Opći horizont našeg doba je komunistički. Komunizam oblikuje naš kontekst i zadaje mu konačnu formu. Komunizam je prisutan kao sila odsutnosti i alternativa, kao opće područje i podjela zajedničkog dobra, kao subjektivacija raskola želje. U zaključku govorim o šestom obilježju koje je komunizam označio – partiji. U današnjim odbacivanjima partijske forme, pojam partije kao da je uvjetovan fantazijom da partija može znati i shvatiti želju naroda, a ja kažem da je partija sredstvo za održavanje posebnog raskola želje, kolektivne želje za kolektivom.

Komunizam kao partija vraća se na najčešće označeno komunizma i s njim se poklapa – Sovjetski Savez. Komunistička partija i Sovjetski Savez trpe istu kritiku: previše unificirani, hijerarhijski, isključivi i dogmatični. Ako komunizam označava i SSSR i političku partiju (dakle, ako se to dvoje prepliću i postaju nerazdvojni), lijeva alternativa nastala je kao opozicija i jednom i drugom. Zbog toga su njene najčešće karakteristike raznolikost, horizontalnost, individualnost, uključivost i otvorenost (otvorenost je ustvari odbacivanje ideološkog sadržaja koji podvaja). A onda se prešućuje da se ta svojstva također pripisuju globalnim mrežama komunikacijskog kapitalizma, da ih veličaju marketinški stručnjaci i da ih se ističe kao najbolje metode za učinkovite korporacije. Zanemareno je i kanalizirano kao individualna fantazma da su eksploatacija i eksproprijacija konstanta i da se jedino mogu razriješiti pomoću organizirane kolektivne moći.

Komunizam oblikuje naš kontekst i zadaje mu konačnu formu. Komunizam je prisutan kao sila odsutnosti i alternativa, kao opće područje i podjela zajedničkog dobra, kao subjektivacija raskola želje

Veličanje horizontalnosti

Uzmimo na primjer suprotnost između ‘klasičnih sektaških marksističkih skupina’ i ‘skupina nadahnutih anarhizmom’ Davida Graebera. On piše da su marksističke skupine ‘uvijek organizirane oko nekog velikog teoretičara, koji daje sveobuhvatnu analizu svjetske situacije, pa i ljudske povijesti u cjelini, a vrlo rijetko teoretizira o konkretnim pitanjima organizacije i prakse’. S druge strane, skupine nadahnute anarhizmom najčešće ‘djeluju pod pretpostavkom da nitko ne može, odnosno ne bi smio, ikad u potpunosti pridobiti drugoga za svoje stajalište, da su strukture odlučivanja načini za upravljanje raznolikošću, pa se stoga treba usredotočiti na održavanje egalitarnih procesa i razmatrati konkretna pitanja o djelovanju u sadašnjosti’. Greaber priznaje da je njegova podjela vrlo gruba, pa i pogrešna. Međutim, on misli da je bitna suprotnost između avangardizma, vodeće uloge intelektualaca ili partije, i onoga što je kod njega alternativa, a to je dogovorni proces ‘temeljen na načelu kompromisa i kreativnosti u kojem se uvijek mijenjaju prijedlozi dok se ne dođe do onog je što svima barem prihvatljivo’.(1)

Globalni pokreti zaposjedanja i protesta koji su 2011. dobili politički zamah na prvi pogled doimaju se kao jasni pokazatelji da su anarhisti u pravu.(2) Okupirajmo Wall Street’ isticao je konsenzus, uključivanje i metode koje su nužne da se održi i podrži okupiranje. Tu nije bilo vođa, glasnogovornika i zahtijeva. Međutim, ideje o autonomiji, horizontalnosti i odbacivanju vođe, koje su na počecima tog pokreta najviše privukle ljude, kasnije su dovele do sukoba i razočarenja u pokretu. Isticanje autonomije ohrabrilo je ljude da krenu prema raznim, različitim, pa i sukobljenim ciljevima umjesto da rade na ciljevima koji su im zajednički. Veličanje horizontalnosti ojačalo je skepticizam prema organizacijskim strukturama kao što su Opća skupština i Govorni forum, pa su naposljetku obje organizacije raspuštene. Načelno odbacivanje vođe izazvalo je svojevrsnu paranoju prema vođama koji su se pojavili, ali nisu bili priznati odnosno nisu imali odgovornost vođa. Dakle, umjesto da se rješavao problem lijeve političke organizacije tako da se usredotoči na proces i konkretna pitanja o djelovanju, kako kaže anarhizam, ‘Okupirajmo Wall Street’ samo ga je opet postavio. Natjerao nas je da još jednom razmislimo o ulozi komunističke partije.

