Ostavimo li po strani diplomatsku kurtoaziju i dubokoumne misli što kažu da ‘dijalog nema alternativu’, da se ‘razgovarati mora’ i da je ovo ‘prvi korak u procesu normalizacije’, jedinu sigurnu korist od službenog posjeta Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Republici Hrvatskoj imao je i imat će – Aleksandar Vučić. Može biti da će eventualne pozitivne efekte tog događaja u danima i mjesecima koji dolaze osjetiti i manji broj obitelji čiji su članovi nestali u ratu i za kojima se traga oko četvrt stoljeća, pa možda i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, ali to je, ako ga bude, i dalje minoran napredak u odnosu na Vučićeve političke dobitke i u Srbiji i u međunarodnim političkim krugovima.
Vučić i dalje zastupa bizarnu tezu da Srbi i Hrvati trebaju uzgajati dva oprečna pogleda na jedne te iste povijesne činjenice te da ih to ne smije sprječavati da razvijaju plodonosnu suradnju
Najmoćniji čovjek Srbije, jer s predsjedničke funkcije – s obzirom na to da je i šef vladajuće Srpske napredne stranke – kontrolira i Vladu i parlament, u Hrvatskoj je dočekan kao rock-zvijezda, praćen rijetko viđenim mjerama sigurnosti te enormnim medijskim i političkim interesom, koji se, kad je riječ o srpskim novinarima i ministrima vlade u Beogradu, uglavnom sastojao u zabrinutosti za Vučićev fizički integritet i u zgražanju nad time što se u Zagrebu, u povodu njegovog dolaska, okupila šačica proustaški i antisrpski orijentiranih prosvjednika. Visoki gost iz Srbije – u pozi vječne žrtve, predanog mirotvorca i neustrašivog junaka, i sve to u istom trenutku – u ponedjeljak i utorak u Zagrebu i Vrginmostu upriličio je privatni političko-estradni šou u kojem su se najviši predstavnici hrvatske vlasti, ali i opozicije, ispostavili bojažljivim ili nedoraslim statistima, uključujući i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja je pozvala Vučića. Poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa ispalo je sasvim marginalnim pitanjem u sili protokolarno-taktičkog nadmudrivanja i svekolikog titranja Vučićevom autokratskom kultu ličnosti i u poplavi uglavnom promašenih kritika na račun predsjednika Srbije. Bio je to larpurlartistički politički igrokaz daleko i od kakve historijske važnosti. Sasvim, dakle, u skladu s političkim i intelektualnim kapacitetima glavnih protagonista, pri čemu Vučićevi političko-propagandni i dramski talenti uvelike nadmašuju sposobnosti njegovih hrvatskih domaćina, no i dalje ne uspijevaju prikriti njegov fatalni manjak samokritičnosti kad je riječ i o devedesetim godinama i o sadašnjosti te opasna protudemokratska pregnuća u pogledu medijskih sloboda i funkcioniranja različitih segmenata vlasti u Srbiji, ponajprije pravosudnih institucija.
Susreti Aleksandra Vučića s vodećim hrvatskim političarima djelovali su iznuđeno, nepotrebno i neiskreno. To se odnosi i na hrvatsku predsjednicu, koja je svojim ishitrenim i nepripremljenim pozivom i pokrenula višednevni cirkus što je rezultirao kič-paradom i zajedničkim floskulama o dogovoru da se ‘počne razgovarati’, da se ‘krene u rješavanje otvorenih pitanja’, da se ‘aktiviraju radne grupe’, da se ‘unaprijedi gospodarska suradnja’… Što je, zapravo, bila predsjedničina zamisao kad je, mimo ozbiljnog dogovora i usklađenosti s premijerom Andrejom Plenkovićem, pozvala aktualnog predsjednika Srbije u njegov prvi službeni posjet Zagrebu? Što je htjela postići tim manevrom, koji je sama proglasila neviđenom političkom hrabrošću? I što je konkretno postigla, osim uvođenja još jednog novog bisera u srpsko-hrvatsku nisku neriješenih nesuglasica, a to je ratna odšteta?
Grabar-Kitarović je postigla to da su joj leđa počeli okretati šefovi nekih braniteljskih organizacija, ali sve otvorenije i Plenkovićev hdz, što bi joj moglo predstavljati krupnu nevolju
Premijer Plenković, naime, iznenada se sjetio da bi Hrvatska trebala zahtijevati od Srbije isplatu ratne odštete baš kad je Grabar-Kitarović objavila poziv Vučiću da dođe u posjet: nikad prije Plenković nije spomenuo sporazum Hrvatske i Srbije iz 1996. godine u kojem se navodi ta u međuvremenu zaboravljena i pravno vrlo upitna mogućnost. Bio je to, naravno, oblik miniranja predsjedničine inicijative i jasno izražavanje HDZ-ovog nezadovoljstva njezinim zalijetanjem u politički delikatno područje, naročito s obzirom na to da predsjednica Republike – za razliku od predsjednika Vučića – nema gotovo nikakvih ovlasti u provedbi postignutih dogovora. No pitanje ratne odštete nije takvo da ga valja potezati zbog sitnih unutrašnjih razmirica i zbog povrijeđene sujete, jer ako odštetni zahtjev prema Srbiji preraste u hrvatsku državnu politiku, teško da će se tako skoro na čelu vlade naći čovjek koji će se usuditi odustati od toga. To znači da će se između dviju država ispriječiti još jedan teški i teško rješivi problem, čije će rješavanje dodatno zakomplicirati činjenica da će Hrvatska biti u poziciji da blokira ili jako oteža približavanje Srbije Europskoj uniji. Hrvatska naprosto raspolaže mehanizmom ucjene, koliko god taj mehanizam bio slabiji nego što se formalno čini.
