Opet smo na početku. Predsjednik mladih njemačkog SPD-a Kevin Kühnert podigao je buru u političkoj javnosti te zemlje izjavom da bi velike tvrtke, na primjer BMW, trebale prijeći u vlasništvo radnika. Vrh stranke se ogradio od toga, ali podržali su ga sindikati i neki od najuglednijih ekonomista. Svi se, međutim, slažu da je pokrenuo prava pitanja, ali se nekima ne sviđa odgovor koji miriše na socijalizam, točnije na Nijemcima dobro poznatu istočnonjemačku odnosno, još točnije, sovjetsku varijantu. Suvremeni kapitalizam povećao je socijalne razlike do Nijemcima neprihvatljive razine i nezaustavljivo uništava životnu okolinu. Profit se mora društveno kontrolirati, kažu oni. Kako? Umjesto nekad popularnog trećeg puta smišljenog u Velikoj Britaniji, kojim je i Ivica Račan poveo naš SDP u sadašnje bespuće, u Njemačkoj postaje aktualna sintagma ‘treći model’. Konkretno i radikalno rješenje sada nudi mladi političar Kevin Kühnert, rođen godine 1989., iste u kojoj je pao Berlinski zid i u kojoj su definitivno pokopani ostaci zaboravljenog jugoslavenskog samoupravljanja. Naši tranzicijski dobitnici (ne bi bio pogrešan izraz ni ratni dobitnici) nisu za Kühnerta ni čuli. Da jesu, silno bi se začudili. Kako mu je palo na pamet da dira baš u BMW, jedan od glavnih simbola svega što im je sveto?
Kad se početkom 1990-ih kod nas pripremao novi zakon o radu, koji je trebao zamijeniti onaj Kardeljev prozvan radničkim ustavom, posao je maksimalno pojednostavljen. Doslovno se prepisivao njemački zakon. Danke Deutschland i tako sve dok se nije stiglo do paragrafa koji su regulirali suodlučivanje radnika u upravljanju. To je preskočeno s nevjerojatno glupim objašnjenjem kako, za razliku od Njemačke, mi s time nemamo iskustva. Istovremeno je započinjala privatizacija, pa je bilo očito da se želi ukloniti sve što bi moglo ometati planirani grabež. Zašto su dojučerašnji samoupravljači to prihvatili? Zato što su tada bili na frontu, na tzv. prvoj crti, a kad su skinuli uniforme, njihovih poduzeća više nije bilo. Oni su razdužili kalašnjikove, ali ih je nerijetko s istim oružjem dočekivala neka vojska zaštitara, koju su angažirali novi vlasnici, da ih ne puste na njihova bivša radna (i samoupravljačka) mjesta. Sve su prvobitne akumulacije kapitala iste. U Škotskoj su svojevremeno slični zaštitari tjerali ljude sa zemlje i palili im kuće jer je industrija trebala vunu, pa je bilo profitabilnije uzgajati ovce. Kod nas su se tada prijevremene i invalidske mirovine dijelile šakom i kapom, kako bi se bez radnika dotadašnje tvornice pretvorile u nekretnine. Na budućnost i mirovinski sustav nije mislio nitko.
I u Njemačkoj, kao i u cijeloj Europi, nakon rušenja Berlinskog zida počela se urušavati socijalna država. Pobjedu u hladnom ratu kapital je koristio do krajnjih granica. Žrtva je bilo i njemačko suodlučivanje u upravljanju. Mitbestimmung i njegov izvršni organ, Betriebsrat kao specifičan oblik radničkog savjeta. Pa ipak, u tome se nije išlo ni približno toliko daleko i radikalno kao kod nas, gdje se za svaku sliku socijalističke prošlosti koristi samo jedna boja. Crna i to bez i najmanje svjetlije nijanse. Boja koja sve prekriva, što dovoljno govori o lošoj savjesti. Zato se danas u Njemačkoj može otvoreno govoriti o svemu, pa i o mogućnosti eksproprijacije poduzeća u korist radnika. I to ni manje ni više nego krupnih korporacija kakva je BMW i slične, koje su nosivi elementi njemačke ekonomije. Mitbestimmung je izgubio očnjake kakve je imao nekad, ali još uvijek postoji, na papiru isti kakav je uveden još godine 1976., a neoliberalni kapitalizam nije ni približno toliko ortodoksan kao kod nas. U prvom redu normalnim se smatra pluralizam oblika vlasništva, pri čemu je uspjeh na tržištu, a ne neoliberalna dogma, jedini sudac i jedina legitimacija koja garantira opstanak.
