Vukovarka Aleksandra Radošević Sabadoš jedina je uzgajivačica lavande u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Da bi na kontinentu preradila tu biljku mediteranskog podneblja i prodala proizvode od nje izrađene, mora uložiti mnogo truda: organiziranog tržišta nema, a ni podrške ‘struktura’ nisu bogzna kakve.

- Željeli smo obrađivati zemlju u svom posjedu, no imali smo svega hektar, a tradicionalne kulture zahtijevaju veću površinu da bi se od njihova uroda moglo živjeti. Stoga smo odlučili pokušati s lavandom - započinje Aleksandra priču o uzgajivačkim počecima svoga OPG-a.

Prije desetak-petnaestak godina nasadi lavande prostirali su se na kojih 800 hektara hrvatske zemlje, uglavnom na Hvaru, no nakon velikih požara na tom otoku takvih je površina bilo sve manje. U međuvremenu se spoznalo da bi i klimatski uvjeti u Slavoniji mogli odgovarati toj biljci, pa je 2008. godine Aleksandrina obitelj kupila sadnice lavande i započela s uzgojem koji je prilično zahtjevan.

Županijske podrške baš i nema, a i državna se svodi samo na poticaje koji se, osim što variraju u ukupnom iznosu, isplaćuju u ratama - kaže Aleksandra

- Sve ovisi o vegetacijskim procesima u proljeće, no cvatnja obično započinje u junu. Berba, ovisno o količini kiše, traje uglavnom od sredine jula do sredine augusta; kasnije bi cvijet otpao. Beremo ručno, jer nam se kupnja stroja ne isplati. Pravilo je da se cvijet bere nakon pet uzastopnih sunčanih dana, jer tada u njemu nema vlage. A koliko će nam vremena trebati za berbu, ovisi o tome koliko nas je: beremo li cijeli dan svi iz uže porodice i dio rodbine, potrajat će dva do tri tjedna. No, kako posjedujemo destilator čiji je kapacitet sto litara, prijepodne beremo, a popodne iz cvijeta destiliramo eterično ulje – kaže vukovarska poduzetnica, pa nas nastavlja upućivati u uzgoj lavande.

- Postoji četrdesetak sorti lavande: mi uzgajamo lavandu budrovku, to je hibridna reznica koja se sadi u proljeće ili jesen, a bere se ljeti. Osim što se destilira, cvijet lavande može se i sušiti, kako bi zapakiran u tekstilni ili drugi porozni materijal poslužio kao odlična i prirodna zaštita od moljaca ili mirisni osvježivač prostora. Eterično ulje temelj je svih drugih naših proizvoda, pri čemu nastojimo što više poštovati ekološke smjernice, ali i sve brojne europske i domaće direktive i deklaracije – tumači Aleksandra. Uzgoj i prerada lavande lakši su dio posla, jer najteže bude s prodajom.

- Tržište nemamo, za kupce se borimo sami, kakogod znamo i umijemo. Otkupne stanice ovdje ne postoje, a na sajmove idemo ako uspijemo platiti skupu kotizaciju i druge troškove. Tako da tim putem do kupaca dolazimo uglavnom u našoj županiji i, eventualno, u Slavonsko-brodskoj; u Zagrebu se vrlo rijetko pojavljujemo - kaže vrijedna uzgajivačica, pa nastavlja nabrajati poteškoće s kojima se susreće pri plasmanu svoje robe.

- Zovu nas kad turističke zajednice u sklopu nekog projekta osiguraju desetak ili više štandova: priča oko lavande je i turistički atraktivna, ali od takvih izlaganja nema hljeba. Kad smo prije tri godine ulazili u Europsku uniju, vukovarske su gradske vlasti u suradnji s ovdašnjom Turističkom zajednicom organizirale i prodajnu izložbu naših proizvoda. Štandovi su za izlagače bili besplatni, ali zarade nije bilo. Rijeka ljudi slila se u grad ponajviše zbog koncerta Colonije, piva i ćevapa. Nema narod para još i za ljekovito bilje i kozmetiku – kaže Aleksandra.

