Naišao je avion, preletio preko naroda, vratio se i počeo odmah tući. Trajalo je minut-dva. Prašine je bilo svuda. Prvi veliki, teretni kamion, pod ceradom bio je pun naroda, a u kabini, otac, majka i dijete... One oči zaprepaštene djece u plamenu, nikad neću zaboraviti. Djeca pište k'o ptići mali, samo zijevaju i padaju u vatru. Za nekoliko trenutka više se nisu čuli. Majka od djece tuče se o prsa. U jednom od kamiona bile su paštete. Od vatre pucaju kao pištolji. Ljudi traže jedni druge. Svi krvavi, gelera posvuda. Onaj ranjen u ruku, onaj u glavu, drugi u nogu. Jauk na sve strane. Ja sva krvava od naroda - ispričala je za Novosti još 2010. godine Dušanka Pećanac, mještanka Bravskog, o događajima kod Bosanskog Petrovca gdje su hrvatski avioni, prema izjavama svjedoka, 7. avgusta 1995. granatirali izbjegličku kolonu.

- Sve je to trajalo dva sata dok se nije raskrčilo. Ne znam tko je poslije uklanjao ostatke od auta, kamiona, šlepera. Majka one djece iz kamiona sa paštetama čekala ih je nešto malo naprijed, pita me žena, gdje su njena djeca. Kako ću joj reći? - dodala je Dušanka Pećanac.

- Vidjeli smo MiG 21. Nisko je letio. Bilo je to bespotrebno bombardiranje. Onaj tko je bombardirao, imao je kolonu na dlanu i dobro je vidio da su tu bili civili i djeca. Poslije je bilo spekulacija čiji je to avion. Svi smo vidjeli da je došao iz pravca Hrvatske i vratio se prema zapadu - svjedočio je istom prilikom David Pećanac i dodao da je i nakon tri dana na Petrovačkoj cesti bilo razbacanih dječjih cipela, patika, ostataka tijela.

Danas na mjestu raketiranja izbjegličke kolone, na prvom brežuljku, kraj ceste, stoji krst sa imenima poginulih Srba iz Like. Gotovo punih 27 godina kasnije duhove prošlosti i srpsko-hrvatske odnose uzbunila je optužnica Tužiteljstva za ratne zločine Srbije protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Vladimira Mikca, Zdenka Radulja, Željka Jelenića i Danijela Borovića tereti se za ratni zločin počinjen u "Oluji", kada je projektilima iz MiG-ova gađana kolona izbjeglih Srba iz Republike Srpske Krajine. Izbjeglička kolona iz Like napadnuta je 7. i 8. avgusta 1995. kod Bosanskog Petrovca, dok je kolona sa Banije napadnuta kod Novog Grada (nekadašnjeg Bosanskog Novog). Prema optužnici koja još nije pravomoćna, u ta dva napada ispaljene su četiri rakete, svaka težine 123,4 kilograma, koje su ubile 13 osoba, među njima šestero djece.

Hrvatska javnost beogradsku optužnicu dočekala je zgroženo, uvrijeđeno, negirajući sam događaj, odnosno zločin. Reakcije političara i medija, čak i onih lijevo-liberalne orijentacije, mahom su bile burne, bez trunke empatije za ubijene civile, pa ni za djecu. Negiranje općepoznatih činjenica dodatno je povrijedilo obitelji žrtava sa Petrovačke ceste i iz Svodne, koje su nakon 27 godina šutnje i nečinjenja konačno dočekale neki signal da ipak nisu zaboravljene. Obitelji žrtava srpske nacionalnosti godinama žive u tišini, bez ikakve materijalne i moralne satisfakcije.