S druge strane, kao što nam je ‘Okupirajmo’ pomogao da razmislimo što partija danas može učiniti odnosno što znači, i razmišljanje o partiji daje drugačiju sliku o snazi pokreta koju crpi iz prihvaćanja podjele, novog načina predstavljanja i afirmacije kolektivne moći. S tim shvaćanjem svoje snage, ‘Okupirajmo’ može pomoću solidarnosti prilagoditi autonomiju (shvatiti da individualizirana autonomija može biti prepreka solidarnosti, dakle kolektivnoj autonomiji), vertikalno i dijagonalno ojačati silu horizontalnosti i prihvatiti činjenicu vodstva (vođe se pojavljuju i služe raznim ciljevima). Drugim riječima, može se ocrtati nova vrsta komunističke partije, nejasne i u nastajanju, a ipak prepoznatljive u raskolu kolektivne želje za kolektivom koju je pokret upisao u repetitorske krugove komunikacijskog kapitalizma.

Divovska rupa

Rujan 2011. razbio je ideologiju o nepobjedivom Wall Streetu kao što je rujan 2001. razbio iluziju o neranjivim Sjedinjenim Državama. Odjednom, kao iz vedrog neba, narod je razbjesnila činjenica da su ‘banke sanirane’, pa je ‘prodali su nas’ uglavljeno u financijsko središte New Yorka. Probili su ga kad su zaposjeli simbol kapitalističke klasne moći. Navodni kontrolori globalnog kapitalističkog sustava, koji se još uvijek nisu oporavili od sloma burze 2008. godine, izgubili su kontrolu nad svojim betonskim susjedstvom. Hipiji sa šatorima i policajci sa barikadama stvorili su kaotičnu gužvu na Donjem Manhattanu. Oni koji su htjeli od rada, dugova, nada i budućnosti naroda napraviti špekulacijske instrumente namijenjene privatnoj dobiti suočili su se s vidljivom i konkretnom kolektivnom protusilom. Kadar novih aktivista uvidio je neiscrpan politički potencijal u moći naroda, koju su investicijske banke i hedge fondovi već otpisali kao golemi društveni suvišak. Kao da se na utvrdi od čelika i stakla financijske klase otvorila divovska rupa. Kroz nju su ulagači, burzovni mešetari i kreatori tržišta, kao i svi ostali, mogli vidjeti jedan moguć svijet bez kapitalizma. Wall Street je okupiran.

U događajima u New Yorku u jesen 2011. godine pokazalo se da je zaposjedanje više od taktike. Okupiranje je postalo poprište događaja i politička forma. S riječima ‘poprište događaja’ želim ukazati na događaj tog pokreta, kako je probio naš politički kontekst. ‘Okupirajmo Wall Street’ promijenio je američku ljevicu. Prije ‘Okupirajmo’, ljevica je bila fragmentirana, melankolična, depresivna. A sada se mi pokazujemo nama – mi kažemo ‘mi’ i dok se prepiremo tko smo i što želimo. Mi kažemo ‘mi’ znajući da među nama postoje podjele i razlike o kojima govorimo i koje riječ ‘mi’ označava. Zbog ‘Okupirajmo Wall Street’, mi smo mogli zamisliti i utjeloviti novi subjekt, a to je kolektiv, koji je angažiran premda je možda maničan i rastresen. Mi se različito pokazujemo nama, gledamo se kako mijenjamo situaciju u kojoj se nalazimo i zbog toga drugačije vidimo naš kontekst. On se više ne doima kao prije – probijen je, otvoren. Naš kontekst više nije fiksan i zadan kao nepromjenjiva realnost kapitalizma.

