Koliko puta su vas na tržnici dočekali komadi kartona na kojima je rukom ispisano: bio, organsko, domaće, eko? Koliko puta smo pristali na navlakušu pa kupili te jabuke, dok su nas ispraćali s pričom o vrtu usamljene starice na obroncima Žumberka koja brižno orezuje voćke?
Kroz godine su se ove pojave uvriježile kao sinonim za prevaru. Bez obzira na zakonodavne propise, na tržištu se često manipulira pojmovima organsko i ekološko. To krajnje potrošače dovodi u stanje zbunjenosti, dok se na poštene proizvođače ekološki uzgojene hrane baca ona "svi ste vi isti" vrsta stigme.
Potrošač koji živi s prosječnom hrvatskom plaćom stekao je ravnodušnost prema tim kategorijama i odlučio je ono malo preostalog povjerenja dati supermarketima, pa dokle ide. Istraživanje o prehrambenim navikama u Hrvatskoj iz 2020. pokazuje da 65 posto ljudi utažuje glad u nekom od velikih trgovačkih lanaca. Na tržnici se snabdijeva 21 posto ispitanika, samo osam posto uzgaja hranu, dok četiri posto ostavlja novac u specijaliziranim dućanima zdrave hrane.
Kupac ne može jeftinije proći nego kod proizvođača, a ja ne mogu nigdje dobiti više novca nego izravno od kupca. Tako smo izbjegli sve posrednike, kaže Milan
Samostalni uzgajivači i oni nešto dubljeg džepa, koji mogu obilaziti dućane zdrave hrane, čine manjinu. Njihov stil života i poimanje o važnosti hrane koja nije tretirana pesticidima i umjetnim gnojivom, predstavljaju budućnost kojoj se kontinent želi u potpunosti okrenuti u narednih nekoliko decenija kroz Europski zeleni plan. Glavni cilj ovog opsežnog strateškog prijedloga je stvaranje klimatski neutralne Europe. Izazovan zadatak u tom pogledu je i obnova prirode i omogućavanje ponovnog procvata bioraznolikosti.
Oni koji imaju moć odlučivanja svjesni su da je konvencionalna poljoprivreda najveći zagađivač tla, vode i zraka, da su svjetski resursi iscrpljeni i da nam klimatske promjene dišu za vratom. S druge strane imamo agresivne vlasnike poljoprivrednog kapitala koji naprosto vole keš i dominaciju pa se ne žele odreći, između ostalog, tržišta štetnih pesticida koje je teško oko 53 milijarde eura.
U (europski) perifernoj i brojčano sve manjoj Hrvatskoj, udio površina pod ekološkom poljoprivrednom proizvodnjom iznosi svega 7,18 posto. Na tri hektara u Trgovima, u okolici Dvora, nalaze se ekološki nasadi lješnjaka familije Borojević. Još prije 20 godina danas 60-godišnji Milan radio je ispitivanje tla i slao na analizu postotak hranjivih tvari. Tada su zasadili prve lješnjake na jednom jutru zemlje, a od 2006. imaju ukupno 1800 stabala. U zimskom periodu kod njih se mogu naći i praline kratkog roka trajanja. Borojevići na imanju njeguju još i jabuke, kruške, breskve, dud, lan, heljdu, povrće i začinske trave.
- Bio je to izazovan posao koji je koštao jer nismo tada bili u mogućnosti da imamo plodove. Investirali smo pet ili šest godina, prinos je došao poslije. Supruga i ja sve sami radimo, iskoristili smo blagodati tehnike i pokupovali smo sve što smo mogli priuštiti. I sve je prema ekološkim propisima. Oprema i uređaji s kojima mi radimo ne mogu se koristiti u konvencionalnoj proizvodnji. Na njoj prerađujemo samo našu sirovinu - priča nam Milan koji je radni staž stekao u sisačkoj Željezari kao tehnolog u proizvodnji cijevi i komercijalist.
Štand OPG-a Borojević (Foto: HSEP)
Pitamo ga kako su se odlučili na ekološku proizvodnju. Jednostavno odgovara da je ekologija njegova životna filozofija.
