Nisam siguran hoće li institucije, državne i religijske, imati priliku uopće reagirati na ono što im agresivni pripadnici vehabijske zajednice u budućnosti budu priređivali’, rekao je prije pet godina doktor Rešid Hafizović, ugledni muslimanski intelektualac i profesor sarajevskog Fakulteta islamskih nauka. ‘Svaki njihov napad u BiH je samo gori, smišljeniji i opasniji. Vehabijski militanti ne dolaze samo po našu djecu, to je faza koju su prevladali, sada dolaze po tapiju na ovu zemlju i njezine institucije. To se najbolje vidi iz činjenice da oni na najdrskiji način iskazuju nepoštivanje prema pravosudnim institucijama, a državna tijela ne reagiraju i ne pomišljaju zaštititi ustavnopravni poredak naše zemlje. Da netko od tih pregrijanih vehabija nešto slično kaže ili uradi u Saudijskoj Arabiji, zemlji iz koje donose svoju doktrinu, javno bi mu na trgu odrubili glavu’, kazao je doktor Hafizović nedavno, nakon što je Nerdin Ibrić izveo napad na stanicu policije Republike Srpske u Zvorniku.
‘Znam, pokušat će naći izgovor i opravdanje za osobu koja je počinila teroristički čin u Zvorniku. Sigurno će se sumnjičiti i tražiti ‘prsti srpske Udbe’, kao što je jedan ovdašnji alim iza ISIL-a vidio Mosad. Neću sporiti, jer su se zaista obavještajne službe, srpske i hrvatske ali i drugih zemalja, ubacile u selefističko-vehabijsku zajednicu u BiH i na Balkanu. Zatim će se tretirati kao ‘vjerske budale’, poput onoga kojeg je, kako je sam kazao, vrag natjerao da pobije hrvatske povratnike. Ali, nešto je previše tih ‘vjerskih budala’ otkad je zaživjela ova vehabijsko-selefistička ideja među bosanskohercegovačkim muslimanima’, izjavio je istim povodom Nedžad Latić, novinar, publicist, nekada visokopozicionirani i utjecajni član Stranke demokratske akcije i osoba od medijskog povjerenja stranačkog predsjednika Alije Izetbegovića.
Zaštićena ili, u gorem slučaju, samo ignorirana vehabijska zajednica u BiH, u miru je jačala, organizirala se, umrežavala i, uz ostalo, postajala jednim od izvora svježe ratne snage za sukobe u zemljama sprženima NATO-bombama
‘Neshvatljivo je da u državi može postojati neka enklava, selo, u koje ne mogu ući policijski organi kada hoće. To znači da sigurnosne službe, prećutno, to toleriraju i ne čine ono što bi morale… Kada proučite historiju vehabizma, činjenica je da najveću prijetnju vide u muslimanima koji ne vjeruju na isti način kao oni. Idu na likvidacije, ratove i ekstremne akcije. Njima kršćani nisu problem. Njih ne diraju, nego napadaju šiite, šiiti napadaju njih, napadaju obične, tradicionalne muslimane jer smatraju da oni ne vjeruju na pravi način. To je taj krajnji cilj projekta, da se muslimani u BiH prikažu kao ekstremisti, te da se, ako se ne postignu odgovarajuće mjere, uđe u dramatičan sukob muslimana među sobom u BiH…’, dio je iz intervjua s akademikom Esadom Durakovićem u povodu (samo)ubilačkog akta u Zvorniku.
‘Ocjena da bosanskohercegovački muslimani žive krivovjerni islam je drska, bezobrazna i krajnje iritantna. Izrekao ju je Abu Hamza, jedan od utemeljitelja vehabijske zajednice u BiH. On je rekao da muslimani u BiH ne žive autentični islam, da su ga upoznali s dolaskom vehabija, nego da žive komunistički, reducirani islam. Islamska zajednica mora zabraniti pripadnicima vehabijske zajednice da agresivno postupaju prema imamima koji su do sada bili jako tolerantni prema njima. Vehabije nemaju pravo uznemiravati druge vjernike koji ne misle kao oni i nemaju pravo držati lekcije bosanskohercegovačkim muslimanima’, riječi su doktora Adnana Silajdžića, također profesora na FIN-u, izrečene iz istog razloga kao i sve prethodno citirane izjave.
