Živko Rakovac, rođen 1941., diplomirao je makroekonomiju, financije i bankarstvo na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Rukovodio je vanjskotrgovinskim poduzećima bivše države: od 1974. do 1977. bio je direktor Italoproducta Milano, a od 1977. do 1992. glavni direktor zagrebačke Derme export-import. U vrijeme pretvorbe i privatizacije devedesetih ostao je bez posla, nakon čega se posvetio obiteljskom poslu s čajem. Prije nekoliko mjeseci Prosvjeta je objavila njegovu knjigu ‘Tranzicija kapitalizma u socijalizam’, što je i povod ovom razgovoru.
- U trenutku kad je knjiga već bila napisana, slučajno sam naišao na zbirku govora i članaka Alberta Einsteina iz 1934., nazvanu ‘Moj pogled na svijet’. On je u tim svojim razmišljanjima o ekonomskoj krizi objasnio da se latio pisanja zbog ‘beznadne zbrke u mišljenjima stručnjaka’. Mislim da to najbolje objašnjava i ovu moju knjigu - kaže naš sugovornik.
Preduvjet za uspostavu socijalizma je objedinjavanje cijelog društva u jedinstvenu globalnu zajednicu svih ljudi i svih zemalja. Za socijalizam će čitav svijet morati dosegnuti visok i svagdje podjednak stupanj materijalnog i kulturnog razvitka
Započinjete ocjenama današnjeg stanja u svijetu, koje od kriznog prerasta u kritično i to kao posljedica postojećih društveno-ekonomskih i političkih odnosa. U posljednjih nekoliko godina zaredale su brojne kritike današnjeg načina upravljanja društveno-ekonomskim razvojem, iz čega se nameće zaključak da su promjene u sustavu doista nužne?
Nedavno završen Svjetski ekonomski forum u Davosu učinio je najveći iskorak prema stvarnim promjenama sustava. U anketi tijekom pripreme tog skupa 750 ekonomskih eksperata izjasnilo se za neodgodive reforme kojima bi se zaustavio rast nejednakosti i ubrzao usporeni razvoj pojedinih ekonomija, ali i globalno. Očito, reforme više nemaju alternativu.
Smatrate da će mjere s kratkoročnim ciljevima pokretanja gospodarstva i uvođenja reda u međunarodne odnose imati i dugoročne posljedice, kakve njihovi pokretači nisu planirali, jer će prije ili kasnije otvoriti put konačnoj prevlasti širega društvenog interesa nad onim uže elite koja danas, okupljena oko krupnoga kapitala, vodi glavnu riječ?
Konačno, te predstojeće mjere, koje su zapravo mjere za spas kapitalizma, nakraju će ga zasigurno i uspjeti spasiti, ali će ga i promijeniti toliko da to više i neće biti kapitalizam, svakako ne kapitalizam u kakvom danas živimo.
Radnici su prevareni u hodu
Dakle svijet, kako sugerira i naslov vaše knjige, čeka neki novi oblik tranzicije, ovaj put u socijalizam. Koliko bi taj socijalizam nalikovao onome kakav smo ovdje nekad poznavali?
Socijalizam u Jugoslaviji bio je u praksi najbliže paradigmi socijalizma kakvu je davno zamišljao Pierre Leroux, ali za uspostavu pravih socijalističkih društveno-ekonomskih odnosa zapravo nisu postojali minimalni materijalni uvjeti. Socijalizam ne može postojati samo u jednoj državi, a u drugoj ne. Zapravo, ne može postojati dok postoji država kao društvena institucija. Preduvjet za uspostavu socijalizma je objedinjavanje cijelog društva u jedinstvenu globalnu zajednicu svih ljudi i svih zemalja. Za socijalizam će čitav svijet morati dosegnuti visok i svagdje podjednak stupanj materijalnog i kulturnog razvitka. Stoga u knjizi govorim o tranziciji kapitalizma. Mi ćemo najprije u kapitalizmu dosegnuti taj stupanj razvoja, nakon čega će društveni odnosi evoluirati iz kapitalističkih u socijalističke. Paul Mason, autor knjige ‘Postkapitalizam’, govori o planskom kapitalizmu: kaže da je ovo sada stihija i da kapitalizam propada zahvaljujući lošem upravljanju. Danas imamo na raspolaganju tehnologiju, info-tech, koja omogućuje povezivanje cijelog lanca reprodukcije. Ako se i kad takva koncepcija prihvati, to će značiti i sudjelovanje svih u lancu u utvrđivanju cijena i uvjeta razmjene te zarade svakoga od njih. Sa sadašnjeg aspekta, to bi doista bio kapitalizam koji ide velik korak dalje od današnjeg, ‘tržišnog’ kapitalizma.
