Novo osmišljavanje politike zastupanja
Oni koju govore o nemogućnosti zastupanja ‘Okupirajmo’ također odbacuju podjelu između osoba. Oni su površno shvatili podjelu pa prihvaćaju gotovo populističku tezu o organskoj društvenoj cjelini. Stoga je očekivano da se hijerarhija – bilo da je nastala zbog umijeća, povlastica, truda ili kontingencije – nužno i neizbježno sukobljava s tezama o horizontalnosti i razočaranim ljudima koji uvijek sumnjaju u postojeće i potencijalne vođe. Očekivano je da ideologija bezliderstva rađa sumnju – ne postoje jasne i otvorene metode za biranje i svrgavanje vođa. Pridošlicama to je tajnovito, kao da neka tajna elita iza pozornice vuče konce. U tom smislu, neki članovi ‘Okupirajmo’, u strahu da se ne isključe potencijalne mogućnosti, isprva su htjeli izbjeći suočavanje s osnovnim podjelama u pokretu. Zagovarali su fokusiranje na konkretne zadaće zaposjedanja. Međutim, rezultat je bilo sužavanje podjele na račvanje (drugim riječima, njena sublimacija). Ljudi su se bavili svojim projektima, neprestano se grupirali na osnovu postojećih interesa i znanja, slijedili su obrasce koji dominiraju u komunikacijskom kapitalizmu i nisu uspjeli sačuvati rupu koja je probijena na Wall Streetu čak ni kad su prokopali nekoliko manjih rupa. Aktivna fantazma u inzistiranju na nemogućnosti zastupanja ‘Okupirajmo’ je fantazma o raznolikosti bez antagonizma, o razlici bez podjele.
Pokret ‘Okupirajmo’ združio je razne političke struje, različite stupnjeve radikalnosti i svakojake interese i težnje. Ali to ne znači da je zastupanje prevladano. Naprotiv, ta širina govori o neminovnosti zastupanja kao i o temeljnoj otvorenosti i prilagodljivosti. Koje se akcije uklapaju u pokret, koje treba poduzeti i kako ih neposredno povezati, to su otvorena pitanja. Pluralnost u neprestanoj mijeni je uvjet zastupanja, a ne njegovo prevladavanje. Oni koji ‘Okupirajmo’ tumače kao post ili antizastupanje pogrešno shvaćaju pluralnost kao negativno ograničenje zastupanja, a trebali bi pluralnost uzeti kao pozitivan uvjet zastupanja. ‘Okupirajmo Wall Street’ ustvari nije pokret 99 posto stanovništva Sjedinjenih Država (ili svijeta) protiv onih 1 posto na vrhu. To je pokret mobiliziran oko okupiranog Wall Streeta u ime tih 99 posto. Pokazujući podjelu u temeljnom antagonizmu koji je ‘Okupirajmo’ raskrio, on zastupa nepravdu raskola između bogatih i svih ostalih.
Pokret Okupirajmo združio je razne političke struje, različite stupnjeve radikalnosti i svakojake interese i težnje. Ali to ne znači da je zastupanje prevladano. Naprotiv, ta širina govori o neminovnosti zastupanja kao i o temeljnoj otvorenosti i prilagodljivosti
Kritičari zastupanja ne shvaćaju kako je ‘Okupirajmo’ iznova osmislio politiku zastupanja zbog toga jer je njihova predodžba zastupanja usko povezana s parlamentarizmom. Točno je da ‘Okupirajmo’ zazire od opće prihvaćene izborne politike. Točno je da ‘Okupirajmo’ odbacuje ukorijenjene hijerarhije s kojima se uvijek organiziraju političke stranke. Ali te činjenice ne pobijaju zastupanje. Umjesto toga, one govore o odbacivanju suvremenog političkog i ekonomskog sustava zbog toga jer nije u stanju adekvatno zastupati volju naroda, volju koja je u sebi podijeljena te se jedino u podjeli može zastupati.
