Iako ima 87 godina, ne pamti kad je posljednji put bila kod doktora. Štoviše, u kući nema ni obične tablete protiv glavobolje, možda i stoga što u njoj nema ni pitke vode. Već tri desetljeća preživljava sama, nikada se nije udavala i rađala; mjesečni joj prihodi iznose svega 180 eura mjesečno, ali kaže da joj više i ne treba, da je sasvim zadovoljna s time. I ne može se načuditi da je nekakav novinar traži u avliji, u tim gotovo posve pustim Bijelim Vodama – pa njezina je životna priča, uvjerena je, posve obična, nezanimljiva, većini možda i dosadna.
Do Marije Branković dovodi nas njezin prezimenjak Miloš mrežom uskih staza i bogaza kroz uglavnom zapuštene voćnjake i vrtove; on nas je, uostalom, i pozvao da posjetimo vedru staricu koja nas dočekuje kraj klimavih vrata svog omanjeg dvorišta omeđenog starim prućem, daskama, limenim pločama, odbačenom plastičnom ambalažom i posudama koje su davno dale svoje. To je jedina Marijina zaštita pred vanjskim svijetom, neželjenim posjetiteljima i kojekakvim zvijerima, mogućim štetočinama.
- Da niste možda došli obnoviti mi kuću, štalu i šupu koje su oštećene u potresu, već tri godine čekam nekoga da mi u tome pomogne? Ako niste, pošto ste onda zapravo dolazili? Kazali su da u kuću ne smijem ni ući koliko je popucala, pa nalijepili žutu naljepnicu i otišli, bez traga i glasa. A ja nemam gdje živjeti nego u njoj. Štala i šupa stradale su skroz do temelja: i kao što vidite, još sam živa, nije mi se srušila na glavu ni četvrtu zimu od potresa. Ako poživim, sve mi se čini da ćemo kuća i ja još zajedničkih sezona naredati - govori naša domaćica dok nam za dobrodošlicu razmiče granje i šiblje s dvorišnog ulaza.
Od svega 180 mjesečnih eura mirovine mora podmiriti režijske troškove te sve druge životne sitnice i krupnice, pa dobro pazi da se u toj računici negdje ne spotakne. Zato iz vrta izvlači najviše što može u svojim godinama, s proljeća svježe povrće, a onda i krumpir i kupus za zimnicu što je sama pripravi. Jedna joj je humanitarna organizacija donirala nekoliko metara ogrjevnog drva, pa se i studen lakše podnosi.
- Nemojte slučajno napisati da mi je teško, navikla sam na neimaštinu i na ništa se ne žalim! A i što vrijedi kukati kad je tako kako je. Osim toga, kad mi baš zagusti, samo pomislim da ima ljudi kojima je kudikamo teže nego meni, pa mi odmah bude lakše – pojašnjava nam svoju životnu filozofiju vremešna žena.
Kad je započela Oluja, utrpala se na traktor prvim komšijama, pa zajedno s njima krenula od nemila sve do svoje nećakinje, sestrine kćeri u Beogradu. Odonud se otputila prema nekom prihvatilištu u Rumi, da bi se nakon tri godine potucanja odlučila za povratak zavičaju: nasreću, kuću u Bijelim Vodama zatekla je cijelu, tek temeljito popljačkanu, pa je odmah zasukala rukave i popravila što se popraviti dalo, ponovno zasijala vrtne kulture, nabavila kokoši.
- Nigdje meni nije tako lijepo kao u Bijelim Vodama, u svojoj kućici. Tu sam provela djetinjstvo i završila prva četiri razreda škole, jer mi više i nije trebalo, ionako sam se odmalena bavila poljoprivredom. Samujem otkako mi je umrla mati Draginja, dakle od 1993. Oca Mihajla su ustaše još 1941. odvele na 'pokrst' u Glinu, ali se odonud više nikad nije vratio kao ni puno drugih prevarenih i pobijenih Srba; tate se slabo sjećam, imala sam samo četiri godine kad je majka ostala sama s nas četiri sestrice, sve jedna drugoj do uha. Jedna seka je još kratko poživjela, a druge dvije, Stana i Milka, u dalekom su svijetu i sve ih rjeđe viđam. Mislim da im više nije lako, znale su me prije tu i tamo posjetiti, no sad ih već dugo nema - kaže nam Marija Branković.
Za života mame Draginje dvije su žene same obavljale sve poslove, i lakše i teže, u kući i oko nje; mlijekom dviju krava popunjavale su vazda skromnu trpezu, a par volova pomagao im je u oranju i drugim poljoprivrednim radovima.
- Rijetko me tko posjećuje, moja je kuća po strani, izvan ceste, i do nje se mora krivudati uskim stazama i puteljcima. Da vas nije doveo moj komšija Miloš, džabe bi bilo što ste snalažljiv novinar, teško biste me sami pronašli. Ako uopće netko nabasa ovamo, obično me pita kako izdržavam sama i zar me ta samoća ne ubija. Mene to ne smeta, navikla sam na takva pitanja i na ovakve uvjete; osim toga, da živim s nekim, možda bismo se svađali i loše slagali, pa sve mislim da mi je bolje ovako. Svi govore kako je ovdje lijepo bilo nekada i s tim se slažem, bilo je. Ali tko nije zahtjevan, uvijek se može prilagoditi prilikama i u svemu naći neki smisao. Stari su govorili da ako nisi zadovoljan s orajom, nećeš biti ni s tovarom. A ja sam sa svim orajima svog života bila uvijek zadovoljna i zato sam još tu – sumira mudro svoja životna iskustva naša zanimljiva sugovornica. Sa svojim prvim susjedom nije u nikakvom srodstvu, premda nose isto prezime; povezuje ih tek isto boravište u Brankovićima, pustom bjelovodskom zaselku.
- Baka Marija teško živi, ali to ne priznaje i još manje pokazuje. Pitam li je, uvijek odgovori da je dobro, no nastojim joj pomoći kolikogod mogu: donesem joj namirnice i pitku vodu, nacijepam i unesem drva i slično. Žao mi je što je nitko iz nadležnih socijalnih službi nikad ne obilazi, valjda misle da se sve dade riješiti sa 180 eura penzije, no to nije baš tako. Jednom su došli iz Crvenog križa s nekakvim paketima i prijedlogom da joj počiste kuću, ali je ona sve odbila. Tako da više ni sam nisam načisto je li razlog odbijanju pomoći njezin ponos, tvrdoglavost, skromnost ili sve to zajedno – pojašnjava nam Miloš, dok nas Marija Branković ispraća kroz naherenu ogradu duhovitom i optimističnom porukom.
- Nisam vas ničim počastila, pa drugi put otiđite kod onih koji imaju, ja nemam. I svejedno mi je život lijep, štogod vi napisali.
