S profesoricom Zrinjkom Peruško razgovarali smo povodom napada Domovinskog pokreta na medije i o najavama njihove "kroatizacije", o prozivanju određenih skupina za antihrvatsko djelovanje, prijetnjama ukidanjem financiranja Novosti i općenito ophođenju političara prema medijima.
Iz Domovinskog pokreta (DP) u posljednje vrijeme pristižu aveti prošlosti. Zaprijetili su "kroatizacijom medija", kulturnih i obrazovnih institucija, ukidanjem financiranja ovog tjednika, ne prvi put. Udar na slobodu medija i prava nacionalnih manjina jasna je agenda ove stranke. Citirajmo stoga izvadak iz njihovog političkog programa: "Ideološka preferencija kojoj se ide ususret pod okriljem takozvane politike neovisnog medijskog prostora, redovito se pronalazi u neo-jugoslavenskom kadrovskom i duhovnom okviru." Kako biste ovo potonje preveli?
Teško je razumjeti rečenicu koju citirate a koja se svađa s hrvatskim standardnim jezikom. Ako bismo ju razumjeli tako da bi medije trebalo procjenjivati prema ideološkim preferencijama stranke ili vlade u kojoj sudjeluju, onda bi takva politika bila potpuno suprotna europskim vrijednostima slobode medija, neovisnosti medija, kao i pluralizma ideja i političkih stavova u medijskom prostoru. Takvom ideološkom prisilnom profiliranju medija analitičari svjedoče posljednjeg desetljeća u Poljskoj i Mađarskoj. Mađarska se u međuvremenu srozala na status "izborne autokracije", odnosno više nema status demokratske države za Europski parlament, za što je velikim dijelom zaslužno državno podčinjavanje medija. U teorijskom definiranju odnosa medija i države ideološko podčinjavanje medija, tj. prisilu medija da objavljuju sadržaje koji veličaju bilo koju ideološku poziciju, nalazimo u totalitarnim političkim sustavima.
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko na konferenciji za medije povodom otvorenih prijetnji DP-a prema određenim medijima upozorio je na izostanak šire javne osude takve prakse. Kako komentirate tu činjenicu?
Ne čudi me, u Hrvatskoj su rijetke reakcije javnosti ili elita. Ne postoji kultura rasprave o važnim temama ili događajima. Mediji bi mogli u tome biti agilniji pa tražiti komentare ili organizirati rasprave. Što se tiče ukidanja financiranja Novosti, ne vjerujem u ostvarenje takvog scenarija. Hrvatska ima po posebnim zakonima obavezu podupirati manjinsku kulturu i medije pa kad bi došlo do promjene u tom segmentu državne podrške, vjerojatno bi status Hrvatske u EU-u bio značajno narušen. Vjerujem da vjerojatni budući premijer Plenković ne bi pristao na takvo narušavanje i vlastitog ugleda u Europi. Svjedočili smo 2015. kako izgleda kulturna politika kad ju vodi radikalna desnica: ukinute su mnoge potpore nezavisnim medijima, a kulturne institucije našle su se pod velikim pritiskom, uključujući i javni HRT gdje su smijenjeni mnogi urednici i promijenjena je uređivačka politika. Svesrdno se nadam da se to neće ponoviti, jer se hrvatski medijski prostor još nije oporavio od tog udara.
Treba reći da je i premijer Plenković bio sklon dociranju i omalovažavanju novinara i medija, posebno u trenucima kad su oni razotkrivali nečasne radnje njegovih ministara. Govorio bi im da su neprofesionalni, nekorektni i agresivni, premda su mediji očito bili u pravu. Svisoka je medijima docirala i resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek, kao u slučaju afere na Geodetskom fakultetu. Izglasan je takozvani Lex AP, koji je poguban za zviždače i istraživačko novinarstvo. Možete li se osvrnuti na to?