‘Okupirajmo’ kao dodatna dimenzija
Lacanova analiza separacije može nam pomoći da shvatimo kako ‘Okupirajmo’ zastupa podjelu. Lacan separaciju opisuje kao preklapanje dva manjka. Kako je Žižek rekao, kad je hegelijansko razotuđenje čitao kao separaciju, ‘kad se subjekt suoči s manjkom u Drugom, on reagira s postojećim manjkom, sa svojim vlastitim manjkom’.(1) Drugim riječima, subjekt ne samo da shvaća da on ne zna, nego da ni Drugi ne zna. Oboje su manjkavi. Hoću reći da ‘Okupirajmo’ preoblikuje zastupanje kao isticanje preklapanja dva manjka, a zbog toga je pokret odvojen od svog konteksta. Sažeto u tri teze: 1. ‘Okupirajmo’ uviđa manjak u velikom Drugom (a to je, nespojivost kapitalizma i naroda, posljedični neuspjeh liberalne demokracije zbog toga jer to je politička forma kapitalizma, i sveukupni pad simboličke učinkovitosti kao obilježja komunikacijskog kapitalizma). 2. ‘Okupirajmo’ reagira isticanjem svog manjka, kao prekarnosti (dug, nezaposlenost, deložacija), ne-znanja (nitko ustvari ne zna što treba učiniti, kako stvoriti funkcionalan egalitarni sustav proizvodnje i raspodjele), ili nedovršenosti (pokret nije cjelina ili jedinstvo; tvore ga razne, sukobljene skupine i interesi). I 3. ‘Okupirajmo’ imenuje ili zastupa preklapanje ta dva manjka. On se nameće kao ‘dodatna dimenzija’ osviještenog pokazivanja tog preklapanja.
‘Okupirajmo Wall Street’ kombinira antizastupničku retoriku i intenzitet činova zastupanja. Malo ih je koji žele da budu zastupljeni, a mnogi žele zastupati. Vrlo često na video snimkama i fotografijama pokreta vide se ljudi kako snimaju i emitiraju – zastupaju – pokret. Točno je da su neke snimke akcija prenošenih uživo na internetu prezentirane kao novinarstvo. One se razlikuju po tome jesu li se postavili kao građani-novinari-aktivisti ili kao objektivni reporteri koji prate vijesti koje su veliki mediji zanemarili. Drugi svoje tweetove, fotografije, video snimke i izvještaje shvaćaju kao bitne sastavnice svog aktivizma: pomoću tog medijskog sadržaja oni šire svijest o pokretu, informiraju ljude o postojećim i budućim akcijama, i aktivno rade na privlačenju zainteresiranih na skupove i prosvjede. Treći, promišljeniji aspekt tih zastupničkih praksi pojavio se kad se slike i izvještaji dijele zbog zajedničke stvari, u zajedničkoj vezi s okupiranim Wall Streetom: taj aspekt je samoorganiziranje pokreta kao osviještene kolektivne prakse. Zajedno, u uzajamnoj povezanosti, razni medijski prijenosi i slike preoblikuju shvaćanje što se može učiniti u kolektivnoj akciji.
Komu je to namijenjeno? Koga zamišljamo kako gleda prijenose i šalje dalje ili distribuira slike? Ako je imaginarna publika ‘bilo tko’ ili ‘svatko’, onda prihvaćamo i ponavljamo očekivanja komunikacijskog kapitalizma, vrednovanje tražimo izvan pokreta i bavimo se medijima i sredstvima, a ne podjelom i ciljevima. A ako smo mi publika, ako smo mi kolektiv onih koji se pozivamo da budemo novi pokret naroda protiv kapitala, onda smo hrabriji i jačamo svoju vjeru u političku formu ‘Okupirajmo’.