Jugoslavenski model bio je jedini samoupravni društveni sistem u povijesti čovječanstva, s prvi put u praksi provedenim društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i s najboljim rješenjima zadovoljenja društvenih i individualnih potreba
Na čemu temeljite optimizam vezan uz promjene po kojima će vladajuće elite morati razmisliti kako anulirati društvene nejednakosti? O kakvim bi tu zapravo promjenama bila riječ, odnosno što nas očekuje?
Riječ je o ekonomskim nejednakostima, bržem rastu prihoda bogatih od rasta društvenog proizvoda i sporijem rastu najnižih primanja, što počinje utjecati na usporavanje gospodarskog razvoja. Ekonomija ne može napredovati ako na tržištu nema kupovne moći. Koncepcija i politika ‘tržišne ekonomije’, gdje veći dio ostvarenog viška vrijednosti (dodane vrijednosti) ostaje, ponajviše zbog ‘liberalnih’ poreznih sustava, vlasniku kapitala, ograničava potrošnju, a time i razvitak onoga što kapitalistu donosi profit. To je dovelo do brojnih anomalija, o kojima danas već i vrapci na krovu cvrkuću: prespori izlazak iz krize, zanemarivanje i onemogućavanje ostvarenja širih društvenih interesa i potreba, trošenje javnog novca suprotno društvenim potrebama na naoružanje, ugrožavanje prirodnog okoliša, iscrpljivanje prirodnih resursa… Anomalija je i da je javni sektor postao ‘profitan’: to je nonsens jer je time izgubio svaku svrhu. Po Keynesovoj koncepciji, javni je sektor razvijen isključivo radi zadovoljenja nekih potreba društva koje ne interesiraju kapitalističkog ulagača, jer ne donose profit. Kod nas se u posljednje vrijeme primjerice moglo čuti da se HEP ne smije prodati jer je to najprofitabilnije državno poduzeće, ali nema logike da HEP koji distribuira struju živi na profitu. HEP ne smije ostvariti profit, nego onaj kojem on struju prodaje. Danas su dakle socijalni problemi i prava radnika tek vrh ledene sante, no privatni se sektor uspio potpuno riješiti radničkih prava. Radnici su prevareni u hodu, ali ako je poziv proleterima da se ujedine izgubio smisao, opozicija kapitalizmu se zbog ovih drugih razloga raširila na cijelo društvo.
No kako će se te promjene praktično očitovati, na koji će se način one, po vama, manifestirati odozgo i odozdo?
Kao što sam rekao, promjene dolaze iz samog sustava, a neizbježne su u nacionalnim ekonomijama, naročito u onim segmentima koji podržavaju tržišnu ekonomiju, odnosno stavljaju interes kapitala prije svega: tu će se poreznim i drugim reformama (progresivni porezi, oporezivanje bogatstva) veći dio dodane vrijednosti (profita) staviti na raspolaganje parlamentarnoj demokraciji, koja na današnjem stupnju razvoja zastupa interese društva ili društvene većine. U međunarodnim odnosima morat će se što prije izgraditi svojevrsna platforma za obaveznu suradnju svih država, uključujući udruživanje i izdvajanje namjenskih sredstava za rješavanje nagomilanih zajedničkih, globalnih problema, koje danas ni najveće sile ne mogu same riješiti: održavanje mira u svijetu, ubrzavanje ekonomskog razvitka nerazvijenih zemalja, obnovu i očuvanje prirodnih resursa, opće obrazovanje, javno zdravstvo, eliminaciju terorizma i međunarodnog kriminala itd.
