Gotovo 600 požara koji već danima haraju Grčkom, pogonjeni klimatskim promjenama odnosno ekstremno visokom temperaturama i sušama, toliko su golemi da su već upotrijebljeni svi mogući pridjevi kojima se može opisati njihova razornost. O razmjerima katastrofe svjedoči podatak da je u prvih deset dana požara izgorjelo skoro 60 tisuća hektara površine, dok je prosječna opožarena površina u istom periodu u posljednjih 12 godina iznosila 1700 hektara odnosno 35 puta manje. Na Eubeji, drugom po redu najvećem grčkom otoku nakon Krete, opožareno je oko 50.000 hektara njegove površine.
U izvještajima iz Grčke najčešće što se moglo čuti od ljudi na požarima zahvaćenim područjima jest da su "ostavljeni sami", a opće je mjesto da je Grčka, kao poprište brutalnih mjera štednje, izgubila i iole funkcionalnu vatrogasnu službu
Prošlog ponedjeljka UN-ov Međudržavni panel za klimatske promjene objavio je još jedan izvještaj u kojemu se tvrdi da su ljudi nedvojbeno uzrokovali klimatske promjene, od kojih su neke već sada bespovratne. Jedno od mjesta na kojima se one najekstremnije očituju upravo je područje Mediterana, za čije je more organizacija World Wildlife Fund nedavno ustanovila i da se zbog porasta globalne temperature pretvara u tropsko, pa se u njega već doselilo oko tisuću invazivnih vrsta, dok one autohtone izumiru. Prema procjenama WWF-a, do 2100. godine razina Mediteranskog mora mogla bi se povećati za jedan metar, a već sada ono postaje sve slanije i ono koje se najbrže od svih zagrijava.
U ruskoj pokrajini Jakutiji, najhladnijem naseljenom habitatu na svijetu, također bukte požari od čijeg se gašenja odustalo, a ovih dana temperatura na tom području penjala se iznad 20 stupnjeva Celzija, dok je prosječna ljetna temperatura 15 stupnjeva. Zagrijavanje uzrokuje otapanje permafrosta, permanentno zamrznutog tla koje doseže dubinu do tisuću metara i služi kao jedno od najvećih skladišta ugljičnog dioksida na Zemlji. Prije ili istovremeno s Grčkom i Sibirom, gorjeli su i Italija, Makedonija, Cipar, Sardinija, Maroko i Turska, u kojoj je opožareno 1600 kvadratnih kilometara površine, što je četiri puta više od prosjeka od 2008. do prošle godine.
Činjenice poput onih da Turska nema funkcionalnih kanadera ili da je glavni vatrogasac u zemlji u vrijeme požara pohodio vjenčanje više nikog ne čude, a paradigmatsko stanje okoliša u svakoj mediteranskoj zemlji ovako je nedavno opisao britanski The Economist: "Turska sada žanje plodove desetljeća destrukcije okoliša, pogonjene klimatskim promjenama. Ranije ovog ljeta, debeli sloj morske sluzi prostirao se Mramornim morem južno od Istanbula, kao rezultat rastuće temperature mora, građevinskog ludila i industrijskog zagađenja. Teška suša i preusmjeravanje vode za poljoprivredu vjerojatni su krivci za ugibanje tisuća mladunčadi plamenaca u slanom jezeru u Anadoliji. Svake godine, linija šumskog područja povlači se dublje u unutrašnjost kako bi se napravilo mjesta za nove nizove vikendica i hotela."
Nakon velikog požara 2017. u Portugalu vlada je počela provoditi program aktivnog upravljanja koji uključuje krčenje tampon-zona uz ceste, provođenje kontroliranih požara tijekom zime, pa i korištenje stada koza i ovaca za pašnju niskog raslinja
U izvještajima iz Grčke najčešća rečenica koja se mogla čuti od ljudi na požarima zahvaćenim područjima bila je ona da su "ostavljeni sami", a opće je mjesto da je Grčka, kao poprište brutalnih mjera štednje pod diktatom Trojke međunarodnih financijskih institucija, izgubila i iole funkcionalnu vatrogasnu službu. Stoga, ali još više zbog neporecive činjenice da su uvjeti za ovakve požare stvoreni ljudskim djelovanjem, gotovo nadrealno zvuči izjava grčkog premijera Kiriakosa Micotakisa kada, prihvaćanjem realnosti klimatske krize, kaže i sljedeće: "Možda smo učinili sve što je ljudski moguće, ali čini se da u mnogim slučajevima to nije bilo dovoljno u neravnopravnoj borbi s prirodom."