Novi osjećaj kolektivne moći
Treći bitan aspekt ‘Okupirajmo’ kao poprišta događaja i političke forme je kolektiv. Pokret raskida s dominantnim tendencijama o specifikaciji pitanja i identiteta te kombinira glasove kako bi pojačao njihovu opozicijsku političku snagu. Kako sam već rekla, umjesto lakoće Idemo-Dalje ‘klikanja’, on uzima zahtjevne i naporne metode podrške okupiranju. Naravno da su sudionici okupiranja bili avangarda – njih su posvetile, disciplinirale i ujedinile metode raspršenog političkog područja. ‘Okupirajmo’ organizira tjelesnu prisutnost velikih skupina na otvorenom, na vidljivim, urbanim prostorima, u političkim akcijama koje nije ovlastio ni kapital ni država nego kolektivna politička volja naroda. Samopostavljene metode politiziranog kolektiva uvećavaju specifične kontradikcije u današnjoj organizaciji kapitalističke države, kao što je odnos između javnosti i privatnog vlasništva (odnos koji je manipuliran i prikriven u umreženim komunikacijskim platformama) i razliku između legalnog i ilegalnog (na primjer, ‘Okupirajmo Wall Street’ se koleba između akcija koje osporavaju kapitalističku državnu moć i pozivanja na zakon da ih zaštiti kad izvršavaju te akcije). Otvoreno rečeno, ‘Okupirajmo’ radi ono što je Lenjin namijenio revolucionarnoj partiji: uspostavlja i održava kontinuitet opozicijske borbe kako bi se sve više ljudi priključilo pokretu.(2) On gradi kolektiv.
U komunikacijskom kapitalizmu, ljudi mogu praktički biti nazočni na svakojakim brojčano velikim skupovima. Pojedinci mogu bez većih problema prijeći urbana područja (napose ako poštuju klasna, rasna i spolna pravila). Kapital i država mogu organizirati i potaknuti ogroman broj ljudi da dođu na ovo ili ono mjesto. ‘Okupirajmo’ – okupiranje kao taktika – samosvjesno i namjerno preslaguje te sastavnice u specifičnu političku formu koja intervenira kao nova politička subjektivacija, ona koja daje novi osjećaj kolektivne moći.
U raspravi o Pariškoj komuni kao događaju, Badiou piše kako je onima koji nisu postojali dana ‘politički maksimalna egzistencija’.(3) Kad ono što nije postojalo sada postoji, neki drugi element više ne postoji. U ‘Okupirajmo Wall Street’, kolektiv i osviješteno pokazivanje našeg kolektiviteta razara našu dotadašnju političku nemoć, našu dotadašnju podložnost uvjetima i okviru komunikacijskog kapitalizma. Sad možemo s pravom reći ‘mi’. Pokret je forma koja nas ohrabruje i daje nam vjeru da to činimo. Ne moramo se povući u političku nemoć raspršenih pojedinaca suočenih sa silom kapitala i države niti u ideološki imaginarij o jedinstvenim, snažnim i cjelovitim pojedincima koji samostalno grade svoju sudbinu.
Međutim, ne moramo se bojati da priznamo da uvijek postoji nepovjerenje u kolektiv. Kad ljudi osjećaju svoju kolektivnu snagu na mimohodima i prosvjedima, u pokličima s kojima pokazuju svoju snagu (‘narod, ujedinjen, nikad neće biti poražen; ‘mi smo 99 posto’), u konsolidaciji glasova preko Narodnog mikrofona, ipak postoji strah od hijerarhije, neprozirnosti, vodstva, delegacije, institucionalizacije i centralizacije. Ljudi možda slute, boje se i potiskuju svoj i tuđi užitak (u moći ili pokoravanju), pa ne vjeruju jedni drugima kao učesnicima u zajedničkoj borbi. S jedne strane, oni imaju individualan osjećaj da to moraju sami učiniti (ili da bar saznaju sve pojedinosti o tome što je učinjeno). Oni ne vjeruju da će drugi to učiniti kako treba, na njihov način, oni ne vide solidarnost u sebi i drugima. S druge strane, neki od nas u isti mah stavljaju taj osjećaj da se nešto učini u druge. Mi mislimo da netko drugi to čini ili da zna što se događa. Mi kažemo, ‘pa, pričekajmo da vidimo što će biti’, kao da smo isključeni iz pokreta ili smo izvan njega, kao da je pokret djelovanje drugih. To je naličje sumnje u vođe – netko drugi vuče konce. To je također i neka vrst delegacije bez delegacije, odnosno delegacija bez zastupanja zbog toga jer se zadržava fantazma o autonomiji i poriče pojavljivanje, funkcija i potreba za vođama (a to se ipak nesvjesno prihvaća).