- Po meni je ekologija termin koji su izmislili ljudi da prodaju proizvod, a to je ustvari usluga. To vam je prirodna zakonitost koja ima četiri osnovna cilja: briga o zemlji, zraku, vodi i stanovnicima koji žive na zemlji. Danas je ekologija biznis, odmakli smo se od onog izvornog. Bitno je poštivati prirodne zakonitosti koje su puno starije od čovječanstva, što manje uništavati okoliš jer bez toga nema budućnosti. Nažalost, ljudi danas rade u korist vlastite štete, sve jače i jače - smatra Milan.
Jedna od bitnijih tema u ekološkom uzgoju hrane je plasman robe koja je duplo skuplja, ponekad i više, od hrane koja je dostupna široj populaciji. Za Milana nema nedoumice – kvaliteta košta.
On govori da pola kilograma njihovog lješnjaka, sa svim certifikatima i laboratorijskim dokazima, košta 60 kuna. U dućanima je takav proizvod iste količine još prije nekoliko godina koštao oko 100 kuna. Borojevići rade po principu direktne prodaje krajnjim potrošačima.
- Imate kupca koji se želi hraniti zdravo. On ne može jeftinije proći nego kod proizvođača, a ja ne mogu nigdje dobiti više novca nego izravno od kupca. Tako smo izbjegli sve posrednike. Mi imamo svoju bazu kupaca, potražnja je nekad veća od onoga što imamo, a kad nemamo, mi ne kupujemo lješnjake sa strane. Ako idete na pumpanje količine, to nije ekološka proizvodnja. Tko to zna, on će svom djetetu radije dati jednu jabuku kakva treba biti, a ne kilo onih iz Konzuma - tvrdi Milan koji u najvećoj mjeri trguje s mladim majkama.
Da su kratki lanci opskrbe sve zastupljeniji i da predstavljaju spas za male eko proizvođače, govori nam i Igor Zlojtro, voditelj OPG-a Regronom iz Prisjeke kraj Vojnića. Po struci agronom, ekološki proizvođač u startu, Igor se bavi i savjetovanjem u ekološkoj poljoprivredi za različite klijente.
Ekološki poljoprivrednici imaju bolju kvalitetu života, mogu bolje brinuti o svojim radnicima nego što to rade ovi u konvencionalnoj poljoprivredi, objašnjava Igor
Direktan odnos proizvođača i krajnjeg potrošača u Hrvatskoj je tek u povojima. Igor daje primjer iz zemalja zapadne Europe gdje postoji trend godišnje pretplate na košarice s ekološkim proizvodima. Tako svi koji sudjeluju u tom lancu svjesno snose i mogući rizik od vremenskih nepogoda ili invazije štetnih kukaca.
- Proizvođač se u tom slučaju ne mora brinuti o distribuciji, ne mora razmišljati kome će prodati ono što napravi. Oni nisu dominantni jer veliki lanci imaju više utjecaja, više resursa za marketing, a i razvila se čitava infrastruktura, ideološki okvir u kojem ljudi ni ne znaju da se može drugačije, osim da odu u dućan i kupe. I u Hrvatskoj postoje poticaji za kratke lance opskrbe, za otvaranje web shopova i otvaranja eko tržnica - objašnjava Igor.
Dodaje da je moguća i grupna nabava kroz potrošačke zadruge ili grupe solidarne razmjene, nabava na kućnom pragu i prodaja putem društvenih mreža. Sve to zahtijeva znanje i spremnost na komunikaciju s proizvođačem. Ljudi na to nisu naviknuti, većina nije ni u mogućnosti da se odmakne od ustaljene rutine i točno određenog dnevnog iznosa koji daje za hranu.
Cijenu takvih proizvoda definira tržište, osnovna ponuda i potražnja te konkurencija. Znatna je razlika i u troškovima proizvodnje. Igor navodi da je potrebno više zemlje za istu produktivnost, više ljudskog rada, puno više ulaganja u znanje, specijalne i slabije dostupne mehanizacije, u biorazgradivu ambalažu i trošak certifikacije.