Kad je pisao o Pariškoj komuni, Badiou je zamijetio da je politički proboj uvijek kombinacija subjektivne sposobnosti i organiziranja posljedica te sposobnosti.(3) Proboj koji je omogućio ‘Okupirajmo’ kombinira hrabrost da se pokažemo kao kolektivna politička prisutnost (subjektivna sposobnost) i eliminaciju (ili nepostojanje) pretpostavke da ćemo pristati na status quo, da ćemo stajati po strani i nećemo ništa učiniti jer su nam oduzeli naše živote i budućnost (organiziranje posljedica subjektivne sposobnosti). S ‘Okupirajmo’, na pozornicu smo postavili novi politički subjekt. Sve je promijenjeno.

Kolektivni otpor opet je moguć

Shvaćanje ‘Okupirajmo Wall Street’ kao poprišta događaja uzima u obzir određeno ponavljanje, promišljanje ili uključivanje sebe. To promišljanje označava događaj poprišta kao subjektivaciju, nametanje novog tako-bitka. Parafrazirajući Badioua, ‘Okupirajmo’ je ‘uglavljen u svim sastavnicama koje su uzrok njegove egzistencije’.(4) ‘Okupirajmo’ je više od zbroja svojih dijelova. To su dijelovi i zbroj. Oni koji se opiru žele pokazati da se politika i tijelo pokreta mogu shvatiti kao glas te ‘dodatne’ dimenzije, način na koji je pokret sastavnica samog sebe. Puki empirijski opis ne može prikazati taj višak povrh njegovih sastavnica, a to je pokret.

Osim što je poprište događaja, pokret oko ‘Okupirajmo Wall Street’ je organiziranje sposobnosti i intenziteta, politička forma za nespojivost, nepremostiv raskol između kapitalizma i naroda. Pojmiti ‘Okupirajmo’ kao političku formu znači shvatiti ga kao konfiguraciju opozicije u posebnom društveno-povijesnom kontekstu. Nazvati ‘Okupirajmo’ političkom formom za nespojivost kapitalizma i naroda znači reći da ima specifičan i temeljni sadržaj i da je taj sadržaj koncentracija intenziteta oko raskola kapitalističkog neuspjeha kao ekonomskog sustava koji je primjeren kapacitetima, potrebama, zahtjevima i kolektivnoj volji naroda. S jedne strane, s tim isticanjem raskola između kapitalizma i naroda istinu pokreta pronalazi se u klasnoj borbi, u antagonizmu eksploatatora i eksploatiranih, onih koji imaju i onih koji nemaju, bogatih i svih ostalih. S druge strane, isticanje raskola između kapitalizma i naroda označava promjenu u kontekstu klasne borbe, kontekst je promijenjen pa govoriti o dvije velike sukobljene klase, kao što su proletarijat i buržoazija, više nije samorazumljivo i neupitno kao nekad. Sada se čini kao da je kapitalizam posvuda, pa se onda kapital pojavljuje u svojim komunikacijskim, društvenim i emotivnim – dakle svojim općim – dimenzijama.

Može se ocrtati nova vrsta komunističke partije, nejasne i u nastajanju, a ipak prepoznatljive u raskolu kolektivne želje za kolektivom koju je pokret upisao u repetitorske krugove komunikacijskog kapitalizma

Kako onda ‘Okupirajmo’ oblikuje opoziciju u svom i našem kontekstu? Kako sam rekla u četvrtom poglavlju, naš kontekst je poklapanje komunikacije i kapitalizma u jednoj formaciji koja potiče angažman i sudjelovanje kako bi ih zarobio u emotivnim mrežama masovnih personaliziranih medija. Te mreže materijaliziraju jedno protuslovlje. One proizvode opće, kolektivne informacije i komunikacijsku kašu emocija i ideja koje kolaju. A ipak te mreže također pretpostavljaju i učvršćuju individualizam pa se opće prihvaćene ideje i stajališta sve manje shvaćaju kao samosvjesni kolektiv nego kao virusi, rulja, trendovi, trenutci i rojevi, kao da je kolektiv puki objekt epidemiologije (neka utjecajna ideja ili slika ‘postaje virulentna’). Događaj ‘Okupirajmo’, sposobnost ‘Okupirajmo’ da intervenira u naš kontekst, da smo zbog njega mi i kontekst drugačiji nego što smo prije bili, treba shvatiti ne kao kontinuitet s komunikacijskim kapitalizmom nego kao proboj, kao rupu ili raskid. Ako ‘Okupirajmo’ samo ponudi mreže, robne marke i pojedinačne odabire, onda se neće razlikovati od onoga što imamo. Kao nerazličit, neće omogućiti pojavu novih mogućnosti. Nedostajat će mu subjektivna sposobnost.