Nekakva partija je potrebna
U kontekstu općeg nepovjerenja u politički i ekonomski sustav Sjedinjenih Država, vrlo mnogo ljevičara vjerovalo je da autonomija, fragmentacija i disperzija mogu nadomjestiti solidarnost. Uzmimo, na primjer, emotivno kolebanje između shvaćanja da pokret crpi energiju iz golemog broja okupljenih ljudi na nekom mjestu i shvaćanja da su mreže lokalnih, posebnih i najčešće privremenih metoda najbolji model za pokret (a ne kontekst u kojem smo započeli i koji gradimo). U tom smislu, postoji bojazan od metoda uključivanja i isključivanja, konkretnih problema s različitim sposobnostima izražavanja i suradnje, kao i od raznih prilika za sastajanje, raspravu i sudjelovanje. Na skupovima na kojima se neki osjećaju kao da grade novi svijet, drugi se osjećaju kao da trate vrijeme, mlate praznu slamu i ništa ne rade.
Kolektivna moć nije puko druženje. To je zajedništvo. A zajedništvo zahtijeva spremnost da se žrtvujemo za druge. Mnogi su to već učinili, a ipak pokret im to ne priznaje jer u svom jeziku veliča i vrednuje autonomiju nauštrb kolektiva
Što je alternativa? Povjerenje u našu želju za kolektivom. To znači shvatiti da je autonomija uvijek i jedino kolektivni proizvod, fragmenti su dijelovi sve većih cjelina, a raspršenost je samo naličje okupljanja. Tu možda razmišljamo o dinamici, a ne o ili/ili: raspršene lokalne akcije su bitne, one jačaju kad su povezane u pokretu koji je u stanju okupiti golemo mnoštvo na masovnim događajima. A ti masovni događaji nisu samo puki spektakli, nisu samo puki trenutni pokazatelji narodne volje, ako su osnaženi posebnim rezultatima posebnih, ciljanih kampanja. To je po mnogo čemu bila bitna sastavnica ‘Okupirajmo’. Ipak, u retorici pokreta prečesto se prokazuje centralizacija i veliča lokalno jer ti ljudi jedino vjeruju u lokalno i svoju zajednicu.
U tom smislu i snažnim strukturama, strukturama koje se mogu razvijati, trajnim strukturama, potrebne su vertikalne i dijagonalne sastavnice, a ne samo horizontalne. Ponovit ću da je to bilo očito i točno za pokret, a ipak retorika ‘Okupirajmo’ veliča samo horizontalnost, a vertikalnost se shvaća kao opasnost koja se mora suzbiti na svakom koraku. Dijagonalnost je potpuno zapostavljena, dakle nismo uložili dovoljno truda da organiziramo strukture odgovornosti i opoziva.
Kolektivna moć nije puko druženje. To je zajedništvo. A zajedništvo zahtijeva spremnost da se žrtvujemo za druge. Mnogi su to već učinili, a ipak pokret im to ne priznaje jer u svom jeziku veliča i vrednuje autonomiju nauštrb kolektiva. Kolektiv je prisutan u zajedničkom jeziku i zajedničkim akcijama pokreta, ali ne po sebi i za sebe. On se katkad ističe, a katkad proživljava. Ali to mora biti kolektivna želja i mora se kolektivno graditi – otud potreba za partijom.
