"NO PLAN, NO PLANET" – riječi su koje stoje na jednom od crteža rumunjskog umjetnika Dana Perjovschog na izložbi koju je zagrebački kustoski kolektiv WHW predstavio u Domu HDLU kao dio programa 9. Međunarodne konferencije o odrastu, paralelno održane na Zagrebačkom velesajmu. U ovoj verbalnoj doskočici u prepoznatljivom stilu autora čiji su radovi postali svojevrsni amblem mnogih WHW-ovih izložbi komprimirana je i jedna od temeljnih ideja teorije odrasta, koja zagovara korjenitu promjenu socioekonomskih odnosa i kolektivnog shvaćanja ekonomskog rasta.
Radovi osmero umjetnica i umjetnika na izložbi u Galeriji Bačva u Meštrovićevom paviljonu primjer su praksi koje promišljaju neke od ključnih pojmova teorije odrasta, ili svojom izvedbenom metodologijom, DIY logikom i etikom reciklaže nude drugačije referentno polje za umjetničko stvaranje. Videorad Marwe Arsanios "Who is Afraid of Ideology?", usmjeren na istraživanje lokalnih (ženskih i autohtonih) povijesti, komunalizacije privatizirane zemlje te alternativnih oblika zajednica, sadržajno je u najvećoj mjeri poveziv s teorijom odrasta. Razlažući primjere kurdskog ženskog autonomnog pokreta ili pak mikropovijesti žena u Kolumbiji koje se, nastojeći spasiti autohtono sjeme, suočavaju s ekstremnim oblicima pritiska i eksploatacije, Arsanios ukazuje na to da problem rodne neravnopravnosti i društvene nepravde dijeli korijen s konceptom vlasništva nad zemljom.
Hrvatski umjetnik mlađe generacije Željko Beljan isprepliće tradicijsko nasljeđe i ručni rad s privatizacijskom sudbinom lokalne industrije, ali i osobnom obiteljskom memorijom. Sačinjena od špaga, vezica i tekstilnih restlova, isprepletenih tehnikom makramea u začudne, pomalo zoomorfne oblike, njegova monumentalna, no ipak krhka instalacija u Galeriji Bačva oda je tvornici Borovo i njezinim radnicima, među kojima su bili i njegovi roditelji. I bjeloruska umjetnica Marina Napruškina poseže za lokalnom tradicijom koju reinterpretira u sadašnjem sociopolitičkom kontekstu. Njezina slika "Birds with the People" koristi likovni jezik tradicionalnih amaterskih slika, tzv. maljavanki, koje su uglavnom izrađivale žene. Uz karakteristične folklorne motive, Napruškina ispisuje riječi iz naslova rada – stih iz uspavanke koja se često mogla čuti na recentnim prosvjedima protiv Lukašenka. Slike izlaže i indijska umjetnica Rupali Patil, no njezina su djela izravno inspirirana novim vizurama (post)industrijskog krajolika.
Marko Tadić predstavlja pak seriju crteža i kolaža koje izrađuje domišljatim, često duhovitim intervencijama na arhivskim fotografijama pretežito zagrebačke modernističke arhitekture. Ovim optimističnim urbanim utopijskim minijaturama ne propituje samo sudbinu socijalističke arhitekture, već i moguću ulogu socijalističkog nasljeđa u sutrašnjici.
Tadić potpisuje i umjetnički postav izložbe, čija je oprema također sastavljena od korištenih i zatečenih objekata. Pomalo sirova estetika odgovara ideji ad hoc vapaja, proglasa i protesta, koja se nenametljivo proteže čitavom izložbom – od radova koji preuzimaju formu transparenta (Tadić), preko onih koji se referiraju na stvarne proteste (Napruškina), pa do onih koji gestu bunta koriste kako bi ukazali na alarmantnu potrebu za mijenjanjem opresivnog svjetonazorskog okvira koji čini naš realitet. Tako, primjerice, Selma Selman u svom performansu destruktivnim činom razbijanja kućanskih aparata simbolički raskida s patrijarhatom.
U konačnici, izložbu "Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast" ne treba shvatiti kao doslovnu interpretaciju teorije odrasta, već kao mogući putokaz kako rastavljanjem i ponovnim sastavljanjem predmeta, značenja i ideja stvarati imaginarij neke pravednije budućnosti. Slično kako je to prije četrdesetak godina velika čileanska umjetnica i pjesnikinja Cecilia Vicuña, jedna od pionirki ekofeminizma, učinila u grupnom performansu čija je videodokumentacija izložena u Galeriji Bačva, rastavljajući riječ "solidarnost" na slogove "Sol y dar y dad": dati sunce.
