Petnaestak kilometara od Sinja prema granici s Bosnom i Hercegovinom nalazi se selo Bitelić, između ostalog prepoznatljivo po nasadima lavande koje već petnaestak godina uzgaja Milan Stojić, porijeklom iz ovog sela. U uzgoj lavande Stojić je krenuo da ‘oživi’ zemlju koju od 70-ih godina nitko ne obrađuje jer se tada masovno odlazilo trbuhom za kruhom, a također da sebi i porodici omogući pristojan život.

- Po početka 80-ih radio sam kao policajac, a 90-ih sam iz poznatih okolnosti otišao u penziju s tek 36 godina starosti. Trebalo je naći način kako pomoći porodici i kćerkama koje su bile na fakultetu. Sjetio sam se porodične zemlje - priča Milan, ističući da je ovo pust kraj, a zemlja siromašna.

- Netko tko nije iz Dalmacije teško može shvatiti kakva je to zemlja. Ima je tek nekih desetak centimetara u dubinu i onda već počinje kamen koji treba razbijati i vaditi. Mnoge iz našeg kraja koji su odlazili u tuđinu pitali su zašto su otišli. Odgovarali bi im: ‘zbog drugog kamena - iskopaš prvi i evo ti odmah drugog‘ - priča Milan, dodajući da na tako oskudnoj zemlji dobro mogu uspijevati samo biljke kao što su lavanda ili smilje.

Meni je mater umrla prije mjesec dana, a na sahrani je 70 posto ljudi bilo katoličke vjere. Ne živimo jedni pored drugih nego zajedno. Odnos Općine Hrvace i načelnika Vinka Bošnjaka je uzoran

Nasade je proširivao u više navrata, tako da sada na površini od 15.000 kvadratnih metara (1,5 hektara) ima 6.000 grmova.

- Kad dođe vrijeme za berbu, od dijela uroda pravimo ulje, a drugi, veći dio cvijeta sušimo i stavljamo ga u vrećice koje prodajemo kao suvenire ili radimo nešto eterično ulje, ulje za masažu, meleme, sapune ili aromatične jastuke. Iako smo razmišljali o keksima i čokoladi u koje se također dodaje lavanda i koji su traženi, ipak ih ne mislimo proizvoditi. Za sada - ističe naš sugovornik.

- Imamo štand na makarskoj rivijeri, a naše proizvode prodajemo i po svim sajmovima koje preko ljeta organiziraju turističke zajednice. Dolazimo na sajmove ‘Kupujmo hrvatsko’ koje organizira Hrvatska gospodarska komora. Do sada nam se nisu obraćale velike tvrtke, ali ima nekoliko privatnih hotela na obali koji naručuju proizvode od lavande sa svojim logom - priča Stojić. Zalaže se za popularizaciju lavande kao autohtonog suvenira.

- Čak 90 posto ‘hrvatskih suvenira‘ zapravo je iz Kine. Naši su proizvodi domaći, a nastojim i da je što više materijala potrebnog za izradu naših proizvoda ili za pakiranje također hrvatskog porijekla. Doduše, ponekad za neku banalnu stvar kao što je konopac moraš obigrati pola države da bi ga našao, ali uspijevamo - kaže Milan koji je u zadnjih nekoliko godina povećao količinu, razinu i asortiman ponude.

- Ponudu moraš pratiti. Kad smo na sajmovima, gledamo što imaju drugi ili pratimo na internetu. Kad sam počinjao, na internetu nije bilo ničega o lavandi i proizvodima od nje, pa sam se snalazio i naokolo se raspitivao kako se što radi. Ranije smo lavandu prodavali na veliko i sad smo shvatili da se to ne isplati. Svatko u našoj porodici je stručnjak za nešto. Jedna kćerka oslikava vrećice i pravi dizajn za ambalažu u kojoj prodajemo naše proizvode, supruga šije vrećice i vrši poslove oko obrade lavade. Pomoć daje i druga kćerka, a ja sam u polju gdje kopam i radim druge fizičke poslove - objašnjava Stojić. Od povađenog i obrađenog kamena radi suhozidove, koji su u tradiciji ovog kraja.

- Moj unuk od pete godine pomaže jer to voli. U berbi nam je potrebna svaka ruka i svatko u njoj može pomoći. A ni ostalo nije lako. Treba cvijet osušiti, onda triba šivati vrećicu, nalijepiti na nju neki motiv ili ručno slikati. Poslije se ta vrećica veže, na nju stavlja deklaracija i onda stavlja u celofan. To je kompliciran proces i ima puno operacija, iako se to, kad gledaš vrećicu, ne vidi - objašnjava vrijedni stanovnik Bitelića.

Kako ga posao veseli, a zdravlje drži, Milan se s porodicom misli baviti lavandom bar još 15 godina, a također nastoji proširiti površinu zemlje pod lavandom. Sredstva za proširenje proizvodnje pokušat će dobiti preko natječaja iz EU fondova.

- Žalosno da je zemlja pusta i što nas nema mnogo koji nešto radimo na njoj. Neki imaju ovce, a moj prijatelj Strahinja Novak koji živi u Otišiću, s druge strane Peručkog jezera, uzgaja smilje. Prijatelji smo, a kad je počinjao, ja sam mu pomogao savjetima - kaže Milan, dodajući da u Biteliću ima još uzgajivača lavande, a i najveći izvoznik smilja je iz njihovog kraja.

Uz sve poslove oko lavande, Milan je aktivan u srpskoj zajednici. Član je predsjedništva VSNM-a Splitsko - dalmatinske županije i uvijek priskoči ako nešto zatrebaju. Dobar je sa sveštenstvom i monasima iz manastira Dragović koji je u blizini, pa im donira određen broj vrećica lavande da ih prodaju.

- Osim toga, i odnosi među ljudima su dobri. Ima nas toliko malo da se svi poznamo; razvučeni smo na prostoru od sto kilometara, a toliko nas je da nakon dva-tri crkvena skupa upoznaš sve ljude u kraju. Kad je neki crkveni sabor, recimo, 14. oktobra kad je slava naše crkve - Pokrov presvete Bogorodice,

dođu tamo pravoslavni i katolici. Zapravo u svakoj prilici njegujemo dobre odnose. Evo, meni je mater umrla prije mjesec dana, a na sahrani je 70 posto ljudi bilo katoličke vjere. Ne živimo jedni pored drugih nego zajedno. Rat je nosio posljedice, ali se to normaliziralo - navodi Stojić.

Posebno ukazuje na podršku općine Hrvace u kojoj se Bitelić nalazi, kao i njenog načelnika Vinka Bošnjaka.

- Mislim da ne postoji općina koja ovoliko drži do ljudi. Asfaltirali su put do crkve, doveli struju, kad treba pomogli sa strojevima i novčano. Iako smo tamo neznatni po broju, drže do nas, pa što ih zamolimo, daju nam i više nego što smo mislili da će dati. Kad se slavilo 200 godina postojanja crkve i kad nam je nešto trebalo, načelnik je rekao ‘samo napišite’ i mi smo to dobili - priča Milan.