Najnovija europsko-komisijska makroekonomska analiza država EU-a zorno pokazuje zašto je teško reći je li za Hrvatsku gore kad u takvim studijama biva kritizirana ili hvaljena. Jasno, ovisi o perspektivi koju treba uzeti u obzir, a ona EK-a je podosta specifična. No da vidimo kako izgleda generalna intonacija; RH je svrstana među donjih oko 40 posto članica s makroekonomskom neravnotežom, ili čak "prekomjerno makroekonomski neuravnoteženih". I eto prvog razloga za navodno podnošljivu refleksiju, jer ipak nismo pali na dno s nekolicinom prekomjerno teturavih.
Tu negdje, otprilike, završavaju opravdanja za ma kakvu sreću, iako će nam EK ponuditi još poneke svijetle motive, ali o tom potom. Zlokobno pak odjekuje procjena o potencijalu hrvatskog ekonomskog rasta koji je "među najnižima u srednjoj i istočnoj Europi", kamoli u širem društvu s jačim članicama.
Sve to stavlja se u kontekst europsko-unijskih bespovratnih sredstava koja ćemo primiti za oporavak od ekonomskih posljedica pandemije i jačanje otpornosti. Navedeni preniski potencijal tako, prema sudu EK-a, "predstavlja prepreku za sustizanje bogatijih zemalja". Vidjet ćemo što se još tu značajno ispriječilo, mada EK neke momente radije prešućuje. Ipak najprije pogledajmo kako zaista stojimo u ovom trenu, koliko god bili subjektivno zaneseni uslijed aktualnog početka turističke sezone, majke i maćehe hrvatskog blagostanja.
Objektivno, najilustrativniji podatak o našim organizacijskim kapacitetima dolazi iz sektora obnove nakon potresa: prve tri kuće koje se moraju srušiti, došle su na red tek prošli tjedan, odnosno 441 dan nakon potresa. Riječ je o onima u Zagrebu, dok je Banija posebna priča; slabiji potres u Šibeniku prije dva tjedna izaziva nelagodu osobito zbog spoznaje koliko dugo treba čekati već i na obaranje fatalno oštećenih zdanja.
Europska komisija, međutim, odmjeravala je sposobnosti RH za gradnju ekonomije, dakle proces bitno zahtjevniji od rušenja. Ako nam ne funkcionira ni krizni menadžment u vezi s potresom, veliko je pitanje kako se možemo upuštati u dugoročno strateško planiranje. A pored turizma koji će poslužiti za golo preživljavanje, mi računamo primarno ili, bolje rečeno, isključivo na spomenutu EU-pomoć. Od tih 47,5 milijardi kuna uokvirenih Nacionalnim planom oporavka i otpornosti (NPOO), donesenim prije dva mjeseca, nešto više od pola će se uložiti izravno u ekonomiju, bilo da je riječ o npr. javnoj infrastrukturi ili privatnom poduzetništvu.
Da preskočimo uobičajene statističke generalije o rastu i dugu, koliko god bile dramatične, a i samu teoriju rasta kao sumnjivo društveno uporište; bolje obratimo pažnju na jedan drugi plan. Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine ocrtala je naime još prošle jeseni svu hrvatsku ekonomsko-političku nemoć za spasonosni iskorak.
Taj dokument ispao je totalni fijasko, pa ni načelno bolji NPOO kao akutna nadgradnja ne može realno stajati dobro. No upada u oko da se EK u najnovijoj makroekonomskoj analizi drži strogo fiskalnih preporuka, pri čemu su izostale sektorske ili industrijsko-političke sugestije. To čitavu ekonomsku perspektivu opet svodi na skučeni aspekt financijske discipline. U tome bar dijelom leži odgovor na enigmu o već kroničnoj nesposobnosti RH za strateško planiranje vlastitog razvoja.
Simptomi su više nego upadljivi: hrvatski turizam, recimo, sa svim zamkama, ali od kojeg se ne odmičemo ni u projekcijama za iduću godinu. Takva paraliziranost ne može biti slučajna, niti je objašnjiva standardnim arsenalom prigovora. Nije riječ prvenstveno o korupciji, genetici, mentalitetu naslijeđenom iz socijalizma ili sumnjivoj vodi za piće.
Evo još jedan zgodan pokazatelj: slučaj Mate Rimca, popa-glagoljaša hrvatske industrije novog milenija. Otklonimo začas sve prigovore, kakav god Rimac bio, i uzmimo u obzir mogućnost da je posrijedi spasonosna figura. No baš ništa pozitivno nije moguće kazati o činjenici da takvu ulogu nije verificirala znanost, ekonomska ni elektro(ničko)tehnička. Osim ekspertize, nije bilo ni javne rasprave o usmjeravanju milijardi kuna iz NPOO-a u takvu jednu okladu. Hrvatski premijer Andrej Plenković izvukao je Rimca poput zeca iz šešira, a da su na njegovoj strani najviše bili argumenti jednog zasad uvelike špekulantskog tržišta.