Začudo, premda ‘Okupirajmo’ koristi komunikacijske mreže i zaslone kapitalizma, svoju energiju crpi iz avangarde discipliniranih, posvećenih aktivista koji obavljaju i podržavaju akcije na ulicama. Fizičko okupljanje ljudi na otvorenom stvorilo je nov osjećaj na američkoj ljevici da je kolektivni otpor ovdje opet moguć. Prosvjednici namjerno i otvoreno odbacuju scenarij o ljekovitim mimohodima i umjesto toga prihvaćaju nove, zahtjevne i neumoljive metode okupiranja. Oni biraju smetnju u društvu koje je tome ideološki privrženo.

Nespojivost kapitalizma i naroda

Nisu svi prosvjednici uključeni u specifično zaposjedanje cijelo vrijeme zaposjedali. Neki su spavali na tom mjestu, a zatim su odlazili na svoja radna mjesta ili u škole. Drugi nisu ondje spavali, a zaposjedali su po danu i navečer. A treći su dolazili na redovitu i dugotrajnu Opću skupštinu. Ipak, ljudi su se bez zadrške posvetili okupiranju – kako bi Lukács rekao, kao ‘cjelokupne ličnosti’. Okupiranje je potrajalo tjednima i mjesecima, a ljudi su se latili raznih zadaća – nabavke, pravna pomoć, tehnika, mediji, lijekovi, hrana, komunikacije, obrazovanje, direktna akcija – intenzivno sudjelovali u radnim skupinama i podržavali aktivnosti s kojima su sudjelovali u pokretu i kad nisu izravno zaposjeli prostor. Pokret je postao ‘svijet djelatnosti za svakoga od svojih članova’.(5)

‘Okupirajmo’ kao posvećena avangarda razbio je laž kako je ‘ono što je dobro za Wall Street dobro i za Main Street’. ‘Okupirajmo’ kaže da postoji podjela na Wall Street i Main Street i ta je podjela osnovna krivnja, krivnja za nejednakost, izrabljivanje i krađu. Stoga ću uzeti podjelu kao prvo od tri bitna obilježja ‘Okupirajmo’ zbog kojih ima posebnu konfiguraciju opozicije i koncentraciju intenziteta te pokazuje nove mogućnosti za formu partije.

‘Okupirajmo Wall Street’ ističe nespojivost kapitalizma i naroda. U njegovom najvažnijem sloganu, ‘Mi smo 99%’, statistika je pretvorena u zločin. On ga je subjektivirao. Taj slogan uzima empirijsku činjenicu o brojčanom određenju prosperiteta onih 1 posto u odnosu na onih 99 posto te politizira tu činjenicu, izdvaja je iz toka informacija kao bitnu činjenicu, koja nije samo jedna od mnogih bezbrojnih činjenica. Taj slogan možemo usporediti sa sloganima iz predsjedničke kampanje Baracka Obame 2008. godine: ‘Promjena u koju možemo vjerovati’ i ‘Da mi možemo’. Impregnirani njegovim isticanjem jedinstva, zajedništva u ‘još boljoj uniji’, ti slogani zamagljuju podjelu, žele je potisnuti i depolitizirati.

