Pokret žutih prsluka u Francuskoj ulazi u treći mjesec svoga postojanja, a različite interpretacije njegova značenja ne prestaju. To nije čudno s obzirom na ambivalentnost, pa i nezavršenost tekućih događaja. Mi ćemo započeti s tematiziranjem urbanih pobuna, koje imaju svoju povijest na mnogo mjesta, ne na kraju i u samoj Francuskoj. Pitamo se u kojem smislu se ova zadnja pobuna stavlja u niz prethodnih, u bližoj i daljoj prošlosti, a koliko je kao fenomen nova. U razgovoru Josepha Confavreuxa s francuskim teoretičarem Alainom Berthoom, ovaj autor knjige ‘Doba nasilja’ (Verso 2018.) tvrdi da, naročito u usporedbi s ustancima u predgrađima (banlieues) 2005., možemo govoriti o novoj kvaliteti.

Prisutnost rasizma, seksizma i homofobije nikako ne znači da je cijeli pokret žutih prsluka homogeniziran od takvih desničarskih afekata, akcija, taktika i ideologija

Počevši sa svojom temom, autor konstatira da nasilje, prvenstveno usmjereno protiv stvari i imovine, nastupa uvijek u trenucima kada ljudi ne vide da im je neki drugi jezik ostao na raspolaganju. Nasilje je jezik razumljiv svima, a pribjegavaju mu oni koji više ne vjeruju u druge načine komuniciranja. Ne zato što ne bi imali što reći, već zato što ne vide sugovornika. Pariški ustanici nisu prvenstveno desničarski huligani ili pripadnici Black bloca, iako su ih žuti prsluci u svojim redovima tolerirali. To su obični ljudi koji su prešli granicu, izlažući se svjesno nasilju sistema, e da bi poslali poruku u situaciji kada su vlasti blokirale druge komunikacijske kanale i mogućnosti. Isto vrijedi i za ustanke 2005. u Francuskoj, ali i za Grčku 2008., London 2011. ili Baltimore 2014. No zadnja pobuna bila je i direktna poruka vladi, a pošto je to strateški zamišljeno, možemo govoriti o novoj kvaliteti. Pa ipak se demonstranti nisu direktno bavili ničijim izbornim platformama, a svake izbore, tvrdi autor, vide kao gubljenje vremena i odgađanje odgovornosti. Na djelu je bio pokret koji nije samo socijalni, već je prvenstveno direktno politički. Ništa ne mijenja na stvari činjenica da su toliki sudionici tvrdili baš obrnuto. Oni su htjeli reći da ih ne zanima stranačka i parlamentarna politika, jer se žele direktno obratiti državi. Ono što je isto s pojavama izniklim na trgovima Tahrir u Egiptu, Sintagma u Grčkoj, Puerta del Sol u Španjolskoj ili s Occupy Wall Streetom u SAD-u jest gradnja zajedničkog narativa, a bez delegiranja i glasnogovornika. Dakle, žuti prsluci upisuju se u niz koji tvrdi da postoji kriza reprezentacije i parlamentarizma. Pa ipak, oni govore o tome kako voditi državu.

U Parizu i drugdje bilo je paljenja automobila, podizanja barikada, ali ne i pljačke trgovina, što je, barem za Zapadnu Evropu, bila inovacija ustanaka u Londonu 2011. Tada je u ‘Guardianu’ izašao članak koji je sadržavao mapu iz koje se vidi da su sukobi nastali u graničnoj sferi između bogatih i siromašnih dijelova grada. U Francuskoj je sada bilo drugačije i borbe su se odvijale u najreprezentativnijim dijelovima Pariza i drugih gradova. No nasilje ipak nije postalo totalno. Ono samo govori kako živimo u vremenima rapidne transformacije u svijesti ljudi.

Pokušaj da se pokret delegitimizira moralističkim zgražanjem nad količinom nasilja za vlast je, u trenucima kada je pokret jak i uživa većinsku potporu stanovništva, kontraproduktivan. Francuski predsjednik Emmanuel Macron svjestan je toga i zato ne igra na tu kartu. On radije popušta. No to su sve minimalni ustupci, procikličke mjere koje ne dovode u pitanje osnovno usmjerenje njegove politike. A ono je ‘reformsko’, s tom razlikom što je borbe svojih prethodnika zaoštrio u Blitzkrieg, ne opterećujući se stranačkom prošlošću, koje nema, kao ni nekom povijesnom izbornom bazom, pa čak, kao što piše Ana Podvršič, ni parlamentarnim procedurama (‘Žuti prsluci: nova faza krize eurointegracija’ na portalu Bilten). On ne dira poreze korporacijama i bogatima, koje je sam radikalno srezao, ograničava rast plaća i javnog duga, ujednačuje ‘mikroekonomske neravnoteže’, fleksibilizira ‘rigidno’ tržište rada i određivanja nadnica, reformira sistem visokog obrazovanja, liberalizira željeznički promet itd.