Dok to ne zaživi, bitno je snaći se i na običnoj tržnici u gradu. Kako prepoznati konvencionalno uzgojenu krušku i onu s Korduna? Je li tu samo izgled bitan faktor? Slike iz djetinjstva još uvijek su jake, pa je neprskano voće i dalje izjednačeno s kvrgavim, ucrvanim jabukama. Naravno, i ekološki proizvodi se tretiraju protiv nametnika, ali s biljnim pripravcima. Borojevići su, na primjer, povjerenje dali ulju od nima koje im odlično služi kao insekticid.
Kada nismo u mogućnosti da prepoznamo bolji i lošiji proizvod, Igor preporučuje da se uvijek traži na uvid ekološki certifikat. Sama ideja ekološkog certifikata je bila, navodi on, da se stvori povjerenje, pravni i formalni okvir. Osim toga, neke sorte voće su podobnije za eko proizvodnju pa se i na taj način mogu prepoznavati proizvodi.
U ekološkom uzgoju hrane ima obilje podataka i korisnih informacija. Između konvencionalne, masovne poljoprivrede i one organske, ima još nekoliko razina bavljenja zemljom i uglavnom se rangiraju po jačini štetnosti. I ekološka proizvodnja prepoznaje više vrsta proizvođača. Naši sugovornici se svrstavaju u prvu skupinu ekoloških proizvođača iz uvjerenja koji bi to radili i da nema državnih poticaja. Igor je uvjeren da je to najmanja grupacija proizvođača u Hrvatskoj.
Igor Zlojtro
Drugi tip su poduzetnici koji to rade jer postoji tržišna niša. Njihova motivacija je vrijednost i luksuz proizvoda koji si ne mogu svi priuštiti. Treća vrsta je ona koju Igor naziva ekopoljoprivrednim oportunistima. Objašnjava da je riječ o proizvođačima koji se kriju iza bavljenja eko proizvodnjom samo kako bi ostvarili pravo na poticaje, a oni su u domaćem kontekstu najveći.
Brižno uzgojene, organske proizvode prati i predznak "zdravo". To također stvara jednu vrstu konfuzije jer se implicira da je sve drugo, recimo hrana iz kvartovskog Konzuma, nezdrava. Nameće se pitanje o kontroli hrane koja stiže na police i o količini štetnih tvari. Zdrav razum govori da su ostaci kemijskog tretiranja na proizvodu nešto što svačiji organizam može podnijeti. Igor je uvjeren da je to u granicama sigurnog te da je zdravstveni aspekt konvencionalne poljoprivrede zapravo najmanje zabrinjavajući.
- Stava sam da hrana nije toliko otrovna, ali te interakcije, akumulacija različitih tvari u tijelu i okolišu može imati negativne posljedice. Puno gori je efekt na kvalitetu vode, zraka, tla i na bioraznolikost. To je ono gdje konvencionalna poljoprivreda najviše šteti društvu jer ima dugoročne posljedice. Okolišni argument je puno jači za ekološku proizvodnju nego zdravstveni. Društveno-ekonomski argument je isto bitan. Ekološki poljoprivrednici imaju bolju kvalitetu života, mogu bolje brinuti o svojim radnicima nego što to rade ovi u konvencionalnoj poljoprivredi, najprije zbog konkurencije - objašnjava Igor.
Dobra vijest je da se svake godine zabrani više pesticida nego što ih se novih otkrije. Na razini Europe, do 2030. predviđeno je smanjenje korištenja sintetskih gnojiva za 20 posto, a pesticida za 50 posto. Igor govori da ljudi sve manje upotrebljavaju štetnu kemiju. Čak se i u konvencionalnoj poljoprivredi to koristi minimalno i lokalno, ako za to postoji potreba.
Milan Borojević ističe da ekološke proizvode ne može raditi poljoprivrednik koji je željan velikih količina i brze zarade. Iako su proizvođači poput Milana i Igora rijetki, oni tvrde da njihovo djelovanje nije ništa novo. Rade u skladu s prirodom i poštuju njene zakonitosti.
Igor govori da je pažljiv u proizvodnji, da ne iscrpljuje resurse već ih regenerira, podupire dobre mikroorganizme i trudi se povećati bioraznolikost usjeva. Milan čak ide korak dalje kad kaže da je on u prirodi gost na tuđem terenu i da se osjeća inferiorno pred silinom, ljepotom i kompleksnošću prirodnih procesa.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