To je, eto, najkonkretniji efekt posjeta predsjednika Vučića. Sve drugo ili gotovo sve drugo u sferi je lijepih želja i dugih štapova te optimističnih nadanja da će Vučićev dvodnevni boravak u Hrvatskoj dovesti do relaksacije međusobnih odnosa, premda je to prilično iluzorno očekivati, jer srpski predsjednik i dalje čvrsto zastupa bizarnu tezu da Srbi i Hrvati trebaju slobodno uzgajati dva paralelna i oprečna pogleda na jedne te iste povijesne činjenice iz relativno bliske prošlosti te da ih to ne smije sprječavati da razvijaju plodonosnu suradnju u sadašnjosti i budućnosti. Kao da je riječ o različitim shvaćanjima udjela klimatskih promjena u odnosima Hrvata i Srba, a ne o stavu o ratnim događajima koje su svjesno proizveli konkretni ljudi i koji su unesrećili stotine tisuća ili milijune ljudi, i Hrvata i Srba i drugih, čije je sjećanje na nesreću i stradanje još uvijek svježe.
‘Hrvatska još živi u devedesetima, a Srbija se pravi da devedesetih nije ni bilo’, komentirao je Vučićev posjet Filip Švarm, urednik u beogradskom tjedniku Vreme. U ovom Švarmovom lucidnom zaključku već godinama leži centralni razlog hrvatsko-srpske vrtnje u začaranom krugu dizanja i spuštanja tenzija, optužbi i poziva na dijalog, nepomirljivosti i prijetvornosti, a uglavnom isti ljudi proizvode napetosti da bi ih onda mogli smirivati i izigravati konstruktivne mirotvorce. U tom pogledu, posjet predsjednika Srbije nije promijenio ništa, jer se iz rečene spirale nazadovanja ne može izići uz pomoć rješenja koja više spadaju u žanr političke distopije, kao što su prisilna šutnja o devedesetima i trajna zarobljenost u devedesetima, nego u racionalno i odgovorno razumijevanje političkog poziva i visoke funkcije. Jedini je izlaz u srpskom suočavanju sa svojim zlom i u hrvatskom iskoraku iz poze mučeničke nedužnosti i bezgrešnosti, a rekosmo, ni s ove ni s one strane Dunava trenutno nema lidera s kapacitetom za tu vrstu hrabrosti i rizika, bez obzira na to što hrvatska predsjednica odnedavno voli ponavljati da se država vodi ‘razumom a ne emocijama’ i da ‘državnici ne misle na naredne izbore, nego na buduće generacije’.
Elem, vratimo se pitanju što je Grabar-Kitarović, osim već spomenutog, postigla posljednjom, iako sigurno ne i zadnjom epizodom svoje glavinjajuće vanjskopolitičke aktivnosti, epizodom od koje je naprasno bila odustala prije samo tri mjeseca, a u međuvremenu se ništa nije promijenilo. Postigla je aplauz na adresama koje su je i potaknule da pozove Vučića, kao što su i njega potaknule da prihvati taj poziv, a to su Washington i Bruxelles, a vjerojatno i Moskva. ‘I u tome je, međutim, Vučić prošao bolje od Kolinde Grabar-Kitarović’, izjavio je bivši političar i diplomat Božo Kovačević na N1 televiziji, ‘jer je svojim nastupom ostavio bolji dojam na međunarodnu politiku.’
Vučić je bolje prošao i u unutrašnjopolitičkom smislu, što mu je važno uoči lokalnih izbora početkom ožujka, dok je Grabar-Kitarović postigla to da su joj leđa počeli okretati šefovi nekih braniteljskih organizacija, ali sve otvorenije i Plenkovićev HDZ, što bi predsjednici moglo predstavljati krupnu nevolju u pokušaju da osvoji još jedan mandat na Pantovčaku. Usprkos tome što govori da državnici ne misle na iduće izbore, jasno je da aktualna predsjednica ni na što ne misli tako intenzivno kao na svoj reizbor za dvadesetak mjeseci: dokaz tome jest njezino ustrajavanje na doziranoj kritici vlade i premijera, nakon što je uvidjela da joj takav pristup podiže rejting u istraživanjima javnog mnijenja. Ona je svjesna da joj za drugi mandat nisu dovoljni samo glasovi HDZ-ovog i desnocentrističkog biračkog tijela, pa poduzima i poduzimat će akcije odobrovoljavanja i pridobivanja dijela glasača centra, ali sve će joj to biti uzalud ako ostane bez jasne i pune podrške HDZ-a. Daleko su predsjednički izbori i svašta se još može izdogađati i preokrenuti, no prema sadašnjem stanju stvari, Andrej Plenković samo će u krajnjoj nuždi stati iza nove kandidature Kolinde Grabar-Kitarović. Posjet predsjednika Vučića, eto još jednog konkretnog efekta, samo je učvrstio Plenkovića u toj nakani.
Glinski glib
Aleksandar Vučić, naravno, znao je da će ga novinari u Hrvatskoj pitati za čuveni glinski govor iz 1995. godine u kojem je tamošnjem stanovništvu, kao nadobudni pobočnik Vojislava Šešelja, obećavao život u velikoj Srbiji. Utoliko je sasvim nevjerojatno da se od svih opcija koje su mu stajale na raspolaganju odlučio za najmanje pametnu: negirao je da je pred Glinjanima spomenuo Veliku Srbiju. Takav potez teško je protumačiti ičim drugim doli time da predugo i preintenzivno konzumiranje političke moći očito vodi do ozbiljnih poremećaja u zdravom rasuđivanju.