Kakva bi danas bila hrvatska ekonomija, a i cijela Hrvatska, da je ta logika prevladala i kod nas početkom tranzicije i privatizacije? Malo ljudi danas zna da je takav prijedlog bio na stolu i da je grubo odbijen. Nisu ga dali bivši komunisti a novopečeni socijaldemokrati, Račanovi SDP-ovci, već slavni američki ekonomist, nobelovac i otac monetarizma, tržišni fundamentalist i krajnji desničar, pokojni Milton Friedman. On je dobro poznavao razvoj u bivšoj Jugoslaviji, pa je smatrao da je samoupravljanje bilo odlična priprema za prelazak u kapitalizam. Ne treba prodavati imovinu, govorio je on, jer će je pokupovati stranci koji jedini imaju novac, što će na duži rok stvoriti velike probleme. (Očito, ni Nobelova nagrada nije mu pomogla da predvidi način kupovanja, točnije ‘kupovanja’, a najtočnije pljačkanja kakav je slijedio u Hrvatskoj, ali usprkos tome upozorenje na strane kupce pokazalo se opravdanim. Na primjer, kad je riječ o bankama.) Kako onda privatizirati, što je za Friedmana bio glavni zadatak? Tako, predlagao je on, da se samoupravljačima podijele dionice, svakome prema njegovoj ukupnoj dotadašnjoj zaradi u poduzeću. Nakon toga bi skupština dioničara (zapravo svi radnici) izabrala novi menadžment, pa bi poduzeće nastavilo funkcionirati kao i dotad. S vremenom bi dionice mijenjale vlasnike, pa bi se struktura vlasništva približila onoj u starim kapitalističkim zemljama. Tako bi se promjene provele najlakše i izazvale bi najmanje patnji stanovništva, govorio je Friedman.
Naravno, on nije uzeo u obzir raspad jugoslavenskog tržišta i nadolazeći rat, ali ni novi vlastodršci u Hrvatskoj nisu uzimali u obzir njega. Da jesu, danas bi bilo manje bogataša, ali i mnogo manje sirotinje, gladnih penzionera i beskućnika, a Hrvatska ne bi bila na dnu Europske unije. Glavni argument koji su HDZ-ovi korifeji koristili protiv podjele dionica bio je da će ih radnici odmah zapiti. To isto, iako manje grubo, govorili su i socijalistički birokrati. Oni su strahovali da će radnici svu dobit poduzeća podijeliti u plaće, pa ništa neće ostati za razvoj. Iza takvih zaštitnika od pijanih radnika nekad su ostale promašene investicije i inozemni dugovi, a iza tranzicijskih demokrata siromaštvo u kojem najveći dio Hrvatske živi danas.
Hoće li se Njemačka vratiti na stare samoupravne staze? Naravno da neće. Točna je ocjena tamošnjih političara i ekonomista da su mladi SPD-a definirali problem, ali da su vrlo daleko od rješenja. Suvremeni kapitalizam visoko je monopoliziran, socijalno nepravedan i neodgovoran prema životnoj sredini. Istovremeno, krupni monopolski kapital podvrgava svojim interesima i najstarije demokratske institucije i mehanizme. Posljedice su najvidljivije na zaostaloj periferiji u kakvu je pretvorena Hrvatska. Ali radikalno rješenje nudi se u srcu Europe i kapitalističkog sustava, u Njemačkoj. Ono je revolucionarno u punom smislu te riječi jer želi razvlastiti sadašnje vlasnike. Eksproprirati eksproprijatore, ali u ime radnika, a ne neke nove birokracije kao u SSSR-u. I to na demokratski i miran način, što se još nikad i nigdje nije dogodilo. Ako je jugoslavensko samoupravljanje bilo utopija, to je utopija na kvadrat.
