Za tadašnju mladu generaciju, onu koja se formirala uz kazalište u 1970-im i 1980-im godinama, bilo je u Zagrebu i drugdje sijaset dobrih predstava, ali tri su bile amblemske: "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", "Mirisi, zlato i tamjan" i "Patnje gospodina Mockinpotta". Sve tri režirao je Božidar Violić. Ta "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", prema tekstu Ive Brešana, predstavljala je preko kazališta prvu javno vidljivu pukotinu u uvjerenju da je jugoslavenski socijalizam najbolji od svih svjetova, u kojem jedino što trebamo jest da budemo sretni. Zahvaljujući njoj, čak su i vrlo mladi ljudi spoznali da taj naš domaći politički raj zapravo predstavlja neki seoski partijski šerif Bukara i svita okolnih malih šibicara i da nikakvi svijetli ideali ne povezuju te sitne duše, nego samo goli interes, laž i prevara. Ta mlada generacija u toj dvorani ogledala se oko sebe svjesna da prisustvuje "opasnom" događaju, u isto vrijeme nijemo odajući počast glumcima i redatelju za odvažnost što su se uopće usudili izvesti nešto zbog čega bi mogli stradati, svi s obje strane pozornice. Predstava je kasnije, naravno, stradala, direktor Teatra &TD Vjeran Zuppa morao je zbog nje odstupiti, podignula se velika prašina, ali u umjetničkom smislu bilo je možda najvažnije što je, pod palicom Božidara Violića, ona bila briljantno odigrana. Osim sjajnih glumaca, Božidara Bobana, Mirka Vojkovića, također nedavno preminulog Špire Guberine, Krešimira Zidarića, Vlaste Knezović i drugih, talent i vještina redatelja Violića bili su u tome da radnju, tekst i glumce čvrsto drži pod kontrolom i iz svega izvuče najbolje, čak i na tako skliskom političkom terenu na kojem se u to vrijeme lako mogla razbiti glava.

Zbog Violićeve "Glorije" iz sredine 1970-ih, prema tekstu Ranka Marinkovića, osjetile su se pogođenima i Crkva i Partija, a on je imao spreman odgovor: "Mi ne komentiramo vrijeme, ono komentira nas"

Sasvim estetski, Violić je kao malo tko tako dobro osjećao atmosferu pozornice, dramu događanja, herojsku upečatljivost scenskih junaka i jedinstvenu alkemiju glume. To je bila najvrednija ulaznica u svijet prvoklasnog teatra za buduće vrijeme u kojem će Violić napraviti svoje najbolje predstave. Slijedili su "Mirisi, zlato i tamjan", opet u Teatru &TD sredinom 1970-ih, prema tekstu Slobodana Novaka. Kasnije će se vidjeti da zgusnuti filozofski tekst, o trpkom životu jedne porodice na nekom ubogom otoku, može pretvoriti u uzbudljivu predstavu (opet uz prvorazredne glumce, Izeta Hajdarhodžića, Mariju Kohn i druge) samo redatelj od formata kakav je bio Božidar Violić. "Svakom novom detalju Violić dodaje još dva. Mnoštvo je tih sitnih kamenčića koji obrazuju mozaik ove čudesne predstave", pisao je tada kazališni kritičar Feliks Pašić. I konačno "Patnje gospodina Mockinpotta" u Dramskom kazalištu Gavella, još jedan scensko-glumački dragulj u izvedbi Pere Kvrgića i Krešimira Zidarića prema odličnom tekstu Petera Weissa, koji je Božidar Violić pretvorio u rijetko dobru predstavu. Mora se reći da je to bilo vrijeme – izvan svake nostalgije – kada se teatar pisao sa velikim "t", kada je Dramsko kazalište Gavella izvodilo svoje najbolje predstave, kada je Teatar &TD bio kazalište evropskog ranga i kada je Zagreb, prema stanju u znanosti i umjetnosti, bio zaista ozbiljno smatran Firencom južnih Slavena. Bilo je to vrijeme autoriteta, kako je puno kasnije objasnio Božidar Violić. A kod njega se u tom smislu skupilo zajedno nekoliko vrijednih stvari: zbog mediteranskog temperamenta (rođen u Splitu 1931. godine) te odgoja na klasičnoj umjetnosti i kod značajnih profesora, od splitske gimnazije do zagrebačke Akademije, među kojima je prednjačio Branko Gavella, Violić je iz takvog podneblja i s takvom ozbiljnom podukom postao živa vatra i u kazalištu i oko njega.

Svi znaju, bio je veoma strog prema glumcima jer je tražio znanje, napor, vještinu i talent i tu nije bilo popuštanja, mlakosti i kompromisa, ali je te glumce i volio jednako strasno kao što je volio i kazalište. Nije bilo lako glumcima s Violićem. Bilo je galame, plača i lupanja vratima, ali danas nema nijednog glumca koji bi rekao da je to bilo previše ili besmisleno. Rađale su se odlične predstave i s Violićem su svi ti mladi ljudi postajali bolji akteri na pozornici, za čitav život. "Tko je jednom radio s Violićem, taj to nikad nije zaboravio", rekao je ovih dana jedan od mlađih redatelja. Violić ne samo da je radio u najznačajnijim teatrima u Zagrebu i Hrvatskoj (sredinom 1970-ih radio je i u Švedskoj) nego je u barem dva teatra (Dramsko kazalište Gavella i Zagrebačko kazalište mladih) po dvije decenije bio intelektualna i estetska kičma i okosnica njihovih repertoara. Kasnije, u sumornim 1990-ima, Violić je imao puno uspjeha i kod publike i kod kritike s "ratnim" dramama Mate Matišića ("Sinovi umiru prvi" i "Žena bez tijela"), ali za ovu priliku treba spomenuti njegovu predstavu "Harpa" u Zagrebačkom kazalištu mladih u zimu 1991., prema tekstu Ivana Vidića, koja je "sveprožimajućoj civilizacijskoj noći i mrklini uma pokušavala napipati rubove smisla...", kako je o njoj govorila Mira Muhoberac.

Božidar Violić je neprestano bio u procesu žive borbe s onim što je bilo vezano uz kazalište i oko njega: s tekstom, piscem, vremenom, društvenim sustavom. Njegova predstava "Glorija", iz sredine 1970-ih, prema tekstu Ranka Marinkovića, bila je jedna od takvih kada su se osjetili pogođenima i Crkva i Partija, pri čemu je Violić imao spreman odgovor: "Mi ne komentiramo vrijeme, ono komentira nas. Ako dobro 'nabodete' predstavu, tada vrijeme obavi svoj posao." Ono što je Violić mogao u doba kada je bio u punoj snazi jest da putem znanja, strasti i predanosti ponudi predstavu koja će u atmosferi, detaljima i konačno u porukama posredovanim umjetnošću biti svojevrsna savjest svijetu u kojem nastaje i živi.

Vrijeme Božidara Violića bilo je vrijeme teatra, velikih dramskih komada, rasnih glumaca i briljantnih redatelja. Ta gavelijanska škola redatelja, taj "kazališni kartel" kojem su još pripadali Kosta Spaić, Georgij Paro i Dino Radojević, s Violićevim odlaskom definitivno je otišao u vječnost. Naravno, bit će još dobrog teatra i velikih glumaca i redatelja, ali takvog teatra koji je predstavljao i na najsjajniji način stvarao Božidar Violić – više neće biti.