencijalna baza za novi pokret i zatim usmjeriti politiku prema tim područjima. Mnogo je pozitivnih primjera, na primjer kampanje za socijalizaciju u Berlinu i Hamburgu na koje je Die Linke ispravno reagirao. Za razvoj stranke potrebna je procjena iskustva sudjelovanja u tim pokretima i društvenim borbama kako bi i to utjecalo na kolektivno mišljenje stranke. Nažalost, daleko smo od tog cilja.

Prečesto mijenjamo mnoga politička stajališta, a premalo se raspravlja o postojećim sukobima i iskustvima, usprkos činjenici da trajno utječu na stranku. Ta situacija mora se promijeniti. Isto tako moramo naučiti da kampanja nikad neće biti uspješna ako se provede odozgo prema dolje. Ne možemo samo skicirati neku kampanju i očekivati da će se svi u nju uključiti.

U fokusu stranačke središnjice mora biti komuniciranje tih iskustava i njihovo povezivanje. Na lokalnoj razini, ta iskustva najčešće su vrlo raznolika. Međutim, još uvijek su nam potrebni dani zajedničkog djelovanja kad su svi uključeni i pozvani. Potrebna nam je i dobra interna komunikacija. Bitno je da članovi stranke shvate da nisu sami, nego da u istoj kampanji sudjeluje i 30, 40 ili 50 lokalnih stanovnika. Na taj način jačamo.

Kako će Die Linke to naučiti?

Neke kampanje bile su uspješne u drugim državama, pa i ovdje. Na primjer, Schlecker kampanja [sindikalna kampanja zbog kršenja kolektivnog ugovora i šikaniranja zaposlenika u lancu trgovina Schlecker]: ta kampanja inicirana je odozdo, isprva na nekoliko odvojenih lokacija, a ubrzo je pokrenula lavinu. Neki od učesnika uspjeli su tu kampanju učiniti opće primjenjivom. Moramo naučiti kako se to radi.

Međutim, prije toga potrebno je osvijestiti da kampanje trebaju ciljati na promjenu društva. Kampanje uvijek imaju dva cilja. S jedne strane, s kampanjama se podiže svijest. Dakle, one moraju jasno postaviti problem, iznijeti jasne zahtjeve, imati jasne ciljeve i prije svega moraju stremiti prosvjećivanju u pozitivnom smislu.

Da bi kampanja bila uspješna, ona mora stvoriti pritisak, a za to je potrebno organizirati kampanju stalnog pritiska. A da bi kampanja imala politički pritisak, mora se usmjeriti na nešto ili nekoga. To može biti vlada, organizacija poslodavaca ili neka lokalna osoba. Mislim da je to slabost UmFAIRteilen kampanje. Jedno je formulirati zahtjeve, ali kome se oni postavljaju? I tko treba pristati na zahtjeve kampanje?

To mora biti potpuno jasno u uspješnoj kampanji. Zbog toga nam je potrebno više vremena za pripremu kampanje, a one se moraju odvijati u dužem razdoblju. Kampanja je mnogo više od pukog tiskanja i raspačavanja šarenih letaka. Mislim da su vještine za vođenje kampanje u Die Linkeu još u povojima. Tek ih trebamo razviti, a to se može ostvariti samo neposrednim sudjelovanjem u kampanjama.

Partijski prioriteti

Čuli smo kako vi shvaćate uspješnu kampanju. Znači li to da ne mislite da je Die Linke ikad proveo pravu kampanju?

Nije na nacionalnoj razini. Ali, bilo je uspješnih regionalnih kampanja.

Kako ćemo se pobrinuti da stanka stekne tradiciju kampanje koja proizvodi kampanje s ciljevima o kojima ste govorili?

Prvo, kampanje se moraju pobrinuti da se njihovi zahtjevi bar djelomično mogu ispuniti. To ne znači da će biti ispunjeni. A zahtjevi koji se ne mogu ispuniti, zbog toga jer se ne mogu provesti, neće uroditi kampanjom. Bitno je suziti naše zahtjeve u kampanji i dobro razmisliti o specifičnim zahtjevima koji se u određenoj kampanju trebaju postaviti.

Drugo, smatram da sudionici, baza, moraju biti uključeni već u početnoj fazi kampanje. Nije dovoljno da stranačko vodstvo pokrene kampanju i pobrine se za provođenje. Dok sam bio u ver.di, kampanje u raznim kompanijama i područjima uvijek su započinjale s radionicom u kojoj su sudjelovali svi sudionici.

Svi su mogli reći što ih tišti i formulirati svoje zahtjeve. Osmislili su slogane za kampanju, odlučili koji će biti prvi koraci i sastavili popis predstojećih aktivnosti. Ako taj oblik pripremanja kampanje prenesemo na oblasnu ili saveznu razinu, trebat će nam mnogo više vremena za pripremu kampanje. Jednostavno rečeno, ljudi će učiniti samo ono u čemu su sami sudjelovali. Dakle, bitno je imati čvršći oslonac u dinamici baze.