Kako će nemiri završiti, pita novinar Berthoa, a ovaj odgovara da vjerojatno neočekivano, jer tako je bilo i u prijašnjim slučajevima u Francuskoj, ali i u Grčkoj. Ako Francuska postaje zemljom periferije, iako se vlast grčevito bori da se vrati u centar i bude motorom ‘oživljavanja Evrope’ i stavljanja u pogon ‘njemačko-francuskog stroja’, primjeri drugih država nisu ohrabrujući. Tako je nakon demonstracija, pa i nasilnih, oko Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara Brazil na izborima izabrao desničara Bolsonara. Što su onda postigli žuti prsluci? Za sada to da je ustupkom poput odustajanja od novih poreza na fosilna goriva za 2019. vlast pokazala da ih se ipak boji. A ovu poruku čuju i drugi, naročito mladi u srednjoškolskom i studentskom pokretu, koji su često spremi za ekspresnu mobilizaciju. Sada je razlog za nju pronađen u povisivanju školarina za studente izvan EU-a, sutra će biti nešto drugo.

Drugi autor koji je privukao našu pažnju svojim pisanjem o žutim prslucima je Felix Bogió Éwanjé-Épée. Njegov članak potječe iz drugog tjedna ovog sada već tromjesečnog fenomena, pa ne bježi od propitivanja njegove tada još nejasnije i ambivalentne prirode. Jer što smo imali na početku? Različite akcije, od pokušaja da se okupiraju naftne rafinerije do ispada rasizma za vrijeme različitih blokada. Ako je sam simbolički objekt – prometni prsluk – banalan, očito je da je pokret započeo kao svojevrsni lebdeći označitelj, a za njegovu dušu bore se različite, pa i međusobno nespojive struje. No mi ne možemo odustati ni od tumačenja ni od sugeriranja smjera u kojem bi se pokret trebao razvijati. On se pojavio u kontekstu u kojem je radnički pokret u Francuskoj doživio niz poraza te se njegova moć mobilizacije smanjila. Odgovor je na duboku krizu koju francuskom društvu nameće vladajući režim. Pa ako i ima vlastitu dinamiku, ona je povezana s koruptivnim aferama, ostavkama ministara i snažnom delegitimizacijom vladajućeg bloka moći. Sociopolitički karakter pokreta ovaj autor opisuje kao ‘populizam odozdo’, a povezan je i s jednim već dulje prisutnim fenomenom pod nazivom dégagisme, koji se svodi na poziv da s vlasti odu svi pripadnici današnjih elita.

Idemo li raščlanjivati logiku žutih prsluka, tu nalazimo kako ‘ljevičarske’ elemente (porezna pravda, izazivanje vlasti), ali i ‘desničarske’ (antimigrantske slogane, želju da se društvo riješi oporezivanja kao takvog i borbu protiv, na u nas udomaćenom žargonu, ‘uhljeba’). Pošto su lijevi zahtjevi uvijek antisistemski, dok desni idu više niz dlaku sistema, jasno je da oni isprva lakše postižu mobilizacijski potencijal. No prisutnost rasizma, seksizma i homofobije nikako ne znači da je cijeli pokret homogeniziran od takvih desničarskih afekata, akcija, taktika i ideologija. Moramo shvatiti da je njegova pojava iznenadila cijeli spektar društvene i političke ljevice, od reformista (La France insoumise pozdravili su nastanak pokreta) do autonoma. Sve to daje nam za pravo da ovu pobunu stavimo u kontinuitet s mobilizacijom iz proljeća 2016. (protiv promjena radnog zakonodavstva), kao i sa štrajkovima i blokadama iz proljeća ove godine (na željeznici, u energetskom sektoru), kao i sa studentskim okupacijama. Postoje i jasne razlike i nesumnjivo većina žutih prsluka sebe ne smatra dijelom radničkog pokreta i distancira se od borbi u javnim servisima, sindikatima itd. Pa ipak, svi su ovi pokreti doprinijeli da se u kolektivno nesvjesno ugradi ‘normalizacija pobuna’, a antagonistička imaginacija nastaje i iz odgovora na policijsku represiju. I kada narodne borbe ne pobjeđuju, a naši štrajkovi i protesti su poraženi, ustanci imaju utjecaj na državu. Od 2016. postoje Zones à défendre, okupirani prostori koje treba braniti, veze među strateškim sektorima (poput borbi željezničara i zaposlenih u rafinerijama nafte), borbe u siromašnim distriktima i školama, što sve proizvodi nervozu institucija. Tu spadaju i borbe feminističkog i antirasističkog pokreta, što stvara kulturu sistematskog nepovjerenja prema državi i imperijalizmu, naročito među mladima. Macronov tim na vlasti pokazuje se kao čisto tehnokratska elita i oni osim misije da reformiraju zemlju, po bilo koju cijenu, nisu sposobni ni za ozbiljno pregovaranje. Ideologija kraja ideologija uništila je društveni diskurs, a na njegovo mjesto došle su od vlasti i medija samo priče o individualnim uspjesima i tržištu kao panaceji za sve nekada društvene probleme. Pa ipak, realnost se uvijek ponovno vraća, kao povratak potisnutog, i Macron je ne može izbjeći. Društveni odnosi postaju sve okrutniji, nezaposlenost raste, kvaliteta života većine ljudi je sve gora.