‘Okupirajmo’ je probio rupu u toj ideološkoj slici o jedinstvu te se pojavila skrivena podjela. Političari su kukali zbog vraćanja na klasnu borbu, ali je nisu porekli. Onih 1 posto žalio se da ih ne bi trebali mrziti zbog toga što su bogati, ali nisu zanijekali temeljnu nejednakost. U jednom istraživanju Pew Research Centra, 66 posto Amerikanaca smatra da je podjela na bogate i siromašne snažna odnosno vrlo snažna, a to je povećanje za 19 posto u odnosu na 2009. godinu. To stajalište prisutno je u svim demografskim skupinama, a sve više ljudi smatra da je klasna podjela važnija društvena podjela od svih drugih podjela.(6)

Neki iz pokreta nisu shvatili zbog čega ‘Okupirajmo’ forsira podjelu, kao da je pokret samo nastavak nade i promjene koju je obećala Obamina kampanja. Umjesto da istaknu klasnu borbu, oni su istaknuli raznovrsnost nespojivih skupina i tendencija u onih 99 posto, i demokraciju kao proces koji ih spaja. U tom shvaćanju, ‘Okupirajmo’ je svojevrsna politička pa čak i post-politička robna marka dostupna i raspoloživa svima. Zbog toga što je okupiranje taktika koja rasplamsava entuzijazam (‘taktika kao robna marka’), ona može emotivno i demokratski povezati cijeli niz nespojivih političkih pozicija, u biti ona premošćuje osnovne raskole, podjele i razlike.

Rujan 2011. razbio je ideologiju o nepobjedivom Wall Streetu kao što je rujan 2001. razbio iluziju o neranjivim Sjedinjenim Državama

Tu imamo dvije greške: prvo, ignoriranje antagonizma koji povezuje pokret s njegovim kontekstom, a to je klasna borba kao današnja borba protiv proletarizacije. Drugo, briše se razlika između ‘Okupirajmo’ i sastavnica koje su uzrok njegova nastanka. Ako se poriče osnovno protivljenje Wall Streetu zbog kojeg je pokret drugačiji od politike koja mu je prethodila, onda se prihvaćanje raznolikosti uzima kao da smo i mi skup pojedinaca koji imaju poznata stajališta i mišljenja, a ne opasan kolektiv koji je izazvao nadmoćnu i nasilnu policijsku reakciju. Zbog toga se sudionici potiču da istaknu svoja individualna stajališta, umjesto da njeguju opće, kolektivno stajalište. Zbog toga se oni neprestano prepiru oko svojih posebnosti kao razlika koje se moraju izreći, a ne, na primjer, disciplinirati, potisnuti, preusmjeriti, žrtvovati ili ignorirati kao nebitne za ovu borbu.

‘Taktika kao robna marka’

U ‘taktici kao robnoj marki’ ne shvaća se da je okupiranje forma koja organizira nespojivost kapitalizma i naroda, njeno izravno i materijalno osnivanje fizičke baze u kojoj se ljudi smjelo suprotstavljaju kapitalu. Kao što je rekla Naomi Klein, za razliku od alter-globalizacijskog pokreta usredotočenog na događaj, okupiranje je kao bazu djelovanja uzelo stalno političko poprište.(7) Zadržati određeni prostor na neodređeno vrijeme znači raskinuti s prolaznošću komunikacijskog kapitalizma i omogućiti pojavljivanje trajnije politike. Dok je tabor bio aktivan, ljudi nisu morali biti puki promatrači. Kad su saznali za okupiranje, mogli su se priključiti. Prosvjed nije bio završen. Okupiranje je svojevrsna trajnost: ljudi u tome sudjeluju dok se ‘to ne obavi’, dok se ne promijene osnovne prakse u društvu i svijetu. Treba reći da je to i prednost i nedostatak. Zaposjedanja nisu ni ekonomski samoodrživa niti su taktički izabrana kao mjesta s kojih će se zauzimati teritorij (na primjer, ulicu po ulicu dok se ne zaposjedne cijeli grad), pa onda imamo problem razmjera koji je ugrađen u njihovu formu. Ali, umjesto da se pozabavi tim problemom razmjera, ‘taktika kao robna marka’ ga zaobilazi jer ‘okupiranje’ shvaća kao metode koje se vrlo jednostavno mogu kopirati (a okupiranje je ustvari vrlo teško i zahtjevno!).

