Ususret donošenju Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, čiji je konačni prijedlog Vlada nedavno uputila u Sabor, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće pokrenuli su medijsku kampanju "Pravda za žrtve". O važnosti donošenja toga zakona, kojim bi trebao biti ispravljen dio postojećih nepravdi prema žrtvama različitih nacionalnosti, kao i o sustavnom negiranju pravomoćnih presuda za ratne zločine u zemljama regije razgovarali smo s Vesnom Teršelič, mirovnom aktivistkinjom i voditeljicom Documente.
Od zločina nad srpskim civilima u Osijeku 1991. svjedočimo nizu političkih pritisaka i neuspjehu ključnih institucija. U slučaju Glavaša nijedna grana vlasti ne može oprati ruke od vlastite odgovornosti
Prošlotjednim izricanjem prvostupanjske presude kojom su bivši čelnici Resora državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 12 godina približili smo se samom kraju rada Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove, odnosno Haškog tribunala. U kojoj mjeri je ta institucija uistinu doprinijela suočavanju s prošlošću na ovim prostorima?
Tribunal je u tom procesu dao ogroman doprinos, mada u svom radu nije bio savršen. Bilo je puno prijepora oko većeg broja presuda, kao što su na primjer one za zločine počinjene u Vukovaru i u Oluji, a koji će nam ostati u nasljeđe. Međutim, u nasljeđe nam ostaje i vrijedan korpus sudski utvrđenih činjenica o brojnim počinjenim ratnim zločinima, sudbinama žrtava i okolnostima njihovog stradanja. Da nije bilo rada tužiteljstva Tribunala, pitanje je kako bi i u kojoj mjeri bili istraženi zločini počinjeni na Ovčari. Kad komparativno sagledanom druga područja na kojima su se vodili ili se još uvijek vode ratovi, od Konga preko Sirije do Iraka i Afganistana, vidimo da nitko od njih nije imao blagodat međunarodnog suda konstituiranog od strane UN-a s tom vrstom moći, niti tako sustavno istraživanje sudbina nestalih. Ali rezultate tih napora vrlo slabo koristimo. Danas češće svjedočimo revizionizmu, odnosno osporavanju i umanjivanju sudski utvrđenih činjenica nego što je to bio slučaj prije desetak godina ili na samom početku sudskih postupaka pred Tribunalom. Tome doprinose i poruke pojedinih političara i političarki koje idu u smjeru negiranja genocida u Srebrenici i cijelog niza drugih ratnih zločina. Nasljeđe nezavršenih sukoba ne samo iz 1990-ih nego i Drugog svjetskog rata te političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, a posebno ratova koji su se na ovim prostorima vodili od 1991. u Hrvatskoj i Sloveniji do sukoba u Makedoniji 2001., može se razriješiti samo priznanjem patnje. Umjesto toga, žrtve se u našim društvima uporno dijeli na "naše" i "njihove", a kako rastu podjele među ljudima, tako, nažalost, raste i mržnja.
Stagnacija suđenja
Glavni haški tužitelj Serge Brammertz izrazio je očekivanje da će lokalna pravosuđa nastaviti procesuirati ratne zločine. Je li to izvjesno u aktualnom kontekstu?
U Hrvatskoj od pristupanja Europskoj uniji bilježimo stagniranje u pokretanju novih procesa, pa na godišnjoj razini imamo 30 do 40 postupaka, koji su sve slabije vidljivi. Zbog toga javnost ima osjećaj da ih je i manje. Tijekom 2020. pred četiri nadležna županijska suda pratili smo 41 kazneni postupak protiv 64 okrivljenika: 54 pripadnika srpskih paravojnih formacija, časnika i dočasnika JNA te osam pripadnika Hrvatske vojske i policije, odnosno dvojice pripadnika HVO-a. Suđenja u odsutnosti provođena su protiv čak 45 nekadašnjih pripadnika srpskih paraformacija i pripadnika JNA. Na razini četiri nadležna suda, 68 posto kaznenih postupaka provodilo se u odsutnosti optuženika. U Srbiji je situacija još gora jer broj postupaka izrazito pada. No u BiH postupci teku i njihovo tužiteljstvo je jedino koje zaista nastavlja raditi svoj posao. U Hrvatskoj istodobno pratimo uzastopno dovođenje u pitanje pravomoćnih presuda donesenih pred Tribunalom od strane predsjednika Republike Zorana Milanovića, a u Srbiji pak svjedočimo nastavku političkog rada ljudi poput Vojislava Šešelja koji bi zapravo trebali izdržavati svoje kazne.