Kao tipičan primjer kako predstavnik elite suvremenog kapitalizma shvaća odnos prema prirodi, Micotakisova je izjava istovremeno i cinična i promašena. Prema njoj, ljudi su učinili sve što je u njihovoj moći kako bi obuzdali destruktivno ponašanje neprijateljski nastrojene prirode, dok je stvarnost upravo obratna, ljudi su učini sve što je u njihovoj moći kako bi prirodu destruirali. Statistike i istraživanja koja se bave požarima to neumoljivo potvrđuju, primjerice ono časopisa Nature iz 2015. godine, koje je proučavalo utjecaj klime na šumske požare u periodu od 1979. do 2013. godine. Istraživači su zaključili da se u tom periodu sezona požara produžila na više od 25 posto ukupne vegetacijom prekrivene Zemljine površine (29,6 milijuna kvadratnih kilometara), uzrokujući prosječno globalno produljenje sezone požara od 18,7 posto. U drugim istraživanjima koja su se bavila istom temom to je produljenje izraženo u danima te se došlo do podatka da prosječna ljetna sezona požara danas traje 40 do čak 80 dana dulje nego prije 30 godina.
Uz izražene suše i olujna nevremena s jakim vjetrovima, koji su svi izazvani klimatskim promjenama, sve učestaliji požari stvaraju sve više gorive površine, tvoreći tako začarani krug sve destruktivnijih požara. Prema istraživanju Naturea, time se globalna površina pogodna za požare u periodu od 30 godina povećala više nego dvostruko (108 posto), a godišnje emisije ugljičnog dioksida izazvane gorenjem požara znaju se penjati i iznad 50 posto emisija CO2 izazvanih sagorijevanjem fosilnih goriva.
Posljedice požara u blizini glavnog grada Grčke (Foto: Angelos Tzortzinis/DPA/PIXSELL)
Sjeverna Amerika jedno je od područja na kojima se posljednjih godina također bilježe rekordni požari, a unatoč tome što se u SAD-u i Kanadi u početnoj fazi suzbiju svi osim samo dva do tri posto požara, oni koji se otmu kontroli bivaju sve veći i destruktivniji. Još 2006. godine u časopisu Science objavljeno je istraživanje koje je pokazalo da se od 1970. do 1986. godine učestalost velikih požara (više od 9400 hektara) povećala za četiri puta, a ukupna izgorjela površina u tom je periodu bila šest puta veća od one u prethodnom. Glavni uzrok varijacije u godišnjem broju ovakvih požara bilo je povećanje prosječne temperature tijekom proljeća i ljeta.
Što se tiče statistika koje zahvaćaju i 21. stoljeće, studija američkog znanstvenog časopisa Geophysical Research Letters iz listopada prošle godine evaluirala je trendove požara na šumskim područjima zapadnog SAD-a i njihovu ovisnost o klimatskim uvjetima od 1985. do 2017. godine. Istraživanje je pokazalo da se izrazito opožarena površina na godišnjoj razini povećala osam puta te je zaključeno da će i u "idućim desetljećima klimatske promjene doprinositi povećanju intenziteta požara", uz "važne posljedice na šumske ekosustave, uključujući i visoku vjerojatnost požarima uzrokovanog pretvaranja šuma u alternativne tipove vegetacije".
Na koncu, u istraživanju američkog znanstvenog časopisa Proceedings of the National Academy of Sciences pod naslovom "Utjecaj antropogenih klimatskih promjena na šumske požare zapadnog SAD-a", tvrdi se da je ljudskim djelovanjem izazvano povećanje temperatura u periodu od 2000. do 2015. godine dovelo do 75-postotnog povećanja šumskih površina koje su bile izložene sušama s požarnim potencijalom. "Procjenjujemo da su ljudskim djelovanjem izazvane klimatske promjene za dodatnih 4,2 milijuna hektara povećale šumska požarna područja, što je gotovo dvostruko više od očekivanog u slučaju odsustva klimatskih promjena", zaključili su američki znanstvenici u istraživanju iz 2016. godine.
