Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa da će u siromašnim zemljama svijeta, ponajviše na afričkom kontinentu, do 2030. nedostajati oko deset milijuna zdravstvenih radnika i njegovateljica. Radnici i radnice iz zdravstvenih sektora tih zemalja godinama odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom. Procjenjuje se tako da danas u Nigeriji radi jedan liječnik na 5.000 pacijenata, dok je u bogatijim zemljama svijeta prosjek jedan liječnik na 254 pacijenta. Nacionalna udruga nigerijskih medicinskih sestara i primalja izvještava da je i s medicinskim sestrama stanje zabrinjavajuće – prosjek je jedna sestra na 1.160 pacijenata, a više od 75 tisuća sestara napustilo je Nigeriju od 2017. godine.
Podaci Udruge registriranih medicinskih sestara i primalja Gane pokazuju da je oko 4.000 medicinskih sestara lani napustilo tu zemlju. U Zimbabveu je pak više od 4.000 zdravstvenih radnika, uključujući 2.600 medicinskih sestara, otišlo iz zemlje tijekom 2021. i 2022. godine.
Zdravstveni radnici i radnice iz afričkih zemalja na rad uglavnom odlaze u SAD, Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju. Ispada da je (ni)malo pomoglo WHO-ovo uvođenje zaštitnog popisa za zaustavljanje odljeva zdravstvenih radnika iz Afrike. Na "crvenoj listi", koja je pokrenuta 2020. godine (s planom da se ažurira svake tri godine), nalaze se Nigerija, Gana, Zimbabve i još 34 afričke zemlje. Pa ipak, britansko regulatorno tijelo za sestrinstvo Nursing and Midwifery Council navodi da se više od 7.000 nigerijskih medicinskih sestara preselilo u Veliku Britaniju između 2021. i 2022. Sindikat medicinskih sestara Royal College of Nursing navodi da među novakinjama imaju radnice iz 14 zemalja s crvenog popisa.
WHO nema ovlasti zabraniti zapošljavanje liječnika i medicinskih sestara iz zemalja s popisa, ali preporučuje da se "sporazumi o migraciji zdravstvenih radnika između vlada temelje na analizi zdravstvenog tržišta rada i usvajanju mjera za osiguravanje odgovarajuće ponude zdravstvenih usluga u zemljama iz kojih radnici dolaze".
Zaštitni popisi nisu dovoljni da zaustave zbjegove iz bijede, a bogatije zemlje ih redovito i bez posljedica zanemaruju. Zdravstveni radnici su okosnica svakog zdravstvenog sustava, pa afričke zemlje s rasturenim zdravstvom masovnim gubitkom radnika upadaju u još veću bijedu. Trećeklasni tretman vidljiv je u svim aspektima (ne)funkcioniranja sustava, bilo da se radi o odlasku radnika ili distribuciji i razvoju lijekova.
Pisali smo već kako je u julu u 12 afričkih zemalja najavljeno uvođenje prvog cjepiva protiv malarije na svijetu. Ključan sastojak cjepiva razvijan je još 1980-ih, a žurbe nije bilo unatoč tome što od malarije u Africi svake godine umre oko pola milijuna djece mlađe od pet godina. Nije postojalo tržište za to cjepivo u takozvanom razvijenom svijetu, gdje farmaceutske tvrtke obrću najveće profite, pa ni volja da se cjepivo razvija samo za afričku sirotinju. Za zdravstvene radnike iz Afrike tržište postoji, oni će, dokle god bude trebalo, popunjavati kadrove u europskim i američkim bolnicama.
U isto vrijeme će u afričkim zemljama pristup zdravstvenim uslugama biti sve ograničeniji i nekvalitetniji. Procjenjuje se da trenutačno polovica afričkih građana, više od 600 milijuna ljudi, nema pristup zdravstvenoj skrbi koja im je potrebna. Kvaliteta zdravstvenih usluga na kontinentu općenito je loša. Posebno to na svojim leđima osjećaju djeca i žene, koji masovno umiru od bolesti koje se u bogatijim zemljama svijeta standardno i efikasno liječe.
Svake godine otprilike 97 milijuna Afrikanaca (8,2 posto stanovništva kontinenta) ima "katastrofalne troškove zdravstvene skrbi", naročito u Sijera Leoneu, Egiptu i Maroku. Zbog tih iznenadnih troškova 15 milijuna godišnje ljudi biva gurnuto u siromaštvo, navodi se u izvješću Afričke međunarodne konferencije o zdravstvu. Onima koji su već bili siromašni jedini je "izbor" bolovati i umirati. Rečeno naslovom najpoznatijeg romana nigerijskog pisca Chinue Achebea – svijet se raspada.