Ukratko, pokret ‘Okupirajmo’ pokazuje zbog čega je nekakva partija potrebna jer je partija otvoreno iskazivanje kolektiva, struktura odgovornosti, prihvaćanje različitih sposobnosti i sredstvo za ostvarenje solidarnosti. Ona nam daje i smisao za formu koju ta partija može imati: osviješteno isticanje preklapanja dva raskola kako bi se očuvala kolektivna želja.
Revolucija je aktualnost
Neki lenjinističku partiju opisuju kao sablast užasa, kao ostatak neuspješne revolucije terora koja se po svaku cijenu mora izbjeći. U toj predodžbi (u koju možda nitko zaista ne vjeruje, ali čini se da je mnogi intuitivno naslućuju), komunizam je sužen ne samo na aktualnost (koja je uvijek nužno razbijena, nedovršena, nesvodiva na sebe i bremenita neostvarenim potencijalima iz prošlosti) nego na parodiju određene aktualnosti, aktualnosti koja se ustvari iz raznih perspektiva s vremenom promijenila. U tom suženju (to je trajan proces), aktualnost je nadomjestila jedna nemoguća figura, figura koja je toliko konačna da je nesposobna za revolucionarnu promjenu. Kruta, isključiva, dogmatska – nije lako shvatiti kako bi takva partija mogla uopće funkcionirati u revolucionarnoj situaciji, a nekmoli pridobiti članstvo: kako će nagovoriti ljude da dođu, da marširaju, da pišu i dijele novine, da stave glavu na panj? Kako će rasti i širiti se?
S druge strane, Lukács u analizi lenjinističke partije piše o organizaciji koja je formirana kao subjektivacija dva manjka, kaosa revolucije i ne-znanja partije.(4) Lukács kaže da Lenjinova partija pretpostavlja aktualnost revolucije. To je politička organizacija temeljena na činjenici revolucije, na činjenici da je područje politike otvoreno, da se mijenja i da se revolucije događaju. Revolucije nisu mesijanski događaji u kojima božanstva koja se odavno čekaju interveniraju u ljudske poslove. One su rezultati, uvjeti i učinci politike s kojom se države ruše, razgrađuju, distribuiraju, preoblikuju, preusmjeravaju. U kaosu revolucije, strujanja koja vuku na jednu stranu mogu naglo promijeniti smjer. Zbog toga što je revolucionarna situacija obilježena nepredvidljivošću i neredima, nema tog neumoljivog zakona povijesti koji će dati smjernice ili upute koje revolucionari mogu slijediti kako bi izvojevali pobjedu.
Revolucija je aktualnost, a to znači da se odluke, akcije i presude ne mogu vječno odgađati. Kad ih donesemo, mi smo potpuno izloženi našem manjku zaštite u povijesti, kaosu revolucionarnog trenutka. Moramo vjerovati da će u revolucionarnom procesu nastati novi savezi, društveni odnosi, umijeća i vjerovanja, da ćemo u njemu stvoriti nešto drugo, nešto što nismo mogli ni zamisliti. Za lenjinističku partiju, čekati, odgađati dok ne budemo sigurni, dok ne saznamo, znači podbaciti u sadašnjosti.
Aktualnost revolucije zahtijeva disciplinu i pripreme, ne zbog toga jer komunistička partija može točno predvidjeti sve što će se dogoditi – ne može – ne zbog toga jer ima nepogrešivu teoriju – nema je. Njena teorija, kao i kontekst u koji je postavljena, otvorena je za bespoštednu kritiku, iskušavanje i reviziju. Disciplina i pripreme omogućavaju partiji da se prilagodi okolnostima, umjesto da je okolnosti oblikuju i definiraju. Partija mora biti konzistentna i fleksibilna zbog toga jer je revolucija kaotična. Dakle, aktualnost revolucije je stanje osnovnog ne-znanja za koje se partija može pripremiti. To je stanje koje zahtijeva reakciju, ako partija želi biti odgovorna eksploatiranom i potlačenom narodu, ako želi funkcionirati kao komunistička partija.