Da bi njezin OPG ono što proizvodi predstavio na nekoj izložbi ekoloških proizvoda ili etnosajmu, valja platiti svaki kvadratni metar štanda, svu opremu i sve takse, koje također odnose dobar dio ionako mršave zarade.

- Županijske podrške baš i nema, a i ona državna se svodi uglavnom na poticaje koji se, osim što variraju u ukupnom iznosu, isplaćuju u ratama. Svake godine konačni iznos bude drugačiji, a tako je i s ratama: jednom to bude 30, potom 300, pa 700 kuna… Ukupno kao OPG dobivamo oko 1.400 kuna godišnje za trajni nasad. Do prije dvije godine, tri su se OPG-a u Vukovarsko-srijemskoj županiji bavila uzgojem lavande, no jednom su poplave i led uništili nasade, drugi je prodan i sada smo prijavljeni samo mi – navodi vlasnica obiteljskoga gospodarstva koje na sjeveru zemlje pokušava živjeti od lavande.

Pomoć malim uzgajivačima, koji nemaju novca za marketing, oglašavanje i druge načine prezentacije svoga rada i proizvoda, ne pružaju ni mediji: štoviše, ponekad u toj informacijskoj sferi zna doći i do prave zbrke koja nikome ne bude od koristi.

- Recimo, kad u reportaži o lavandi iz Ivanićgrada ili koje druge sredine u ‘Plodovima zemlje’ na HTV-u kažu da godišnja zarada po hektaru bude i 3.000 eura, ljudi se pomame pa počnu nazivati županijske urede za poljoprivredu, a otamo ih ne upute na nas, uzgajivače s nekakvim iskustvom. Srećom, to se ne događa često – kaže Radošević Sabadoš, koja i zbog takvih razloga ne razmišlja o proširenju svog posjeda. ‘I ovo što imam ponekad mi bude previše‘ – dodaje pomalo rezignirano.

Nekoliko posljednjih godina njezin OPG surađuje s Vukovarkom Mirjanom Čupić, koja proizvodi sapune i kozmetiku na bazi prirodnih sastojaka.

- Poznanici su mi spomenuli ženu koja se bavi proizvodnjom sapuna, pa sam pomislila kako bih uz nju mogla nadograditi svoje znanje i tako proširiti spektar proizvoda. Ovo je mali grad, pa sam do Mirjane lako došla i brzo smo počele izmjenjivati iskustva i surađivati. Ona kupuje moje ulje za svoje sapune, a i mene je naučila kako se oni rade, pa sada obje od te suradnje imamo koristi - zaključuje Aleksandra, koja unatoč svim preprekama ne odustaje od počesto tegobnog i neizvjesnog posla uzgajivačice lavande na sjeveru zemlje.

Oživljavanje korza u Vukovaru

Unatoč nedovoljnoj podršci malim poduzetnicima i proizvođačima od strane vlasti, u Vukovaru ipak nije sve tako crno kada je o mogućnostima njihove prezentacije i plasmana proizvoda riječ.

- U proljeće 2015. započelo se s jednom malom, ali hvalevrijednom inicijativom. Oko jednog čovjeka, inače fotografa, okupilo se nas nekoliko te na ulici započelo izlagati svoje proizvode, a tu smo inicijativu nazvali ‘Čekam te na vukovarskom korzu’. Ove su godine tu našu priču podržali Grad i Turistička zajednica. Nije to neki spektakl, ali ipak se nešto zbiva. Svake subote ljudi izađu van i druže se, a na uličnim štandovima bude doista široka ponuda: od kupinovog vina do umjetničkih slika i rukotvorina, od mađarskih ‘langošica’ do Mirjaninih i mojih proizvoda. Eto, uz malo novca i nešto dobre volje gradske vlasti, koja nam je ustupila štandove, uspjeli smo na ulice Vukovara vratiti i ljude i osmijehe – kaže Aleksandra Radošević Sabadoš.