Odnos sela i grada stara je tema znanosti, ali i svakidašnjeg života. Još je Marks govorio o "idiotizmu sela", no mijenjao je svoje mišljenje o seljacima. No pustimo sada Marksa i ispričajmo skromniju priču o odnosu spram sela u "hrvatskoj ideologiji". Ipak, zadržimo se još malo na klasicima. Ljevičarski pisac Bertolt Breht napisao je pjesmu "Seljak se stara o svojoj njivi" u kojoj kaže: "Seljak se stara o svojoj njivi, / gaji stoku, plaća poreze, / Pravi djecu da ne bi morao da drži sluge i / Zavisi od cijene mlijeka." A zatim nešto o građanima: "Građani govore o ljubavi prema rodnoj grudi, / O zdravom seljačkom soju i o tome / Da je seljak temelj nacije." Nastavak pjesme obrće ova dva dijela i time pokazuje Pirovu pobjedu građanske ideologije nad seljačkim životom. Mogli bismo reći da je to sudbina svake "seljačke stranke" u kapitalizmu, pri čemu ne mislimo samo na onu koja se tako i zove.

I HDZ se volio pozivati na zdravog hrvatskog radenika i seljaka. Što smo dobili, znamo. Pa ipak se kritika hrvatske kriminalne privatizacije fokusirala na uništenje industrijskih poduzeća. Kao da i poljoprivreda nije, već u prvom valu, dobrano uništena. Dok se još nisu umiješali međunarodni kapitalisti, lokalna je "seoska buržoazija" u brzopletom nastajanju rastrančirala PIK-ove i podijelila zemlju najprije lokalnim direktorima, šefovima tih istih bivših, sada "privatiziranih" PIK-ova, ravnateljima škola i bolnica. Ne mari što novi vlasnici nisu imali pojma o poljoprivredi. I tako su oni ubrzo postali prekupcima zemlje. Seljak je u nas, a naročito onaj vezan za neku prerađivačku industriju u svom kraju, propao gotovo brže od gradskih radnika. Ono što mu je najmanje išlo na korist bila je politika EU-a, koja je favorizirala okrupnjavanje posjeda i tzv. obiteljske farme. Ideja da će od postojećih seljaka-radnika nastati farmeri bila je katastrofa u začetku. Vidjet ćemo, farmeri će doći kasnije. I to uglavnom iz grada.

Ali je zato u kritici novonastale tzv. tranzicijske situacije u ideologiji seljak stradao od svojih nesuđenih saveznika. Koliko je redaka ispisano o tome kako su naše sukobe, razaranje države i ratove skrivili seljaci. Pritom se, doduše, nije mislilo samo na poljoprivrednike, već na neki imaginarni "seljački mentalitet". Po tim kritičarima naši su ratovi posljedica predmodernih plemenskih sukoba, urođene vezanosti seljaka za krv i tlo. Iako im je u realitetu ponuđena samo krv, a tlo im se oduzimalo. Još je ispalo da su ratovi za jugoslavensko nasljeđe smišljeni na selu. Ako su oni isprva i smišljani po barakama i u podrumima poduzeća, to je sigurno bilo u gradovima. Naši "seljaci" bili su ne samo urbani, već dobrim dijelom i u strukturama bivše vlasti. Karte tla crtane su isprva na opskurnim, a kasnije na svjetskim pozornicama, na koje su pozivali novonastale države i njihove "državnike". Oni kojima se to sve gadilo često su stvar pripisivali primitivizmu sudionika u "pregovorima". A ovaj primitivizam povezivali s neobrazovanošću. A to je sve karakteristika seljaka. Ne mari što su oko stolova bili uglavnom doktori znanosti (najčešće pravnici i liječnici, dok je za Hrvatsku bio dovoljan jedan doktor povijesti).

Tolikih pohvala OPG-ovima, kao konačno pronađenom obliku "obiteljskih gospodarstava", nikada nije bilo više nego danas. U ispražnjena sela treba vratiti ljude. Ali kako? Tako da će oni postati farmerima, po svim uzusima EU-a. I više od toga. Oni će postati našim modelima izvrsnosti

Sve to za Hrvatsku dobro se izrazilo u instituciji "Hercegovaca" koja se svodi na mit kako su došli divlji ljudi s kamenjara i potjerali pitome, iz plodnih ravnica, valjda. Fenomenologija svakidašnjeg života govorila je o onima u bijelim čarapama, kockastih glava i slično. To pokazuje da netrpeljivost ne treba tražiti samo po linijama etničkih podjela, već ona može bujati i unutar jedne nacije. Hrvatska se "raspala" na regije, u kojoj je svaka druga regija onoj prvoj bila sumnjiva za nedovoljno dobro hrvatstvo. Što hoće ti Dalmatinci, Istrani itd.? To su sve "seljaci" bez pravog nacionalnog osjećaja. Rodilo se nešto što je kasnije ipak nazvano "urbanim rasizmom". Pogođeni ratom i raseljavani, pravi seljaci mogli su to gledati iz sve veće daljine. Bili su žrtvenim janjcima, ali ne i subjektima u svojoj stvari.