Partija ne prevladava suprotnosti, ona ih izražava
Komunistička partija je nužna zbog toga jer ni kapitalistička dinamika ni masovna spontanost po sebi ne proizvode proletersku revoluciju koja će ukinuti izrabljivanje i ugnjetavanje naroda. U revolucionarnom razdoblju združuju se i miješaju mnoge, promjenjive skupine i klase. Preklapaju se razne spontane tendencije, stupnjevi klasne osviještenosti i ideološka uvjerenja. Lenjinistička partija ne zna što narod želi. To je forma za bavljenje s rascjepom u narodu, njihovim ne-znanjem o tome što oni, kao kolektiv, žele. Kao što je Lukács napisao: ‘Kad bi se moralo čekati da proletarijat uđe u odlučujuću bitku jedinstveno i jasno, ne bi nikad bilo revolucionarne situacije.’(5) Partija zna da taj manjak znanja ne smije blokirati akciju zbog toga jer ne može osujetiti aktualnost revolucije. Dakle, partija je organizacija postavljena u poklapanju dva manjka, otvorenosti povijesti te u svom ne-znanju.
Komunistička partija okupira to poprište i subjektivira ga; ona daje formu političkoj subjektivnosti jer djeluje u ‘maksimalnoj solidarnosti i potpomaganju svih potlačenih i izrabljivanih u kapitalističkom društvu’.(6) Ta posvećenost zahtijeva neprestanu interakciju s proletariziranim narodom koji se bori. Konstantna interakcija uzrok je dvostruke dinamike u partiji. S jedne strane, ona mora biti strogo disciplinirana. S druge, mora biti fleksibilna i prijemčiva, sposobna da uči i prilagođava se situaciji koja se neprestano mijenja. Dok uči od masa koje se bore, partija daje metodu s kojom one mogu shvatiti svoje akcije i izreći svoju kolektivnu volju, kao što psihoanalitičar omogućava učesniku analize da osvijesti svoju želju.(7)
Moglo bi se reći da je moje čitanja Lukácsa, kako bih lenjinističku partiju opisala kao formu koja reagira na manjak i kontingenciju, u najmanju ruku selektivno. U toj kritici mogle bi se navesti Lukácseve riječi da ‘stoga što partija iz spoznaje totaliteta društva zastupa interese cijelog proletarijata (i kroz to posebno interese svih potlačenih, budućnost čovječanstva), ona mora u sebi ujediniti sve suprotnosti u kojima se izražavaju ti zadaci postavljeni od centra društvene cjeline’.(8) Ta kritika je promašila svoj cilj: suprotnosti se ne razrješavaju njihovom ujedinjenjem. Partija ne prevladava suprotnosti, ona ih izražava kao suprotnosti. Lenjinistički revolucionari preuzimaju zahtjeve i sukobe revolucije. Oni postavljaju kaotičnu i neizvjesnu revolucionarnu situaciju. U tom smislu, lenjinistička partija ne može biti partija koja narodu postavlja zahtjeve; to je partija koja narodu pokazuje zahtjeve koje je narod već postavio sebi, ali ih još uvijek ne može prihvatiti.
Komunistički horizont pokreta postaje vidljiv
Postoji okupiranje i postoji njegova politizacija. Kao organizirana opozicija kapitalizmu, politička forma okupiranja upisuje raskol kako bi antagonizam postao vidljiv, a to upisivanje nameće kao podjelu između 1 posto i svih ostalih. Neki nisu shvatili kako je događaj pokreta raskinuo sa svojim kontekstom, pa nisu htjeli priznati silinu podjele i zbog toga se odupiru politici koja je stvorena. Radije su govorili da je ‘Okupirajmo’ nepristran, post-politički. Pokret je stoga imao liberalne i kapitalističke (Lukács i Lenjin bi rekli ‘buržoaske’) elemente zbog toga jer to je naša ustaljena navada, naš način na koji isprva razmišljamo, djelujemo i reagiramo. Podcjenjujući krizu kapitalizma i precjenjujući sposobnost demokracije da stvori političku promjenu, neki glasovi u pokretu htjeli su poreći podjelu koju oni utjelovljuju.