A to će, naravno, Die Linke morati naučiti. Zbog toga su lokalne kampanje mnogo bolje vođene nego centralne. Dobar primjer su kampanje o resocijalizaciji. Na regionalnoj razini jasno vidite partnere s kojima se sklapa savez i protivnike kojima se mogu uputiti zahtjevi.

To su preduvjeti za uspješnu kampanju. Die Linke isto tako je djelomično uključen u saveze u kojima funkcionira taj proces. Ali, mislim da bi stranka trebala svjesno odlučiti da djeluje kao pokretačka snaga kampanje, a ne da se samo pridruži postojećim savezima. Mi moramo preuzeti aktivnu ulogu i postati prava pokretačka snaga.

Koji su po vama partijski prioriteti u bližoj budućnosti?

Kako bismo još bolje organizirali stranku, predložit ćemo da stanka u naredne dvije, tri godine organizira dvije, tri kampanje. Pokušat ćemo ih okupiti pod jednim kišobranom za kampanju. Distribucija i javne službe trebaju biti glavna pitanja, a to je izravno povezano sa svakodnevnom politikom. I angažman u osnovnoj borbi protiv prekarnog rada i načina života. To pitanje mora postati univerzalno. Moramo jasno i glasno reći da nećemo pristati na oblik društva u kojem su milijuni ljudi lišeni sredstava za život ili im je uskraćena društvena participacija na jednakoj osnovi.

Treće pitanje je, naravno, pitanje o Europi i internacionalizaciji naše politike. Ne samo zbog predstojećih europskih izbora nego i zbog hegemonske neoliberalne koncepcije koja postoji u EU, a ona je odnijela pobjedu nad ljevičarskom, progresivnom politikom.

Koliko je važan parlamentarni rad u vašoj koncepciji Die Linkea?

Stranku vidim kao društvenog aktera, a ne samo u kontekstu parlamentarnog zastupništva. Odnosi moći i društveni odnosi ne mijenjaju se samo u parlamentu. Tu bih htio citirati Kurta Tucholskog: ‘SPD je mislio da je na vlasti, a ustvari oni su samo formirali vladu.’

Na društvene odnose bitno utječe promjena u društvenoj bazi: ekonomija, odnos rada i kapitala, pitanje mogu li se demokratska prava izboriti na terenu i mnoga druga pitanja. To su koraci koji će društvene odnose usmjeriti prema ljevici.

A ako to želite ostvariti kao stranka, onda morate imati cjelovit i transformacijski pristup. Bilo bi pogrešno usredotočiti se na kratkoročne izborne ciljeve. Naravno da moramo pobijediti na izborima: organizirana i pobjednička izborna kampanja sastavni je dio političke stranke. Naše učešće u parlamentu je bitan resurs za pristup informacijama i utjecaj na javnost. Nas kao ‘ozbiljnog igrača’ shvaća mnogo više ljudi koji bi možda podržali naše zahtjeve, ali nemaju motiva da se bave politikom.

Ali, stranka se mora pobrinuti da je njena politička koncepcija usmjerena na sve aspekte političkog aktera i da to radi na način koji joj omogućava da stvori političke prilike za djelovanje. U suprotnom, zapast će nas ista sudbina kao i mnoge druge ljevičarske partije, koje su jedino usredotočene na parlamentarnu razinu: sudjelovanje u vladajućoj koaliciji kao slabiji partneri, a najvjerojatnije će biti kažnjene zbog toga jer nisu mogle djelomično nametnuti svoj politički program.

Bernd Riexinger bankovni trgovac po zanimanju, postao je 1991. sindikalnim funkcionerom. Član je Inicijative za umrežavanje sindikalnih ljevičara, kao dijela Socijalnog foruma u Njemačkoj. Bio je među inicijatorima masovnih protesta protiv Agende 2010, koju je 2003. inaugurirala Savezna vlada. Od 2012. jedan je od supredsjedavajućih, uz Katju Kipping, stranke Ljevica (Die Linke). Prije toga bio je i funkcionerom študgartskog odjeljka velikog sindikata ver.di, kao i članom izvršnog odbora stranke Die Linke u Baden-Württembergu.

Luigi Wolf voditelj je Die Linke.SDS, saveza za (samo)obrazovanje unutar stranke Ljevica. Od 2009. bio je odgovoran za projekt ‘linksaktiv’.

Preuzeto sa stranice: https://www.jacobinmag.com/2014/05/die-linkes-road-to-power/

S engleskog preveo: Miloš Đurđević

Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 3