Novosti

Stogodnjak

Ajde Jovo nanovo!

30. 12. 1922. – 6. 1. 1923.: "Od uprave toplica zatražio sam besplatno liječenje. Uprava mi odgovara da takve molbe rješava njihov unutarnji odsjek koji me uputio na zdravstveni odsjek, a on na odsjek za prosvjetu koji me opet vratio - upravi toplica!"

Large topusko

Topusko - ilustracija

Kako žive i gdje stanuju zagrebački akademičari? Na to pitanje u novinama odgovara jedan anonimni studentski izvor: " Od početka školske godine i dalje se nalazimo, nas preko 90, u prostorijama Aleksandrove kasarne. Te su nam prostorije navodno ustupljene dobrohotnošću vojnih vlasti. Sobe su, kako se to kaže, bile vrlo 'higijenski' uređene. Najpre: i dalje su vrlo prozračne. Prozori su, naime, i dalje mestimično polupani i zalepljeni papirom. Imamo vojničke krevete s nečistom slamom, pokrivače i plahte koje su možda zadnji put oprane još davne 1915. I dalje su pravo stanište različitih bastarda i nečisti – od ušiju i stenica, pa sve do buha, velikih i malih. U prostoriju dugu 15 metara, široku četiri metra i visoku tri metra, u kojoj se nalazilo 35 kreveta preko noći je naredbom univerzitetskog profesora Golika smešteno – 50 kreveta! Zašto? Jer je, kažu, bilo previše neiskorištenog prostora… Krevet do kreveta, prolaza nema, potrebne su bile akrobatske veštine da se dođe do postelje. Valjda ovo nisu pokušaji da se u gradu smanji broj studenata. A možda i jest. Ili je ovo školski primer kako ćemo, kad završimo školovanje, trebati upravljati državom i onima najnižima…"

 

Umirovljeni učitelj Dušan iz okolice Vojnića žali se u novinama: "Od uprave toplica zatražio sam besplatno liječenje. Uprava mi odgovara da takve molbe rješava njihov unutarnji odsjek. Pišem unutarnjem odsjeku, a on me upućuje na zdravstveni odsjek. Ali ni tu nemam sreće, jer me zdravstveni odsjek šalje na odsjek za prosvjetu. Mislim: sada je sve u redu, pa ću konačno otići u toplice. Ali, ne, u prosvjetnom odsjeku me podsjećaju da je izdana naredba broj 17 da se sve molbe poput moje upućuju direktno – upravi toplica! Dakle, začarani krug ili kako bi naš narod kazao – ajde Jovo nanovo…"

 

Zagrljajem do novčanika! To je nova vrsta pljačkaških "poslova" beogradskih džepara koje je izmislio stanoviti Milan Janjić. Nema u njoj neke velike mudrosti, ali je isplativa do savršenstva. Rečeni Janjić hodao je gradom i predstavljao se kao povjerenik beogradske uprave. Obilazio je trgovine i tražio da razgovara isključivo s poslovođom. Slijedila bi zatim molba: "Ostao sam bez novčanika, a trebaju mi samo tri dinara. Na zajam…" Poslovođa bi se smilovao, dao mu taj sitniš, a Janjić bi ga na rastanku srdačno zagrlio i duboko zahvalio. I da – prilikom zagrljaja vješto bi mu iz džepa izvukao i novčanik, a zatim brzo otišao, dok bi poslovođa krađu otkrio tek kad bi mu zatrebao novčanik! Policija je vještog džepara otkrila tek nakon što je okrao najmanje 50 građana. Strpala ga je u zatvor, ali ne i sve njegove mnogobrojne sljedbenike koji su, imitirajući svoj uzor, napravili pravu pošast među beogradskim poslovođama.

 

"Ljubidraže, vraže! Kakvog bi smisla imala ta naša ljubav ako je misliš u grob ponijeti? Što će mi ljubav bez tebe? Zbilja nisam pametna što da mislim. Voli te tvoja Crnogorka, a ako ti mene voliš do groba, kako govoriš, onda mi se odmah javi, jer ću u suprotnom misliti da uopće ne postojiš…" stoji uz ostalo u oglasu broj 251.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više