Netko neupućen sada bi mogao kazati kako su neki od najumnijih muslimana u Bosni i Hercegovini svjesni opasnosti od islamskih radikala, ne samo za tu zemlju u cjelini nego i prije svega za njen najbrojniji narod, najzapadniju i najeuropskiju zajednicu sljedbenika islama. I pogriješio bi, naravno. S druge strane, slabije upućeni replicirali bi kako su, eto, neki od najumnijih muslimana u Bosni i Hercegovini postali svjesni opasnosti od islamskih radikala ne samo za tu zemlju u cjelini nego i prije svega za njen najbrojniji narod, ali s dvadesetak godina zakašnjenja, koliko je već prošlo od dolaska prvih militanata, veterana afganistanskog i sličnih ratova, glasnika ideja vehabizma zaduženih za doislamizaciju muslimana u BiH. I oni bi, također, pogriješili.
Sreća u nesreći je što Islamsku zajednicu danas vodi Husein ef. Kavazović, dok je Mustafi Ceriću ostalo da sam ili preko irelevantnih medijskih megafona brani svoje nekadašnje štićenike od procjena i upozorenja ozbiljnih ljudi
Hafizović i Silajdžić ponajprije, ali i Duraković, godinama govore manje-više isto što su ponovili u danima poslije smrti dvojice policajaca i njihovog ubojice. Prvi, doktor Hafizović, upozorio je prije nekoliko godina muslimane kako vehabijski misionari dolaze po njihovu djecu i ništa pogriješio nije, što svjedoči broj pripadnika ISIL-a iz BiH. Nedžad Latić je, također poodavno, kazao kako je najveća pogreška Alije Izetbegovića bila uvoz stranih ratnika koje nikada, što su i sami priznali, nije zanimala Bosna i Hercegovina kao pristojna, demokratska i sekularna država, nego isključivo kao europska ispostava selefijskih komuna od Afganistana do graničnih područja Sirije i Turske. Reakcije poput navedenih godinama su, međutim, amortizirane iz Islamske zajednice BiH i od strane njezina bivšeg čelnika Mustafe Cerića, dok je službena politika, kako kaže akademik Duraković, demonstrirala nedostatak bilo kakve vizije i manjak svijesti o problemu koji nije dnevnopolitički, niti se može rješavati na brzinu i bez sustavnog pristupa i visokog rizika.
Zaštićena ili, u gorem slučaju, samo ignorirana vehabijska zajednica u BiH tako je u miru jačala, organizirala se, umrežavala i, uz ostalo, postajala jednim od izvora svježe ratne snage za sukobe u muslimanskim zemljama sprženima NATO-bombama, da bi, kako se i dalo predvidjeti, s društvene margine krenula na državne institucije preko, za sada, crnih kronika i još uvijek pojedinačnih, nekoordiniranih akcija lobotomiziranih, vrbovanih mladića, uvjerenih da je sve oko njih za srušiti: od ustavno-pravnog poretka do vlastitih, bosanskomuslimanskih obitelji.
Sreća u nesreći je što Islamsku zajednicu danas vodi Husein ef. Kavazović, dok je Mustafi Ceriću ostalo da sam ili preko irelevantnih medijskih megafona brani svoje nekadašnje štićenike od procjena i upozorenja ozbiljnih, upućenih i pozicije BiH svjesnih muslimanskih intelektualaca. Nesreća u nesreći je, kao i uvijek u BiH, veća od ono malo sreće: disfunkcionalna država, klima trajne napetosti i širenje mržnje kao prihvatljivo sredstvo kreiranja unutarnjepolitičkih odnosa sjajan su okvir za jačanje onih s kojima budućnost nije neizvjesna nego je zapravo nema, kako za nemuslimane, tako i, i barem toliko, za muslimane. Jer, kako reče Nedžad Latić: ‘Ne daj mi Bože živjeti u državi gdje su većina vehabije i mi (ostali) muslimani.’