Obnova pred Univerzijadu
Zašto se danas kod nas o socijalizmu govori negativno i omalovažavajući njegova postignuća?
Baš sam zbog toga u svojoj knjizi, u poglavlju o socijalizmu, izdvojio naš jugoslavenski model, koji je bio jedini samoupravni društveni sistem u povijesti čovječanstva, s prvi put u praksi provedenim društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i s najboljim rješenjima zadovoljenja društvenih i individualnih potreba. Javni sektor bio je organiziran tako da ga ni najrazvijenije europske zemlje nisu imale, a nemaju ga ni danas: zdravstvo, obrazovanje, društvene djelatnosti, s odličnom organizacijom države i decentraliziranom upravom i drugim. Taj je sustav, sa svim svojim dobrim i lošim stranama, doslovce iskorijenjen devedesetih, unatoč tome što je, ponavljam, organizacija javnog zdravstva bila primjer najrazvijenijim zemljama Europe. O onome što se dogodilo u centralizaciji državne vlasti i pretvorbi i privatizaciji ekonomije da i ne govorimo. Oni koji su taj magnum crimen počinili i danas su na vlasti, pa ne treba očekivati da će drugačije govoriti.
Bili ste jedan od posljednjih socijalističkih direktora, čak petnaest godina proveli ste na čelu uvozno-izvozne tvrtke Derma, koja je propala tijekom kriminalno izvedene pretvorbe i privatizacije. Kakva su vaša sjećanja na to vrijeme?
Derma je imala gotovo 500 zaposlenih i uglavnom se bavila trgovinom kožom i kožnim proizvodima, posebno obućom. Firma je devedesetih započela s pretvorbom i privatizacijom, usklađujući se s novim uvjetima i zakonskim rješenjima. Plan je bio podijeliti poduzeće na nekoliko manjih, a sva bi bila u vlasništvu matične Derme, koja je trebala pravno naslijediti postojeće. Ta novoosnovana poduzeća, zapravo trgovačka društva, trebala su potom od Derme kao osnivača otkupiti u njima zaposleni radnici. Derma je neiskorištene poslovne prostore i gradilišta nastala kao višak imovine počela javno prodavati, a to je bio znak za uzbunu: za razliku od sličnih modela privatizacije koji su dobili odobrenje nadležnih institucija, ovaj je bio odmah stopiran. Nad Dermom je bez ikakve zakonske i ekonomske utemeljenosti – uz aktivno sudjelovanje Zagrebačke banke, nadležne državne agencije i samo Višega privrednog suda – pokrenut stečaj. Nakon 15 godina rada, dobio sam jedan dan da pokupim svoje stvari i napustim radno mjesto. Priča je tada završena i nisam se više nikad vraćao na tu epizodu, možda i stoga što sam se morao baviti vlastitom egzistencijom. Ipak, nekoliko sam godina kasnije od poslovnog poznanika u Trstu doznao da je čovjek iz stečajne uprave Derme objašnjavao da sam morao otići zato što sam Srbin. Eto, i to je jedan od razloga zbog kojih se moram stidjeti što sam ipak Hrvat…
Pred Univerzijadu 1987. bili ste predsjednik Odbora za uređenje Zagreba te ste u tom svojstvu sudjelovali o obnovi najderutnijih gradskih pročelja i lokacija?
Osim na čelu tog Odbora, bio sam i predsjednik Izvršnog vijeća općine Centar, pa sam sudjelovao u možda najvećem tadašnjem gradskom pothvatu, rekonstrukciji središnjeg trga. Bila je to avantura. Naime, Skupština grada donijela je zaključak po kojem je sve radove trebalo završiti u roku dvije godine, a nije bilo ni projekata ni novca. A kako smo ipak došli do novca? Isključivo donacijama i povećanjem zakupnina: ustanovili smo naime da su zakupnine u centru Zagreba sedam do deset puta niže od onih u Beogradu i Ljubljani. Za ilustraciju, danas Zagreb iz spomeničke rente potpomaže obnovu tridesetak pročelja godišnje.