Parastos za stradale na Petrovačkoj cesti

Priče o zločinima nad njihovim najmilijima ne mogu se čuti na obljetnicama hrvatskih vojno-redarstvenih akcija. Nakon podizanja optužnice u Srbiji zbog granatiranja izbjegličke kolone, a potom i popratnih, negativnih reakcija s hrvatske i povratne reakcije sa srpske strane, obitelji žrtava nadaju se samo da neće biti iskorištene u dnevnopolitičke svrhe političara sa obiju strana Dunava. Telefonski smo kontaktirali Jovanku Vuković, kojoj su na Petrovačkoj cesti, u kamionu koji je prevozio paštete, poginuli suprug Kristan (1951.) i trinaestogodišnji sin Darko. Jovanka Vuković je iz Donjeg Lapca, a nakon "Oluje" živi u Apatinu.

Bilo mi je teško ovih dana slušati komentare iz Hrvatske. Nas koji smo stradali nitko ništa ne pita. Voljela bih dočekati da bar netko bude osuđen. Mog sina i supruga nikada neću prežaliti, niti mogu – kaže Jovanka Vuković

- Bilo mi je teško ovih dana slušati komentare iz Hrvatske. Nas koji smo stradali nitko ništa ne pita. Nisam mogla vjerovati da je itko podigao optužnicu za taj zločin. Voljela bih dočekati da bar netko od njih bude osuđen i da ih stigne pravda. Mnogo je već vremena proteklo. Što god bilo da bilo, meni gore biti ne može. Ja nisam nikoga ubijala, oni su ubijali moje. Političari nas ovdje u Srbiji spomenu samo na godišnjicama "Oluje". Nama to ništa ne znači, a njima to donosi političke poene. Mog sina i supruga nikada neću prežaliti, niti mogu. Nismo nikoga tužili, pa ni Hrvatsku. Tko sam ja da tužim državu? Kada se izgubi kuća, posao, sve se da nadoknaditi, ali mog sina i supruga nitko ne može - govori Jovanka za Novosti, nadajući se da će prevladati razum kako bi istinu dočekale obitelji zaboravljenih žrtava sa Petrovačke ceste, ali i iz Svodne.

- Bilo bi bolje da je to Hrvatska poduzela, ali nije. Svatko treba suditi svojima, Srbija svojima, Hrvatska svojima. A ne ovako da zvaničnici javno govore da se taj zločin uopće nije dogodio. To mi je nož u ranu. Zašto je stradanje naših na Petrovačkoj cesti sada pod znakom pitanja? Neka se države dogovore, ako smo mi nečije stanovništvo, neka se nešto poduzme, svatko od sebe, po zakonu, neka se vidi, ako ne, svaka čast - kaže Jovanka Vuković.

Sa njenim suprugom i sinom u pogođenom kamionu bila su djeca Spase Rajića iz Donjeg Lapca: jedanaestogodišnja kći Nevenka i devetogodišnji sin Žarko. Upravo njihova majka, izbezumljena nakon granatiranja, pitala je našu svjedokinju iz Bravskog gdje su joj djeca.

- Pustio sam djecu da se voze u kamionu. Htjeli su da se voze sa prijateljem, Jovankinim sinom. Da spavaju u kamionu. Bilo im je prostranije. Valjda je tako moralo biti. Supruga i ja smo bili kilometar ispred u koloni. Vidio sam avion kad je preletio preko nas i vratio se, i tad je gađao. Odmah sam imao strašan predosjećaj da su moja djeca poginula. Vratili smo se nazad. Nisu nam dali prići, samo su govorili da oni nisu ubijeni. Krenuli smo put Banjaluke i Prijedora, u svakoj bolnici smo stajali i pitali za ranjenike i poginule, nigdje ih nije bilo. Zvali smo svaki kolektivni centar. Tek smo u Derventi čuli istinu. Poslije je život išao mučno i jadno. Znate, bili su nas pozvali na sahranu u Mišinom Hanu kraj Banje Luke i mi dođemo. Tu saznamo da oni nisu u sanduku, nego da su već svi sahranjeni u Tomini kod Sanskog Mosta - kaže za Novosti Spaso Rajić.

