Premda je 55-godišnji Dragoljub Arbutina iz Banskog Vrpolja kraj Dvora općinski vijećnik, član tamošnjeg VSNM-a, mjesnog odbora općine Javoranj i predsjednik općinskog ogranka SDP-a, njegova ga bliža i daljnja okolina najbolje poznaje po proizvodnji meda.
- Pčelarstvo i proizvodnja meda nisu tradicionalno prisutni u mojoj obitelji: oduvijek smo bili orijentirani na ratarstvo i stočarstvo, a košnice bi imali tu i tamo, onako usput. O pčelarstvu sam intenzivnije započeo razmišljati u izbjeglištvu, gdje sam shvatio da bih s tom djelatnošću mogao imati uspjeha kad se jednom vratim u zavičaj. Tako je i bilo – uvodi nas Dragoljub u svoju priču.
Oluja je Arbutine, poput tolikih drugih, otjerala u nepoznato unatoč tome što Dragoljub isprva nije namjeravao otići, jer nikome kao redoviti vojni obveznik od početka rata nije učinio nikakvo zlo ili prouzročio kakvu nevolju. No kad su njegovi sunarodnjaci u strahu pred glasinama koje su se munjevito širile počeli mahnito napuštati svoje domove na početku kolovoza 1995., i on je u brizi za sigurnost svoje obitelji - majke Slavke, supruge Željke i kćeri Dragane – odlučio napustiti Bansko Vrpolje.
- Tek sam tada shvatio da su bolje informirani o početku Oluje već napustili selo; kad sam malo razmislio, shvatio sam da mi ne piše na čelu da nisam sudionik rata, da ne pucam na nikoga i da su svi moji rođeni upravo ovdje, u samom srcu Hrvatske. Ali vojska je vojska, neovisno o tome čija je. Nema u njoj puno provjera i propitkivanja, a i pojedinaca zna biti svakojakih – tumači nam razloge svog odlaska.
Zato su i Arbutine na traktorsku prikolicu potrpali najnužnije, pa krenuli prema nedalekom Bosanskom Novom sve ‘kontajući’ kako će ondje ostati svega par dana, dok se metež i gungula ne smire. Budući da dobro poznaje svoj rodni kraj i njegovu okolicu, Dragoljub je s porodicom uspio izbjeći nepregledne kolone koje su puževskom brzinom miljele prema Bosni, odakle se potom odlazilo za Srbiju. Nakon petodnevnog putovanja, dospjeli su u Rumu, gdje mu je živio brat, no ubrzo su odonud otišli u Irig, smještajući se u neku vikendicu na obroncima Fruške gore, gdje će naš sugovornik odmah naći posao u mjesnoj šumariji a ubrzo, radi predanog i poštenog rada, steći naklonost lugara i vlasnika. No premda su se u Vojvodini sve bolje snalazili, dvije ondje provedene godine bile su dovoljne da se ipak odluče vratiti u dolinu Une i svoje Bansko Vrpolje.
- Čim su započele prijave za povratak i izdavanje prateće dokumentacije, podnio sam zahtjev, pa se u jesen 1997. cijela obitelj, živa i zdrava, obrela pred našim vjekovnim ognjištem na Baniji: kuća nas je dočekala u useljivu stanju, premda bez vrata i opljačkane unutrašnjosti. No vratili smo se s velikim elanom i poletom, svi smo zapeli kao jedno biće, pa smo ubrzo opet uspostavili preduvjete dobrom životu - objašnjava Arbutina
U izbjeglištvu je Dragoljub upoznao jednog vojvođanskog pčelara koji ga je upoznao s mnogim tajnama zanata i umijećem proizvodnje meda te mu se u glavi rodila želja da se sam u tome okuša kad se vrati kući. Stoga je godinu nakon povratka kupio dva roja pčela, postavio im košnice i tako otvorio novu životnu i poslovnu stranicu. Danas ga, nakon 22 godine rada i ljubavi prema pčelarstvu, prepoznaju kao vrsnog proizvođača meda koji se, preko OPG-a što ga je osnovao, prodaje i u njegovu domaćinstvu i na sajmovima koje kao predsjednik dvorske Pčelarske udruge ‘Kesten’ redovito obilazi.
- Na sajmovima sam osvajao značajne nagrade, među kojima je najviše zlatnih medalja za moj kestenov med. Ondje sam, među kolegama, puno toga naučio, ali i uvidio dosta nedostataka prisutnih u hrvatskom pčelarstvu – kaže Arbutina, koji smatra da se stanje po pitanju ekologije i, posljedično, pčelarstva sve više pogoršava, unatoč tome što u dvorskoj okolici još nema ozbiljnijih zagađivača zemlje, zraka i vodnih resursa. Zato je pčela i ondje sve manje, a Dragoljub misli da na njihovo izumiranje utječe i sve više postavljenih telekomunikacijskih repetitora. I sam je uočio promjene u ponašanju radilica čim bi u blizini njegovih košnica bio postavljen odašiljač. Nismo u razgovoru mogli mimoići ni pitanje skladišta radioaktivnog otpada koje se planira izgraditi na Trgovskoj gori.
- Svojedobno su po mjesnim odborima općine Dvor bile zaredale edukacije na kojima su stručnjaci mještanima nastojali objasniti o čemu bi se to točno radilo, no sve je nakraju pretvoreno u političke skupove iako bi bar po pitanju ekologije i održivog života struka morala voditi glavnu riječ. Jasno je da nismo više u prošlom stoljeću i da bi se gradnja i funkcioniranje odlagališta opasnog otpada odvijali u kontroliranim uvjetima, od strane hrvatskih i europskih znanstvenika, ali me brine svojevrsni psihološki moment: tko, naime, jamči da će moji i proizvodi drugih ovdašnjih poljoprivrednika zadržati svoju kvalitetu i tržište ako se ovdje izgradi takvo odlagalište? S druge strane, Dvor bi za takav projekt dobio pozamašnu naknadu, koja bi se mogla iskoristiti za gospodarski razvoj cijeloga kraja. Volio bih o svemu tome nešto više doznati i točnije čuti, da me stručnjaci stvarno uvjere u opravdanost gradnje radioaktivnog smetlišta te da u isto povjeruju i moji kupci. Naposljetku, već mislim da veću opasnost za pčele, a onda i ljude, predstavljaju svi ovi repetitori, odašiljači i tehnološki ‘napredni’ prijamnici različitih signala – zaključio je Dragoljub Arbutina.