Za desnicu su žuti prsluci dio političkog narativa o narodnim klasama periferije. Po njemu, one gube svoj klasni status, odbačene su od javnih vlasti (koje se bave samo velikim gradovima, posebno Parizom). One su ugrožene kako visokim porezima tako i prijetnjom gubitka ‘kulturnog identiteta’. Prijete im migranti, islamizacija i druge himere ‘obrnute kolonizacije’. Postoji avatar francuske urbanofobije, a povijesni primjeri su uspon na vlast Luja Bonapartea, koji je još Karl Marx opisao, te režim iz Vichyja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Uvijek se tu radilo o savezu dvorova i provincije, a protiv urbaniziranih masa. Taj hegemoni blok preživio je do danas i još uvijek strukturira suvremenu situaciju. No desnici je teško zazivati jedinstvo naroda i suverenističku logiku kada je svakodnevno bjelodano da sukobi s policijom rascjepljuju narod.

Pa ako je ideološki i društveno pokret žutih prsluka i ambivalentan, on je ipak povratak realnog. Radi se o mobilizaciji, transklasnoj, iako je jasno da dominiraju plavi i bijeli ovratnici, mobilizaciji onih najmanje ‘politiziranih’ dijelova populacije. U njemu ne postoji konstantna samoorganizirana struktura, ne zasjedaju nikakvi plenumi koji bi dozvolili politički zasnovanu intervenciju. Ovaj masovni pokret nešto je novo, nova faza u vremenu pobuna. On je svjedok strukturnog neuspjeha današnjeg kapitalizma. Nije slučajno što su zahtjevi ustanika centrirani više oko poreza nego oko nadnica. Promjene u načinu funkcioniranja radnih mjesta uistinu mijenjaju naglasak, prebacujući ga s tvornica na metropole, kao hipertvornice, što sve razotkriva državnu logistiku, sve više nužnu da bi se održalo funkcioniranje suvremenog kapitala. Autoritarni liberalizam i financijalizacija, koje želi i sprovodi država, čine narodne borbe naddeterminiranima političkim nivoom društva. Spontana svijest shvaća da su javne vlasti do kraja umočene u postojeći socioekonomski poredak. Ipak, pojavljuje se trobojnica ili se pušta Marseljeza, što je navelo filozofa Alaina Badioua da odrekne progresivan karakter ovom pokretu. Jer to nisu ‘prazni označitelji’, već su duboko umočeni u kolonijalnu historiju i ‘transcendentalni petenizam’. No to je pretjerano, smatra Bogió Éwanjé-Épée. Jer što bismo onda rekli za stvar – žuti prsluk – no da je idealni prazni označitelj? Iako vidljiv znak raspoznavanja, on nema ni nacionalne, ni rasne, ni socijalne, ni generacijske ili građanske simbolike.

Spram navedenih ambivalencija ne treba gajiti naivnost. Francuskost i bjelačkost zadnji su fokusi identiteta dostupni širim slojevima stanovništva, dok je multikulturalizam velikih gradova mogući izvor bijesa. S tim je povezano i odbijanje veze dobrog dijela pokreta s emancipatorskim tradicijama sindikalizma i lijevih stranaka. No kada to jednom konstatiramo, ne trebamo rezignirati. Utoliko više što istovremeno s pokretom žutih prsluka postoji i iskazuje se i jaka antirasistička mobilizacija, koja poziva na bojkot, ‘nestajanje’ s radnih mjesta i iz škola, na štrajkove i demonstracije. Pa ako to i jesu dva paralelna svemira, koja ne postoje u istom vremenu i prostoru, ipak se oni međusobno prožimaju. Sve to poziv je na polarizaciju, kako spram ekstremnog centra na vlasti tako i spram radikalne desnice, što su dva lica istog novčića koja dijele naklonost spram države autoritarnog neoliberalizma i redovnog izvanrednog stanja.