Nacrtana boja u spreju i uz njega poruka: "Imam revolver!" – ovako izgleda jedan od najstarijih benkovačkih grafita. Ovaj grad u dalmatinskom zaleđu zadnjih je godina postao popularan po kratkim ali dubokoumnim crticama na fasadama. Nižu se tu razni natpisi: od onog "Tourist free zone", preko "Smiješan grad kao privatni biznis", pa do minucioznog "Pank. Fank. Čvak." I zabavno, i potresno. Ovim grafitima nedavno je pridružen jedan mural na frekventnom mjestu. Ne, nije u pitanju mač kralja Tomislava ili još jedno podsjećanje da "Hajduk živi vječno". Riječ je o džinovskoj kornjači s isplaženim jezikom.
Za prizor koji se ne viđa često, zaslužna je 33-godišnja zadarska umjetnica Ena Jurov. Ona je uprljala ruke na poziv Udruge za razvoj nezavisne kulture Vlajter-ego. Svoju je kornjaču izradila na privatnom zidu, u bašti vrlo posjećene pizzerije Pape. Kako nam govori, Dunju i Antu Gusića iz Vlajter-ega upoznala je na Punk festivalu Intermezzo u Zadru. Oni su joj predložili da dođe oslikati neki od praznih zidova u njihovom gradu, u kojem već deset godina održavaju festival Vlajternativa. Brat i sestra Gusić uočili su njen osebujan, pankerski stil još 2018. na naslovnici knjige "Turbofolk", autorice Viktorije Božine, njihove prijateljice iz Benkovca. Na knjizi je bila ilustracija: kratke hlače, okrenuta zadnjica obojena u crno, oivičena rozom bojom, a u džepu – hrvatska putovnica. Prvom prilikom su neumorni Gusići ugostili Enu, i to u sklopu projekta koji je nazvan "Pokret - uključivanje osoba u nepovoljnom položaju kroz umjetnost i kulturu". Osim murala, planirano je da održi i nekoliko radionica za mlade.
Smatram da nam stvarno ne treba toliko navijačkih murala, a to se jedino i radi. Zamisli koliko se te plave i crne boje troši
Budući da je prometna povezanost Zadra i Benkovca nikad gora, Ena govori nije često boravila u Benkovcu. Osim posjeta Sajmu nije se duže zadržavala, pa čak ni na Vlajternativi. Kaže da nju taj izbor bendova nije naročito privlačio, da joj je previše srednjostrujaški, jer je ona, kako kaže - pank snob. Pitamo je kako je došla na ideju na zid posveti baš kornjači.
- Dali su mi slobodu da radim što god hoću, ali nisam znala što naslikati. Pa sam se sjetila. Cijelo ljeto sam provela u stanu u Zadru, gledala sam s balkona djecu koja su se igrala u dvorištu ispred zgrade. Imala su neku kornjaču čančaru koju su navlačila po dvorištu. Ostavljala sam im poruke u portunu: "Pustite čančaru na miru, to se ne smije raditi!" I u Benkovcu ima puno kornjača, pa eto, to je bila poveznica. Svima je bilo zanimljivo što crtam kornjaču, neki su imali razne priče o njima. Došao je neki ogroman tip koji je rekao da uvijek makne kornjaču s ceste, to mi je bilo smiješno. Nije bilo šala o kuhanju juhe od kornjače, jer ih očito svi vole - objašnjava Ena.
Za vrijeme oslikavanja nikad nije bila sama. Stalno bi joj netko uskakao u pomoć, a pošto je zid bio prilično zahtjevan i grub, mladi Benkovčani su joj pomagali da ispuni sve rupice i neravnine. Dosad je sve murale radila sama, "što je potpuno meditativno stanje", opisuje Ena, dok je u ovom slučaju izrada murala značila društveni događaj i atrakciju. Neki su je zapitkivali što radi, neki se s njom slikali, a neki su je fotografirali. Govori da joj je poseban gušt raditi murale, baš zato što nije često na zidovima.
- Najčešće ih radim na poziv u sklopu raznih projekata, a kako sam inače dizajnerica, mislim da i njih izrađujem na dizajnerski način. Na svakom muralu malo eksperimentiram i ne znam kako će izgledati na kraju. Volim puno žarkih boja i naivni stil iz slikovnica za djecu. Mada, od samog izgleda murala zanimljivija mi je priča koju želim ispričati. Jako mi je bitno da motivom pogodim ‘publiku’, da ljude koji će boraviti u blizini murala potaknem na razgovor i zafrkanciju - objašnjava Ena. Poručuje da bi voljela oslikati zidove i u svom rodnom gradu. Tamo je dosad radila samo na svoju ruku, ali je puno bolje kad umjetnicu sve dočeka spremno: dozvola, fasadne boje, kistovi i valjci.
Od prijašnjeg iskustva sa zidovima ističe ono iz Siska kada je u sklopu festivala "Re:Think Sisak" izradila dva crteža; kod sisačkog vrtića i na bazenu Željezare. Također, jedan od boljih provoda je bio u Dobanovcima nadomak Beograda gdje je zajedno s nekoliko umjetnika oslikala cijelu obiteljsku kuću svoga prijatelja. "Danas je to daleko najoslikanija kuća u Dobanovcima i izgleda totalno blesavo", govori Ena. Njezini benkovački domaćini su pokušali dobiti dozvolu za zid na vidljivijem mjestu, na javnoj površini, ali nisu uspjeli.
- Lakše je dobiti dozvolu ako je tražiš u sklopu nekog projekta, no ni to ne mora biti garant – govori umjetnica i dodaje da navijači gotovo uvijek dobivaju sve dozvole, zbog čega i postoji toliki broj navijačkih grafita. Pitamo je kako onda komentira najnoviji slučaj trafostanice u Savskom gaju, gdje su komunalni redari greškom obrisali sva nacionalna obilježja koja su zatekli.
- Smatram da nam stvarno ne treba toliko navijačkih murala, a to se jedino i radi. Zamisli koliko se te plave i crne boje troši, samo se to kupuje. Ja bih sve pustila da rade bez dozvole, da crtaju što god hoće, gdje god hoće i da se nitko ne ljuti kad se prefarba. Navijači su odrasli u tom duhu i ne znaju za drugo. Zadar je, recimo, pun takvih grafita, Benkovac isto koliko vidim. Klinci od 18 godina su totalno u tome. Čak su i mene Benkovcu neki slučajni prolaznici pitali hoću li barem sa strane nacrtati Hajdukov grb - govori Ena uz smijeh.
Zaključujemo da u Benkovcu, ali i nekim drugim sredinama, nedostaje vesele ulične umjetnosti jarkih boja kao što je Enina. Potreba za time osjeća se tamo gdje dominiraju murali tamnih boja koji slave rat i nogometne klubove, a koji su u duhu zvanične politike.