U domeni je političkog polja da želi definirati stvarnost. Pojedine političke stranke se natječu upravo u mogućnosti da nametnu svoju definiciju stvarnosti ili barem da provode politike na temelju svojeg viđenja stvarnosti ako već ne uspiju uvjeriti većinu građana u ono što same vjeruju ili propagiraju. U demokracijama su mediji u konkurenciji s političkim poljem jer također žele biti oni koji definiraju stvarnost. To je normalna i uobičajena uloga medija u demokratskom društvu. U Hrvatskoj je vidljiva netrpeljivost političke sfere, posebno nekih aktera, upravo prema toj normalnoj i potrebnoj ulozi medija u demokratskom društvu, da propituju i kritiziraju političke definicije stvarnosti, da otvaraju ono što sami smatraju temama. Ta je netrpeljivost kod nas došla do granice nepodnošljivog, do momenta u kojem je već moguće govoriti o pritisku na medije. Neprijateljstvo političkih aktera prema konkurentskim mišljenjima ili viđenjima stvarnosti odiše autoritarnim duhom koji bi volio da se samo njegove ideje vide u javnosti. To tako ne ide u demokraciji.
Pretpostavljamo da imate saznanja iz aktualnih istraživanja medijskih politika: kako zapravo stojimo u vezi povjerenja prema medijima? Kakva je pritom uloga javnog medijskog servisa?
Francuski teoretičar Pierre Bourdieu kaže da se i polje znanosti također nadmeće s političkim i novinarskim u definiranju stvarnosti. Prema zadnjem izvještaju V-Dem instituta Sveučilišta u Gothenburgu, Hrvatska se ubraja u izborne demokracije, što je kategorija ispod liberalnih demokracija, s trendom pogoršanja, dok su recimo Mađarska i Srbija rangirane kao izborne autokracije, velikim dijelom zbog slobode izražavanja i medija. Povjerenje u medije u Hrvatskoj je slično, dakle nisko kao u drugim zemljama južne Europe, dok je u zemljama istočne Europe još niže. Prema novom Reutersovom izvještaju o digitalnim vijestima, koji će biti objavljen idući mjesec, nastavlja se trend pada povjerenja u medije, koje je lani bilo na 34 posto.
Naš dodatni problem je da je povjerenje i upotreba društvenih mreža u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim južno i istočnoeuropskim zemljama, veća od upotrebe i povjerenja u tradicionalne medije tiska, radija i televizije. To se pokazalo kao značajan rizik za uspješnost deliberativne demokracije u međunarodnom komparativnom istraživanju projekta Mediadelcom u kojem je sudjelovao i naš Centar za istraživanje medija i komunikacije. Također među negativnim nalazima, na donjem smo dijelu ljestvice u odnosu na druge europske zemlje u ocjeni naših građana o političkoj neovisnosti javnog medija i povjerenja u javni medij, iako je, da istaknemo i dobru stranu, HRT i dalje među dva ili tri prva izvora informacija za hrvatske građane. Kao i u EU-u, i u nas je povjerenje najviše u komercijalne televizije.
Kakav je po vama položaj novinara s obzirom na to da su mnogi potplaćeni, da ne govorimo o prijetnjama i tužbama koje su poslovično dio njihove javne izloženosti?
Srećom, Hrvatska ima još uvijek odlične novinare i novinarke i medije koji se ne plaše pritiska, bez obzira na to što rastu prekarijat i socijalna nesigurnost, a prema nekim indicijama i broj novinara se smanjio u posljednjih desetak godina. Ipak, količina tužbi kojima su izloženi novinari negativno djeluje i stvara pritisak, što je dodatno pojačano izmjenama Kaznenog zakona. I promjena medijskog sustava, digitalizacija, platformizacija, vode prema propasti starog poslovnog modela medija temeljenog na oglašavanju i plaćanju za uslugu, pa se urednički mediji nalaze u nezavidnoj ekonomskoj situaciji. To sve, naravno, utječe i na promjene u novinarskoj profesiji.