Partija nije ni primjerenost ni zastupanje naroda, ona formalizira njegovu kolektivnu želju za kolektivom, a ako partija ne može održati raskol želje otvorenim, ona više nije komunistička partija
Uloga partije je inzistiranje na podjeli. Partija politizira jedan dio. Komunistička partija politizira onaj dio koji nije bilo koji dio, pa uzima osnovni raskol u narodu i subjektivira ga kao kolektivnu želju za kolektivom. Njena zadaća nije ispuniti ili zadovoljiti tu želju (to je nemoguće), nego je održati i njegovati kao želju. U današnjem kontekstu, komunikacijski kapitalizam želi uvući naše političke težnje u svoje zatvorene krugove. Pokoravanje njegovim uvjetima doima se prirodno, nužno, to je jedini način borbe: moramo sudjelovati na izborima; naše akcije moraju imati dobar medijski sadržaj; potreban nam je slogan koji će biti virulentan. To je pokret kao roba i pomodnost. Partija daje formu za otpor tim uvjetima, lažnom izboru kompromis ili ništa (nepostojanje, neuspjeh, nevažnost) koji je uzrok ljevičarske melankolije. Kao organizacija manjka, ona biranje raskola pretvara u biranje moći kolektivne želje.
Tek kad se ‘Okupirajmo Wall Street’ čita kao istrajnost raskola želje, dakle u kontekstu komunističke partije kao forme, komunistički horizont pokreta postaje vidljiv. Na koji zločin pokret reagira? Na koje procese? Nevjerojatan proboj koji je pokret učinio rezultat je njegova organiziranja radikalne kolektivne reakcije na kapitalizam. Ako se pokret čita na neki drugi način onda se on utapa u onom što već kruži, kao pojedinačni prilozi, u emotivnim mrežama komunikacijskog kapitalizma.
Što oni hoće? Što vi hoćete?
Ali što oni hoće? Što vi hoćete? Pitanje o zahtjevima ispunilo je početne tjedne i mjesece ‘Okupirajmo Wall Street’ s beskonačnim otvaranjem želje. Gotovo nepodnošljivo, pomanjkanje zahtjeva usredotočilo je interes, strah, očekivanje i nadu u pokretu. U tim trenutcima, okupiranje je funkcioniralo kao raskol koji je histerizirao velike medije, a možda i javnost koju je stvorilo. Što pokret hoće – od nas? Što zahtijeva – od nas?! ‘Okupirajmo Wall Street’ bio je Drugi koji je probudio političku želju, primorao je ljude da shvate kako je njihov kompromisni izbor liberalne demokracije i neoliberalnog kapitalizma sublimirao i izdao njihovu želju… a zbog čega? Zbog opće proletarizacije, globalnog zatopljenja i sloma privrede?
Suvremeni komunisti imaju zadaću da organiziraju pojedince. (Poznato je da se Lukács još 1920-ih uhvatio u koštac s kapitalističkom hiper-individualizacijom.) Neki od nas u SAD-u, Velikoj Britaniji i EU djeluju u ideološkom kontekstu koji veliča pojedinca, njegov jedinstven glas i dragocjeno mišljenje. Kolektiv je shvaćen kao zagušljiv i opresivan ili je romantično, komunitarsko tlo autentičnog identiteta (etničkog, rasnog, vjerskog ili nekog drugog). To ideološko shvaćanje skreće pozornost s bespomoćnosti pojedinaca da kao pojedinci reformiraju sustav koji određuje njihove živote (sustavna promjena zahtijeva organiziranu moć skupine) na širi opseg mogućnosti za individualnu potrošnju i izražavanje sebe. Te mogućnosti nude se kao svojevrsni mamac ili nagrada, kao ono posebno nešto koje kolektiv prijeti da preuzme ili zabrani, pa se zamagljuje činjenica da za veliku većinu te mogućnosti postoje samo kao prisilne mogućnosti, a ne kao realno iskustvo slobode.