Dobro, tome valja pridodati medijski efekt; svi smo početkom mjeseca pali na guzicu nakon uzastopnih reklama Rimčeva batmobila s drastičnim kršenjem dopuštene brzine. Uostalom, da svedemo problem na bitno, nije glavno pitanje može li Mate Rimac stvarno proizvesti robotske taksije u trogodišnjem roku.
Benefiti od takve industrije, ako bi bila utemeljena u realnom, protegnuli bi se izvan nje same i u slučaju da izostane krajnji zamišljeni proizvod. Glavno bi pitanje moralo biti ono koje smjera na javni cilj takvog pothvata, a to ni u ludilu ne mogu biti taksiji, nego veća transportna sredstva, pritom u vlasništvu šire zajednice. I dok je svojevremeno Europska komisija ograničavala Hrvatskoj širenje površina za pojedine poljoprivredne kulture, kao i količinu proizvodnje u brodogradilištima – koja smo u međuvremenu sami dotukli – sad za razdiobu pomoći nema uvjeta.
Nema tako teških pravila distribucije, ni naročite kontrole; sve je naoko prepušteno zemljama-članicama, uz dobrohotnu napomenu u najnovijoj makroekonomskoj analizi da se mjere fiskalne discipline vraćaju na snagu za dvije godine. No tu dolazimo i do eksternog uzročišta ove naše muke, onog koje nedvojbeno potječe izvana. Hrvatski kompradori, spočetka samo posvećeni nedotupavnoj vjeri u tržište i vlastitom imetku, brzo su potpali pod uvelike imperativne naloge i ovisnost o vanjskom interesu.
Nikakve tu demokracije ni istinskog odlučivanja naroda bilo nije, a najmanje u ekonomskom pogledu te je RH bez imalo otpora strpana u luđačku košulju depolitizacije monetarnog sektora. Restrukturiranja domaće ekonomije u smjeru veće materijalne proizvodnje i izvoza, ili razvojnih i socijalnih prioriteta, nije moglo biti ako na tečajnu politiku hrvatske vlasti nisu više smjele ni zirkati.
Temeljni okvir razvoja ili propasti nametnut je odozgo, ne s nebesa ili sličnog teže utvrdivog entiteta, nego od famozne Europske trojke. Jasno, trilingu asova moramo dodati Svjetsku banku, iako jedan manje ili više ne mijenja na stvari. No upravo EK – u društvu s Europskom središnjom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom – zadaje osnove ekonomskog ponašanja te djelokruga (i) Hrvatskoj. Tome pribrojimo drugi stup mirovinskog osiguranja, samoubilački bankovni mehanizam koji smo si natovarili za vrat uz njihovu pomoć. Promotrimo sad, s obzirom na tu povijesnu istinu, i razmjerne najnovije pohvale EK-a ubogoj briselskoj podanici.
Kao prednost ističu se stabilnost tečaja, visoka euriziranost ekonomije, ulazak u predvorje eurozone – sve ono što Hrvatsku suštinski oslabljuje, znamo li da euro nažalost funkcionira uglavnom kao transmiter interesa jačih privreda u kontinentalnom savezu. Njima treba RH samo kao jedno zgodno manje i tržište za plasman robe i tako postavljenog novca, te ljetovalište u susjedstvu.
Mimo takvog obrasca unutarnjih relacija EU-a, bespovratna pomoć za oporavak i rast otpornosti ističe se kao epohalna iznimka, tračak pandemijske solidarnosti u pandemoniju socijaldarvinizma. No preveć smo ogrezli u prethodno okljaštrenim sposobnostima i mogućnostima, i zato je u pravu EK kad pesimistično procjenjuje naše šanse za oporavak i hvatanje koraka s bogatijima, sve i pored izdašne pomoći. Nemamo više ni dovoljno radno aktivnog življa za čupanje iz tog stanja, konstatira se za kraj priče.
Stoga hvala slobodarskom Bruxellesu na dobrim željama i prigodnom suosjećanju, kao i na financijskoj podršci u ovoj krizi, ali nije nam sve to bilo od pomoći, podvučemo li crtu, koliko od udesa. Sustavno smo i dirigirano oslabljeni ušli u EU, a tako ćemo i u eurozonu, i nikakva nas jednokratna pomoć neće izvući. No važno je da oficijelno nismo prekomjerno neuravnoteženi, nego baš onako pouzdano solidno usidreni.
