Koje su aktivnosti Vijeća i kako surađujete s vlastima te drugim županijskim institucijama i manjinskim vijećima?
Naš je posao briga o ostvarivanju prava srpske manjine iz delokruga aktivnosti Veća. Imamo projekte iz područja obrazovanja, kulture i sporta, ali se ne ograničavamo samo na njih nego pokušavamo imati aktivnu ulogu u kreiranju županijske politike. Često iniciramo sastanke i razgovore sa županijskim vlastima. Uglavnom radimo ono šta prvenstveno i jeste naša uloga - nastojimo da budemo savetodavno telo u donošenju propisa koji se tiču srpske nacionalne manjine. Nastojimo da se naš glas čuje i oglašavamo se kad god je na dnevnom redu pitanje povezano sa ostvarivanjem naših prava. Zato sa lokalnim vlastima kontaktiramo i razgovaramo; župan kaže da se brine o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ali to u praksi, kao i u celoj Hrvatskoj, nije tako. Šta se tiče srpskih organizacije i institucija, dobro sarađujemo i povezani smo sa Zajedničkim većem opština, pododborima Prosvete, školama i konzulatom Srbije.
Kakav je interes pripadnika zajednice za vaše aktivnosti?
Mogu da kažem da se ljudi na ovom području rado uključuju u aktivnosti, podržavaju ih i zapravo su ih željni. Ovo je sredina u kojoj živi velik broj pripadnika naše manjine, posebno u selima, pa se rado uključuju u sve šta organizujemo. Deca se upisuju u škole u kojima se nastava izvodi na srpskome, imamo podršku na terenu i nastojimo organizovati šta više aktivnosti.
Kako kao prosvjetna djelatnica i direktorica trpinjske osnovne škole komentirate situaciju vezanu uz školovanje srpske djece na materinskom jeziku?
Postoji problem u svim školama u Hrvatskoj, a to je sve manji broj đaka: to nije rezultat neostvarivanja manjinskih prava, reč je o generalno lošoj ekonomskoj situaciji, padu nataliteta i iseljavanju. Drugi problem je neregulisan status naših škola, odnosno to šta nemamo sigurnost i zakonsku regulativu, ali to opet ne utiče na roditelje koji pokazuju želju i interes da im deca pohađaju nastavu na srpskome. Već 15 godina pokušavamo da se registrujemo kao manjinska škola, ali očito nema političke volje da se taj proces do kraja završi. Smatramo da će društvo dovoljno sazreti onda kad prihvati da svi imaju pravo na škole na svome jeziku i pismu. Dobro smo sarađivali sa autorima kurikuluma za nastavu na srpskom jeziku, pa smo smatrali da će se kroz taj projekat rešiti i pitanja naše registracije, statusa učitelja i dece u programu. Sada je zastoj, ali nadam se da će to krenuti smerom kojim treba da ide.
Utječu li skorašnji lokalni izbori i generalna politička situacija na međunacionalne odnose, ali i odnose unutar zajednice građana srpske nacionalnosti Vukovarsko-srijemske županije?
Mi smo sredina u kojoj još postoje neke nerešena pitanja vezana uz poslednji rat, pa se to potencira uvek kad se približe izbori. Na to smo navikli i nastojimo ne odgovarati na provokacije, jer sa njima živimo 20 godina i one nam nisu nepoznanica. Šta se tiče stanja unutar zajednice, mogu reći da se u njoj oseti sloga, jedinstvo i želja da zajedno iziđemo na izbore i tako stvorimo šta širi krug ljudi koji će raditi na ostvarenju naših manjinskih i građanskih prava. Zbog ove nametnute situacije, srpski narod ovde shvatio je da se treba ujediniti oko jedne velike stranke i mislim da će to biti ostvareno na ovim izborima.
Kakav je položaj žena u zajednici? Posvećuje li im se pažnja samo oko Osmoga marta ili i inače?
Kao i u celom društvu, položaj žena nije onakav kakav bi trebao da bude, no ne mogu za to da okrivim ni politiku ni muške kolege. Žene se nedovoljno uključuju u društveno i političko delovanje, jer za njih nema dovoljno pratećih sadržaja. Žene su kod nas prvenstveno majke, koje često brinu i o svojim roditeljima i jednostavno nema dovoljno potpore kojom bi se osiguralo da posvete svoje vreme i kvalitetnom društvenom i političkom delovanju: nema dovoljno celodnevnih vrtića i vannastavnih aktivnosti za decu, igraonica, staračkih domova. Često su dakle preokupirane privatnim obavezama, pa im ne ostaje snage i vremena za one društvene. Kad bi bile zaposlene u većoj meri i kad bi postojala dobra, organizovana briga o deci i starijima, mislim da bile aktivnije.