Nužno je poticati lokalne, zavičajne procese u kojima se nećemo sporiti oko utvrđenih činjenica, već na temelju njih raditi na međusobnom uvažavanju i priznanju patnje svih žrtava
Jedan od eklatantnih primjera neučinkovitosti domaćeg pravosuđa je suđenje Branimiru Glavašu, koje se 17 godina od pokretanja ponovno nalazi na početku. Koga smatrate najodgovornijim za to?
Od zločina nad srpskim civilima u Osijeku u tom smo postupku svjedočili nizu političkih pritisaka i neuspjehu ključnih institucija: policije, pravosuđa i najvišeg zakonodavnog tijela, Hrvatskog sabora. Istražne radnje započete 1991. godine, koje su obustavljene kad je Branimir Glavaš ovladao svim polugama moći, policija je svojevremeno uspjela zaokružiti imenovanjem Vladimira Fabera za načelnika PU osječko-baranjske, koji je konačno dovršio istragu. U vrijeme kad su svjedoci unatoč iznimnim pritiscima progovorili, kad je pravosuđe u kontekstu pregovora o europskim integracijama nadvladalo barem neke od slabosti iz 1990-ih, a Sabor nakon dugog kolebanja ipak uskratio imunitet tadašnjem zastupniku Glavašu, činilo se da je pravična presuda moguća. Sve do zakašnjele odluke Ustavnog suda kojom je postupak, i to u momentu kad su drugookrivljeni i trećeokrivljeni osuđeni već izdržali kaznu, a gotovo ju je izdržao i Glavaš, vraćen na početak. Umjesto da svjedočimo makar relativno djelotvornom postupku, sada se traži da se suđenje iz Zagreba izmjesti u Osijek. U ovom slučaju nijedna grana vlasti ne može oprati ruke od vlastite odgovornosti.
Svojevrsnu satisfakciju Glavašu nedavno je pružio spomenuti predsjednik Milanović, koji mu je vratio oduzeta odlikovanja. Je li vas iznenadio taj potez?
Taj potez me šokirao. To je bila pljuska žrtvama. Oni koji su uspjeli ostati u Osijeku i koji su tamo živjeli i za vrijeme prvo neuspjele, a zatim uspjele istrage, to nikako drugačije ne mogu tumačiti nego kao još jednu povredu. Umjesto priznanja patnje, od najvišeg dužnosnika su doživjeli poniženje koje nikako nisu zaslužili. Mislim da je taj postupak skandalozan.
Milanović nije stao samo uz Glavaša. Ranije je odlikovao Zlatana Miju Jelića, tvrdeći da nisu svi s haškom presudom ratni zločinci, a prije nekoliko dana govorio je u prilog pravomoćno osuđenom Mihajlu Hrastovu.
Sve te poruke nas odvlače od procesa suočavanja s prošlošću koji nam nasušno treba i koji je temelj za daljnji društveni i gospodarski razvoj. Živimo u zemlji i društvu u kojima mnoge institucije i pojedinci nisu umjeli priznati zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, holokaust, genocid nad Srbima i Romima i masovna smaknuća pripadnika NOP-a, ni u poraću ni u Domovinskom ratu kao ni nadići polarizacije. Pogubno je da baš u vrijeme kad na razini izvršne vlasti napokon vidimo da sazrijeva situacija za usvajanje zakona koji će garantirati prava civilnim žrtvama rata, od predsjednika čujemo poruke koje naprosto ohrabruju one koji misle da se zločini mogu zaboraviti. Zabrinjava me poruka da "zablude, greške i zločine svojih djedova trebamo polako početi zaboravljati" jer dopušta da previdimo svoju odgovornost za pamćenje žrtava.
Žrtve su predugo čekale
Kako ocjenjujete prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji se nedavno našao pred saborskim zastupnicima? Hoće li njime biti ispravljene nepravde s kojima su se žrtve ranije suočavale?