Što oni hoće? Što vi hoćete? Kao da partija želi ukrasti naš užitak, konkretizirat će i istodobno ugroziti naše pojedinačne glasove i izbore (i potencijal za slavu i bogatstvo). Ipak, u pitanju što partija hoće odnosno bojazan mnogih na ljevici od partije vidi se ista prijenosna inverzija koja funkcionira u zahtjevu za zahtjevima koji je upućen ‘Okupirajmo Wall Streetu’ – što partija traži od mene? – kao da će nam partija reći što nam je činiti, što zahtijevati. Možda je tu skrivena želja za partijom koja nam može reći što želimo i kako se toga dočepati. Operativna fantazma je da partija zaista zna kako organizirati društvo. A možda je to skrivena želja za partijom koja nas može prisiliti da učinimo ono što potajno želimo te će nam dati potrebno dopuštenje i sredstva kako bismo uživali. Mi možemo potući naše neprijatelje, sve im oduzeti i biti na ispravnoj (lijevoj) strani povijesti! Ljevičari s pravom strahuju od partije – želja za kolektivom nije jedina želja koju su partije oblikovale. To su isto tako bili oblici želje za gospodarom. Ipak, ako uzmemo da parija može biti samo forma gospodara onda se zadržava moć gospodara, omogućava joj se da još učinkovitije osujeti našu kolektivnu moć.
Fantazme o gospodaru pomažu nam da izbjegnemo još nepodnošljivije suočavanje s osnovnim raskolom u narodu. Kao i zrnca trenutačnog užitka koja dobivamo u repetitornim krugovima kapitalističkog pogona, one nas brane od želje za kolektivom koji još uvijek ne želimo. Kolektiv – zajednički cilj i zajednička odlučnost – je kompliciran. On traži da se odreknemo onog što nemamo zbog onoga što ne možemo dobiti. Mi postojimo i ne možemo imenovati cjelinu. Mi postojimo i ne možemo do kraja opravdati prisilne i proizvodne snage koje oslobađamo. Komunistička partija je forma za održavanje tog raskola bez podlijeganja fantazmi ili fatalizmu – zbog toga Badiou promišlja njeno funkcioniranje u kontekstu hrabrosti i povjerenja.(9) Partija nije ni primjerenost ni zastupanje naroda, ona formalizira njegovu kolektivnu želju za kolektivom, a ako partija ne može održati raskol želje otvorenim, ona više nije komunistička partija.
Dva mjeseca nakon pojave pokreta ‘Okupirajmo Wall Street’, svi su komentirali prigovor da pokret nije postavio nikakve zahtjeve. Htjelo se reći da taj prigovor nije autentičan. Mi dobro znamo da je postojao zahtjev za ukidanjem nejednakosti i nepoštenja koje prožima cjelokupni sustav. Na jednoj slici koja je išla uz tu poruku prikazana je masa – narod, 99 posto – suprotstavljena jednom, prebogatom mačoru pojedincu koji je na odijelu imao simbol dolara. Jasan je i cilj komunizma: od svakog u skladu s njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama. Na nama je kako ćemo to ostvariti – to je svrha i načelo suverenosti naroda.
Jodi Dean predaje političku i medijsku teoriju u Ženevi i New Yorku. Napisala je ili uredila jedanaest knjiga, a među njima i The Communist Horizon i Democracy and Other Neoliberal Fantasies. Okupiranje i partija (I/II) * Završno poglavlje u knjizi Jodi Dean, The Communist Horizon, Verso 2012. S engleskog preveo: Miloš Đurđević Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 4 (II/II