- Prošlo je 27 godina, samo nam sol na živu ranu bacaju i jedni i drugi, i Hrvatska i Srbija. Oni se prepucavaju preko nas. Naše rane ostaju i nikad neće zacijeliti. Iako živimo u Srbiji, sve ove godine nitko nas nije kontaktirao, pitao kako smo. Vjerujte mi, čak kad smo izbjegli ovdje, supruga i ja sami, govorili su nam u Crvenom krstu da mi kao mladi i sami nemamo pravo na pomoć. Nismo dobili ništa. Par puta brašno i konzerve... Jedino se prošle godine predsjednik Vučić sjetio naše djece i došao do nas. I kasnije ništa više. Hrvatska je na Petrovačkoj cesti pobila nedužnu djecu. Na tom dijelu kolone nije bilo nikakvih vojnih ciljeva. Kolona koja je bježala nije predstavljala nikakvu opasnost za Hrvatsku. Sve politika igra ulogu. Mi smo mali i tako nisko, bijeda i sirotinja. Nisam siguran da će od toga išta biti. Volio bih da pravda pobijedi. Samo da opet ne postanemo sredstvo za prepucavanje, svađe, ucjene i političke igre - poručuje Rajić o nepravdi i tragediji koje ga prate od tog avgusta 1995. godine.

Avioni su bili navođeni od strane hrvatske komande. Tonski tragovi zapovijedi, informacije na koliko su metara letjeli, koliko su raketa upotrijebili, moraju postojati. Hrvatska je jedina mogla provesti efikasnu istragu od 1995., a do danas to nije napravila – ističe Anto Nobilo

Nakon podizanja optužnice u hrvatskoj javnosti potegnuto je pitanje univerzalne nadležnosti beogradskog suda, a zaobiđeno je ono zašto navedenu istragu i optužnicu nije pokrenulo hrvatsko pravosuđe. Odvjetnik Anto Nobilo ističe da univerzalna nadležnost postoji ne samo u Srbiji nego i u nekim drugim zemljama, ali da se u pravilu koristi kada se zločin dogodi u državama gdje nema vladavine prava.

- Hrvatska je država u kojoj ipak postoji vladavina prava, sa svim manjkavostima. Primarna je teritorijalna nadležnost, prema mjestu izvršenja zločina, a nakon toga personalna nadležnost, po državljanstvu počinioca i žrtve. Tim redom, univerzalna nadležnost Srbije izaziva rezerve s obzirom na posljednji rat, što sve zajedno stvara vruću krv i političke reakcije. Mi ne možemo Srbiji zabraniti proceduru koju su poduzeli. Najbolje bi bilo da su se dvije susjedne države, Hrvatska i Srbija, u međusobnim kontaktima dogovorile i izbjegle primjenu univerzalne nadležnosti jer tim se putem ne postiže uvijek najbolji cilj - kaže Nobilo.

- Hrvatska se nalazi u lošoj situaciji. Javno je poznato da su avioni Hrvatske vojske granatirali kolonu izbjeglica, znamo da su stradali civili. Nažalost, Državno odvjetništvo RH nikada taj slučaj nije istražilo, a moralo je. Okrivljenici, ili u slučaju pokretanja istrage osumnjičenici, koji su granatirali kolonu, svakako su hrvatski državljani, a i oštećeni su bili hrvatski državljani, hrvatski Srbi koji su bježali iz Krajine za vrijeme "Oluje". Hrvatska je bila obavezna istražiti taj zločin i utvrditi tko ga je neposredno počinio i da li postoji zapovjedna odgovornost. Ti avioni bili su navođeni od strane hrvatske komande. Tonski tragovi zapovijedi, informacije na koliko su metara letjeli, koliko su raketa upotrijebili, moraju postojati. Hrvatska je jedina mogla provesti efikasnu istragu od 1995., a do danas to nije napravila. Sada kada je Srbija nakon toliko godina podigla optužnicu temeljem univerzalne nadležnosti teško joj je prigovarati zašto je to napravila, jer imaju lak odgovor – zašto vi to niste uradili? Tu smo u problemu - ističe Nobilo.

Dodaje da prisustvo hrvatske vojske u BiH tijekom 1995. pravno nije problematično jer je postojao sporazum Izetbegović – Tuđman na osnovu kojeg su hrvatske trupe u dogovoru sa Sarajevom ulazile na teritorij BiH.