U ‘taktici kao robnoj marki’ naglašava se fleksibilnost i prilagodljivost, pa se onda okupiranje u potpunosti uklapa u kapitalizam. Kad je sužen na ‘taktiku kao robnu marku’ ili ‘taktiku kao generator emotivnog vezivanja’, ‘Okupirajmo Wall Street’ nije ni nova politička subjektivacija. To je platforma koju svatko može koristiti po svom nahođenju. U tom smislu, ‘Okupirajmo’ je samo još jedna vrsta informacijskog i emotivnog sadržaja koji se ukazuje na našim ekranima i snažno se proživljava dok se ne pojave druge slike. Uklapa se u sustav koji navodno odbacuje.

U retorici pokreta postoje slični problemi s isticanjem pluralnosti i uključivosti. Glatko se uklapaju u komunikacijski kapitalizam i onda se briše klasni antagonizam kao suština pokreta, kao da je pokret bio puki tjelesni internet u koji ljudi mogu postavljati sadržaje, blogirati, brbljati i mudrovati, a ne moraju živjeti i prilagoditi se neshvatljivosti drugih zbog zajedničkog cilja. Po internetu ionako kruže svakojake ideje i mogućnosti, stoga doprinos pokreta nije njegova sposobnost da ih ponudi. Ljudi ionako organiziraju događaje, formiraju digitalne skupine i raspravljaju. Mogu se okupiti i u šatorima na pločnicima, ako čekaju u redu za kino ulaznice ili na veliku rasprodaju u Wal-Martu.

Komunikacijski kapitalizam je otvoreno i promjenjivo područje. On je uključiv, sveobuhvatan, pokretan i prilagodljiv. Uključivost kao obilježje pokreta nije ništa novo ni drugačije. To je jedna sastavnica ‘Okupirajmo’ koja se potpuno uklapa u komunikacijski kapitalizam kao kontekst pokreta. Nova je (bar u zadnjih trideset godina) organizirana kolektivna opozicija kapitalističkoj eksproprijaciji naših života i naše budućnosti (sad trebam reći da ta organizirana kolektivna opozicija – pa i u njenoj još uvijek frustrirajuće nedovršenoj i krhkoj sadašnjoj formi – isto tako označava razliku između događaja pokreta i našeg prethodnog vremena sa svakojakim malim socijalističkim i komunističkim partijama, neke su podržale Obamu, a neke ne žele djelovati kao narodna fronta; prije ‘Okupirajmo’ one su izgubile bilo kakvu sposobnost koju su nekad možda imale da omoguće kolektivno nametanje opozicije kapitalizmu; vidjet ćemo hoće li se prilagoditi). Suočen s višekratnim deložacijama i masovnom policijskom reakcijom na zaposjedanja, ‘Okupirajmo’ se suočio s izazovom da raskol ostane prisutan i realan, nespojivost okupiranja, ustaljene medijske prakse i pojedinačnog otpora koji je već postao lažna opozicija te se potiče u svakodnevnom životu.

Osim što je poprište događaja, pokret oko Okupirajmo Wall Street je organiziranje sposobnosti i intenziteta, politička forma za nespojivost, nepremostiv raskol između kapitalizma i naroda

Odbacivanja zastupanja su pogrešna

Nije lako zadržati podjele kako se ne bi izgubile u komunikacijskom kapitalizmu. Kapitalističko društvo ionako je podijeljeno, u njemu postoje mnogi raskoli, ispuštanja i greške. Stoga ‘Okupirajmo Wall Street’ nije samo podijelio. On nasilno upisuje podjelu. ‘Okupirajmo’ zagovara podjelu, a zbog tog zagovaranja podjela je još nešto. Ona je onda uvećana za svoje zagovaranje. Bez te nasilno upisane podjele, podjela bi bila puko račvanje i cijepanje, dakle u potpunosti bi se uklopila u komunikacijski kapitalizam. ‘Okupirajmo Wall Street’ pokazuje nove načine shvaćanja partijskog rada, iznova osmišljava zastupanje kao aktivno, samoovlašteno zagovaranje podjele u odnosu na privid antagonizma. ‘Okupirajmo’ u novoj politici zastupanja, ne briše, ne premješta niti prevladava podjelu. Ona se zagovara i povezuje s osnovnim antagonizmom kapitalizma: klasnom borbom.