I što sad? Tko god je mogao, pobjegao je sa sela. Bilo je bolje biti raseljeni izbjeglica u Zagrebu nego ostati seljakom u devastiranoj provinciji. I onda se odjednom dogodio preokret, ideološki, naravno. Jednom kada su pravi seljaci temeljito uništeni, kada su im ispod nogu izvučeni temelji egzistencije, nova moda počela je reklamirati ni manje ni više nego odlazak iz grada na selo. U nekom čudnom rusoovskom zanosu "povratka prirodi" počelo se reklamirati pojedinačne egzistencije koje su napustile "udobnost gradskog života" ili čak unosne karijere za novi seljački život. Tolikih pohvala OPG-ovima, kao konačno pronađenom obliku "obiteljskih gospodarstava", nikada nije bilo više nego danas. U ispražnjena sela treba vratiti ljude. Ali kako? Tako da će oni postati farmerima, po svim uzusima EU-a. I više od toga. Oni će postati našim modelima izvrsnosti. Netko tko proizvodi vrhunske namirnice i plasira ih na svjetsko tržište.

I tako je postati seljak sada ponovno in. Ne mari što to nije rješenje za većinu ostarjelog stanovništva koje je još ostalo na selu. Seljak će se vratiti. I to na velika vrata, kao naš seoski poduzetnik. Pa ni ne mora biti "naš". Mi smo sada kao jedna uljuđena evropska zemlja otvoreni i za sve strance, ako su iz zapadnog svijeta (i Britanci su dobri, iako nisu iz EU-a), koji su spremni da napuste svoje dosadne uredske poslove za kompjuterima i prihvate se težačkog rada. Da uzgajaju stoku, egzotično bilje ili prave vrhunske sireve i vina. Ništa zato što je u tim malim biznisima glavna alatka opet kompjuter. I što je rad na takvom imanju jednako otuđen kao i onaj uredski, ako ne i više. Vlasnici-radnici hvale se kako rade od jutra do večeri, ali to im ne pada teško jer rade za sebe. Nitko im ne broji prekovremene sate. Sindikat je za njih misleća imenica. Oni su sretni jer napokon nemaju šefa. I okruženi su prekrasnom prirodom.

A ta mistika prirode, kao blizine ispunjenog života, iako bi mogla imati zrnce racionalnosti, uzdignuta je u božicu apstraktnog negiranja kapitalističke realnosti. Ideologija tvrdi da su novi seljaci uspjeli umaći sistemu. Da za njih ne vrijedi produktivistička logika i logika profita. Oni nisu pod pritiskom globalne podjele rada, ne pritišće ih svjetsko tržište. A od svega toga pate ljudi u gradovima. Znači li to da ćemo se svi odseliti na farme i uzgajati bilje i stoku i da će svijet postati jedna održiva arkadija?

Tu postoji jedna mala kvaka. Ta "obiteljska gospodarstva" moguća su samo u svijetu u kojemu osim njih postoje i poljoprivredna industrija i velika privreda, ma kako raseljena ona bila. Ideja "obiteljskih gospodarstava", kada ona iz raznih razloga nije bila dozvoljena autohtonim seljacima, bila je i ostala srednjoklasnom ili malograđanskom idejom. Jer si samo srednja klasa, u svom međupoložaju između velike buržoazije i radnika, može priuštiti ovaj životni stil. Vrhunsko vino, da. Ali kome? Ako ne pretpostavimo da proizvođač zna sve svoje kupce osobno i ne šalje im svoj proizvod na kućnu adresu, a oni su uz to imućni, on je navezan na velike distributivne trgovačke lance i na sto drugih načina je dio sistema.

Ideja da će neki ekskluzivni OPG-ovi izbjeći kapitalizmu je utopistička iluzija, a problematična je i ona da će ih, ako su već dio sistema, oplemeniti. Jer njihova proizvodnja nije klasno neutralna. To je proizvodnja srednje klase za isto takve ili još bogatije kupce. Ona ne može nadomjestiti masovnu industrijsku proizvodnju npr. hrane. Netko će reći – pa ona to i neće. Neki ljudi pronašli su svoje niše iz kojih opskrbljuju ljude u drugim nišama. I što je tu loše? Kako ne želimo i sami upasti u moralizam dok moralizam ideologije malih poduzetnika u poljoprivredi prokazujemo, recimo samo da njihov rad nije rješenje svih problema, za koje se oni izdaju. Uostalom, i oni su podložni hirovima tržišta pa neki uspijevaju, a drugi propadaju.

A što je s našim "seljačkim pitanjem" s početka teksta? Očito je da ono u današnjem načinu proizvodnje nigdje, pa ni kod nas, ne može biti riješeno. Zato je moguće da npr. kraj najsuvremenije farme koza prolazi pastir sa svojim stadom, od kojeg često nema korist ni za osiguranje minimalne egzistencije. Ali to "hrvatsku ideologiju" ne smeta da sada na sva usta govori o blagodatima povratka na selo (zabavan primjer je nogometna zvijezda koja u slobodno vrijeme voli brati krumpire, na imanju rođaka). A "novi seljaci" samo će pomoći da se dokrajče oni stari. Za njih će ostati vrijediti razlika između seljaka kao poljoprivrednih radnika i seljaka kao mentaliteta, koji je svojom primitivnošću ugrozio našu urbanu kulturu.