Bill Tripp, direktor Uprave prirodnih resursa plemena Karuk
Moderni način suzbijanja požara podrazumijeva da se danas više ne poduzimaju praktički nikakve preventivne mjere, a u slučaju požara čim veću mobilizaciju ljudskih i tehnoloških resursa, uz stvaranje vatrenih linija odnosno uklanjanje vegetacije i ukopavanje u tako očišćenom terenu kako bi se spriječilo njegovo širenje. No takva filozofija sve se više dovodi u pitanje jer fokusiranje na agresivno gašenje rezultira takozvanim paradoksom šumskih požara, stanjem u kojemu uklanjanje kratkoročnih rizika od požara dovodi do toga da su oni, kada se ponovno jave, sve veći. Drugim riječima, takvim pristupom na požarištima ostaje sve više suhe vegetacije koja služi kao gorivo za buduće požare, a uz to se smanjuju bioraznolikost, ekološka vrijednost šuma, kvaliteta vode i zraka i stabilnost skladišta ugljičnog dioksida. Zbog toga se u Americi posljednjih godina ponovno počelo razmišljati o znanjima starosjedilačkih naroda o kontroli i upravljanju požarima, znanjima koja se baziraju na preventivnom i holističkom kontroliranom paljenju kako bi se unaprijed smanjila količina goriva za velike požare.
Sve do ranog 20. stoljeća starosjedilačka i poljoprivredna društva diljem svijeta služila su se praksom paljenja kontroliranih požara, čime su se stvarala raštrkana područja livada, niskog raslinja i regenerirajućih šuma, čineći na taj način šume manje podložnima divljim požarima. No ta su znanja napuštena, iako ne i potpuno izgubljena, kako bi ustupila mjesto pristupu baziranom na agresivnoj upotrebi sile i tehnologije. Američka organizacija The Nature Conservancy tako piše da se američka federalna vatrogasna služba "većinu 20. stoljeća vodila strategijom suzbijanja požara radi zaštite vodnih slivova, ljudskih zajednica i komercijalnih zaliha drvne građe, čime su se u najvećoj mjeri suzbile mogućnosti starosjedilačkih naroda da provode tradicionalne prakse paljenja vatre".
Prema pisanju Billa Trippa, direktora Uprave prirodnih resursa plemena Karuk koje živi na sjeverozapadu Kalifornije, inače požarima najsklonijoj američkoj regiji, te su prakse zakonima Kalifornije kriminalizirane 1850. godine, a američki starosjedioci i dandanas kažnjavaju se globama ako ih primjenjuju, čak i u rezervatima. Tripp navodi da starosjedilački narodi imaju znanja o vrstama tla i vegetacije, vjetrovima, razinama vlage u pojedinim biljnim zajednicama i ponašanju vatre, a svrha je kontroliranih požara smanjiti gustoću šuma, grmlja i lišća na tlu kako bi se teren očistio od goriva za velike požare. Oni se moraju provoditi u povoljnim vremenskim uvjetima, najčešće u jesen, a time se šume čine zdravijima, raznolikijima i otpornijima na požare.
U Kaliforniji se od 2014. godine provode zajednički treninzi u kojima sudjeluju pripadnici starosjedilačkih naroda i vatrogasci iz svih dijelova SAD-a, pa ovi potonji uče o tradicionalnim praksama paljenja vatre, dok pripadnicima starosjedilačkih zajednica obuka omogućava da ispune neke od zakonskih propisa nužnih za provođenje kontroliranih požara.
Od evropskih zemalja ističe se slučaj Portugala, gdje se 2017. godine dogodio najveći požar u novijoj povijesti, sa 65 poginulih. Vlada je nakon toga počela provoditi program aktivnog upravljanja koji uključuje krčenje tampon-zona uz ceste, čak i na privatnim zemljištima, provođenje kontroliranih požara tijekom zime, pa i korištenje stada koza i ovaca za pašnju niskog raslinja. U Portugalu otada nije zabilježen požar velikih razmjera.