Neki kažu da je ‘Okupirajmo’ u potpunosti raskinuo sa zastupanjem i zastupničkom politikom.(8) O tome postoje dva međusobno povezana tumačenja. U jednom se ističu pojedinačni subjekti koji sudjeluju u pokretu. U drugom se ističe veza pokreta i njegova konteksta s onima izvan njega. U prvom odbacivanju zastupanja kaže se da nitko ne može ili ne bi trebao govoriti u ime drugog zbog toga jer se onda oni ‘u čije se ime govori’ lišavaju autonomije. U tom shvaćanju, delegirana autonomija nije nikakva autonomija nego pokoravanje nekom stajalištu, volji i odluci drugog (kao da su kolektivna akcija i zajednička borba puko okupljanje bez podčinjavanja, stege ili preobrazbe). Dakle, kako bi se poštovala autonomija svakog člana, pripadnici pokreta moraju se ohrabriti da sudjeluju samo u onim akcijama za koje su dali pristanak i shvatiti da u pokretu postoje razni heterogeni procesi; ako se oni koji govore o sukobljenim, neusklađenim interesima gurnu po strani, ušutkaju, kasnije će se sigurno vratiti s osvetničkim žarom. Drugo odbacivanje zastupanja proširuje prvo, pa se kaže, kao što nitko ne može govoriti za drugog, nitko ne može govoriti za pokret. Pokret nema vođe. Zbog toga što je ‘Okupirajmo’ mnogostrukost u neprestanoj mijeni ljudi i metoda koji ga tvore, svaki pokušaj zastupanja pokreta nužno će ga ograničiti, osuditi i negirati, njegov potencijal će suziti na unaprijed zadane uvjete i očekivanja vladajućeg sustava. Kaže se da bi se onda neki glasovi i interesi uzdigli nad drugima, obnovila bi se hijerarhija koji pokret želi svrgnuti. Stoga je očekivano da kad se neki glasovi i interesi pojave kao vodeći, kao dominantni ili popularniji, kod nekih članova to izaziva određenu nesigurnost i paranoju zbog dvosmislenosti – zbog čega svi govorimo da je ovaj pokret potpuno horizontalan kad se vidi da nije?

Odbacivanja zastupanja su pogrešna. U shvaćanjima ‘Okupirajmo’ kao post ili antizastupničkog odbacuju se podjele i stoga se ne vidi nova forma političkog zastupanja koju ‘Okupirajmo’ osmišljava. Oni koji kažu neka svatko govori u svoje ime odriču se podjele unutar osoba. Oni pretpostavljaju da pojedinac može dobro shvatiti i zastupati svoje interese, pa ne žele vidjeti da su subjekti u sebi podijeljeni, da nisu osvijestili svoje želje i porive koji ih motiviraju. Štoviše, kad pojedinca uzimaju kao primarno mjesto i temelj političkih odluka, oni koji pobijaju zastupanje ne shvaćaju kako su subjekti oblikovani u kapitalizmu. Oni govore liberalnim jezikom o autonomiji i kapitalističkim jezikom o izboru, a ne vide pristranosti, iskrivljenja i privrženosti koje strukturiraju pojedinačne subjekte. Kao da nisu u stanju pojmiti vlastitu kritiku te prerano odustaju od nje. Ako zastupanje isključuje i hijerarhizira, onda se ti procesi odvijaju u osobama i između njih (to nije samo spoznaja iz psihoanalize nego i iz bezbrojnih rasprava o formiranju subjekta, disciplini i normiranju).

Jodi Dean predaje političku i medijsku teoriju u Ženevi i New Yorku. Napisala je ili uredila jedanaest knjiga, a među njima i The Communist Horizon i Democracy and Other Neoliberal Fantasies.

Okupiranje i partija (II/II)

* Završno poglavlje u knjizi Jodi Dean, The Communist Horizon, Verso 2012.

S engleskog preveo: Miloš Đurđević

Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 4 (I/II)