Žrtve su predugo čekale. Mnogi su preminuli i nisu doživjeli priznanje patnje. Obitelji i porodice nestalih u 1991. čekaju već 30 godina. Posebno je to teško za obitelji nestalih ili pak za majke i očeve ubijene djece čiji status nije bio riješen. Ni danas nemaju pravo ni na koji oblik obeštećenja ili psiho-socijalne podrške. Da ne govorim o djeci koja su u međuvremenu išla u školu, pri čemu su je neki završili, a neki nisu jer nisu imali dostatnu podršku. To je naprosto nepravda koja je dodana uz ono što su doživjeli kroz zločine nad vlastitim roditeljima. Ukoliko zakon bude usvojen, a nadam se da hoće, smatram da će predstavljati civilizacijski iskorak, ali da neće riješiti sve nepravde. Naime, postoje grupe koje ostaju izvan njegovog dosega, a to su primjerice žrtve terorističkih akata. Vrlo je nejasno i što će biti s onima koji su stradali od strane pripadnika HVO-a i HV-a u BiH. Jedno vrlo bolno pitanje je i što će biti s hrabrim ljudima koji su slijedom dva zakona o terorističkim aktima i naknadi štete počinjene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi usvojenima 2003. tužili RH tražeći obeštećenje. Većina ih je završila gubeći te postupke pa su morali platiti visoke parnične troškove. RH je tako Marici Šeatović, čiji je suprug Mihajlo ubijen u studenome 1991. u Novskoj, oduzimala trećinu njene mirovine sve dok nije isplatila taj trošak. Za njih nije predviđeno nikakvo rješenje za povrat. No to ne umanjuje činjenicu da će zakon napokon donijeti mogućnost obeštećenja za civilne žrtve kojima je netko ubijen, nestao ili su pak doživjele torturu i seksualno nasilje u logorima na području Hrvatske, Srbije, Crne Gore ili BiH.
Dio udruga i odvjetnika ranije je isticao da je u zakonskom prijedlogu pred dio žrtava postavljena prepreka u vidu nejasno definirane odredbe o isključenju suradnika i pomagača neprijateljskih postrojbi. Postoji li opasnost da bi zbog te odredbe bez statusa mogli ostati npr. civili stradali u Lori, Kerestincu i Pakračkoj Poljani?
Postojeći tekst zakona ne isključuje one koji su stradali u spomenutim logorima. Međutim, razumijem takve strahove jer je aktualni prijedlog zakona koji je Vlada pustila u drugo čitanje puno detalja ostavio za prateći pravilnik. Njime će biti propisana osjetljiva pitanja vezana uz stjecanje statusa civilne žrtve. Još smo u javnoj raspravi o zakonu isticali kako je nužno da se u tom procesu kao jedan od relevantnih dokaza uzme svjedočenje, a ne samo postojeća dokumentacija, posebno ona medicinska koju dio žrtava ne posjeduje. Kako stvari stoje, sve te nedoumice bi mogle ostati otvorene do kasne jeseni, kad bi trebao biti usvojen spomenuti pravilnik.
Nedavno je obilježena 30. godišnjica osnivanja Antiratne kampanje Hrvatske, mreže organizacija civilnog društva koje su se od početka oružanih sukoba i eskalacije nacionalističkih politika zalagale za nenasilje i uspostavu dijaloga. Jeste li tada slutili da ćete se tri desetljeća kasnije zapravo baviti istim temama?
Tog 4. srpnja 1991. kad smo pokrenuli Antiratnu kampanju mislila sam da ću se mirovnim radom baviti koju godinu i da ću se nakon toga posvetiti zaštiti okoliša i afirmaciji ženskih prava. Međutim, ispalo je da već 30 godina rješavam otvorena pitanja koja se tiču prekršenih ljudskih prava, ratnih zločina i društvene polarizacije. Od prošlog ljeta, odnosno obilježavanja godišnjice Oluje i komemoriranja zločina u Gruborima i Varivodama, stvorena je bolja društvena klima, no u vrijeme pandemije, nažalost, nije bilo moguće voditi živi dijalog o izgradnji povjerenja u ratom najteže pogođenim mjestima naprosto zato što se nismo viđali. S druge strane, potresi u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji na jedan paradoksalan način dali su nam priliku da budemo solidarni. To je postalo mjesto i vrijeme u kojem se ne gradi samo Banija kao naša kuća nego i neka vrsta bogatije kulture tolerancije. Ali sve je to vrlo krhko. Važno je da u našem društvu aktivno tražimo mogućnosti dijaloga. Još uvijek je otvoreno pitanje hoće li od jeseni biti moguće intenzivirati razgovore i raditi na poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa u lokalnim sredinama. Bitno je stvarati nove pristupe u formalnom i neformalnom obrazovanju, memorijalnim intervencijama, spomen-šetnjama o nasilju i otporu u 20. stoljeću od mjesta do mjesta, od ulice do ulice. Nužno je poticati lokalne, zavičajne procese u kojima se nećemo sporiti oko utvrđenih činjenica, već na temelju njih raditi na međusobnom uvažavanju i priznanju patnje svih žrtava.