Anto Nobilo (Foto: Boris Ščitar/PIXSELL)

- Također, po vojnoj doktrini u funkciji obrane moguće je par kilometara prelaziti granicu uslijed topničkog djelovanja s druge strane granice. Ako neprijateljska vojska ne djeluje, štoviše ako je u povlačenju, pri čemu se izmiješa sa civilima, sasvim je jasno da je u tom slučaju apsolutno zabranjeno djelovanje aviona jer je izvjesno da će stradati i vojnici, ali i civili. Ne znam otkud toliko iščuđavanje u javnosti jer se ipak zna za taj ratni zločin. Ali uvijek je bila neka mučnina kada se govorilo o tom stradanju. Druga mjesta stradanja nekako su se rasvjetljavala u javnosti, ako ne od sudova, onda od medija. Strašno je i tragično da se godinama šutjelo o tom zločinu. Kome je uopće bilo potrebno raketirati izbjegličku kolonu koja je prolazila kroz susjednu državu u situaciji kada je Hrvatska vojska već pobjeđivala, oslobađali smo državu, čemu to sve prljati takvim stravičnim zločinom? - pita se Nobilo, ističući da su ga komentari javnosti, prije svega političara, na beogradsku optužnicu neprijatno iznenadili.

- Komentari hrvatske javnosti su užasni, kao da smo u 1991. godini. Nažalost, "Oluju" smo sveli na Grubore i Varivode, za druga stradanja kao da ne znamo. Šokirale su me izjave vladajućih, ali i opozicionih političara. Kao da ništa nisu naučili iz povijesti, ni iz haških presuda gdje je evidentirano da su se ratni zločini dogodili. Političari bi trebali danas biti objektivniji. Hrvatska politika zauzela je pozicije: imali smo pravo na "Oluju" i braniti zemlju, i izbacuju sve te parole koje nemaju veze sa kaznenim djelom ratnog zločina. I u pravednom i u nepravednom ratu ratni zločin se može dogoditi i od strane napadača, ali i od strane branitelja. Dovoljno je da se ratni zločin desio u okviru oružanog sukoba, nebitno tko je tu na povijesnoj strani pravde ili nepravde - objašnjava poznati odvjetnik, podsjećajući da je Hrvatska prije 20 godina bila objektivnija.

- Nekako smo u zadnjoj fazi Tuđmanovog režima bili samokritičniji. Protokom vremena kao da smo to poglavlje zatvorili. Domovinski rat pretvaramo u mit, koji svaka nacija na Balkanu gradi. Na tom mitu stvara se novi identitet, gradi se novi Hrvat, nova država. Taj mit je u međuvremenu ušao u škole, u medije, među nove generacije koje samo tim putem mogu saznati što i kako se dogodilo. Ako nam je Domovinski rat baza za nacionalni identitet, onda on mora biti savršen, bez mrlje, bezgrešan. Nema u tom mitu mjesta za ružne događaje, za neke civile, izbjeglice, ceste, naše zločine, sve se to stavlja pod tepih. Kako vrijeme prolazi, mit sve više jača i sve je manje prostora za kritičko preispitivanje - govori Nobilo, navodeći da su se rijetki ovih dana u hrvatskoj javnosti zapitali tko su te žrtve, kako su njihove obitelji svih ovih godina.

- Obitelji žrtava imaju pravo da krivac za smrt njihovih najmilijih, njihove djece, odgovara i dobije zasluženu kaznu. Žrtve imaju pravo na obeštećenje, ali je vrlo teško u građanskoj parnici dokazivati izvršenje zločina, što se radi u kaznenom postupku. U pravilu, lakše je to dokazivati kada se provede kazneni postupak i kada je netko osuđen, pri čemu obitelji žrtava mogu podići tužbu prema Hrvatskoj i tražiti odštetu, što je u tom slučaju rutinska procedura. Ako se kazneni postupak pokrene u Beogradu i ako dođe do pravomoćnog okončanja, onda bi temeljem te presude obitelji trebale tražiti odštetu od Hrvatske - zaključuje Nobilo.