Kroz prozor svog ureda gradonačelnik Obilića/Obiliqa svakoga dana gleda oblake dima kako se uspinju iz visokih dimnjaka termoelektrane Kosovo B. Džafer Gaši, danas u pedesetim godinama, oduvijek živi u ovoj općini koja se nalazi na sjeverozapadnoj periferiji Prištine.

- Moj najveći san je da napokon napustimo ugljen - kaže on dubokim glasom. - Crpljenje ugljena uništava moj grad, ali i cijelo urbano područje Prištine već više od 60 godina - govori.

Kada je jugoslavenska vlast 1962. godine pokrenula izgradnju fabrike Kosovo A, ovo je područje bilo u potpunosti ruralno. Zahvaljujući lignitu, postupno je nastao mali grad.

- Stanovnici Obilića imali su prednost pri zapošljavanju u elektranama i rudnicima u okolici, ali to više nije slučaj - žali se gradonačelnik. - Jedino što im je sada preostalo je da trpe užasne posljedice tih rudnika po svoje zdravlje i po okoliš - kaže.

U izvještaju Svjetske banke iz 2019. navodi se da zagađenje zraka svake godine ubije skoro 800 stanovnika Kosova, koje ima jedva 1,8 milijuna ljudi. U Obiliću je još gore – ondje je 30 posto više slučajeva karcinoma i respiratornih bolesti nego u ostatku zemlje

Opremljene zastarjelom tehnologijom, dvije elektrane u Obiliću, jedine u zemlji, u zrak emitiraju astronomske količine mikročestica koje štetno djeluju na zdravlje stanovnika ovog najnaseljenijeg područja Kosova. Evropska ekološka organizacija Bankwatch zabilježila je 2020. godine razine mikročestica deset do pedeset puta veće od dozvoljene dnevne granice.

U izvještaju Svjetske banke iz 2019. navodi se da zagađenje zraka svake godine ubije skoro 800 stanovnika Kosova, koje ima populaciju od jedva 1,8 milijuna ljudi. U Obiliću je još gore, ondje je zabilježeno 30 posto više slučajeva karcinoma i respiratornih bolesti nego u ostatku ove malene zemlje. Ekološke organizacije došle su do još jedne jezive statistike, one da eksploatacija lignita svakog stanovnika ovog područja košta pet godina života. Ovu je procjenu, međutim, teško potvrditi jer nikada nije provedena epidemiološka studija koja bi potvrdila utjecaj lokalne industrije ugljena na zdravlje.

Unatoč tome što su rizici od zagađenja i njegovog utjecaja na zdravlje odavno poznati, u Prištini i okolnim gradovima sve do 2016. godine nije bila postavljena nijedna stanica za kontrolu kvalitete zraka. Baš kao u vrijeme Jugoslavije, tako se ni na poslijeratnom Kosovu nije govorilo o toj temi. Ozbiljnije joj se pristupilo tek kada je ambasada Sjedinjenih Američkih Država instalirala senzor za mjerenje i počela objavljivati podatke u realnom vremenu na internetu.

Tada su se, a naročito u zimu 2018., počele održavati demonstracije pod hashtagom #Breathe, na kojima se od vlasti tražilo da konačno reagira. Međutim, osim nekoliko jednokratnih mjera, ništa nije poduzeto kako bi se dugoročno smanjile razine mikročestica, jer bi to zahtijevalo velika ulaganja. Kako bi se ugušila debata o ovom problemu, iznesen je prilično uvjerljiv argument, onaj da dvije stare elektrane u Obiliću, zajedno s golemim rezervama lignita, petima po veličini u svijetu, omogućavaju vrlo nisku cijenu električne energije. S tim su se argumentom složile sve političke stranke.

Cijenu kilovatsata električne energije kakva je na Kosovu mnogi evropski potrošači mogu samo sanjati: ni 0,06 eura, što je tri puta manje od prosjeka EU-a. Zbog toga je ovo izrazito štetno fosilno gorivo ostalo u temeljima energetske strategije svih vlada koje su se nizale od kraja rata 1999. godine.

Štoviše, Kosovo se dugo nadalo da će moći izgraditi i treću elektranu na ugljen, uz financijsku podršku Svjetske banke. Tokom 2000-ih cilj je bio izgraditi mastodont ukupne snage 2000 megavata, čija je cijena procijenjena na 3,5 milijardi eura, s krajnjim ciljem da se električna energija izvozi u susjedne zemlje. No zbog nedostatka novca ambicije Prištine smanjile su se na skromnije postrojenje od 450 megavata, nazvano Kosovo e Rë (Novo Kosovo), za čiju se izgradnju javio samo jedan kandidat, američka grupa ContourGlobal. No krajem 2018. Svjetska banka povukla je obećanje o financijskoj podršci koju je Kosovu dala skoro desetljeće ranije.

Gradonačelnik Obilića Džafer Gaši: Moj najveći san je da napokon napustimo ugljen

- Naš statut obavezuje nas da se opredijelimo za najjeftiniju opciju, a obnovljivi izvori energije sada su konkurentniji od ugljena - objasnio je tada predsjednik Svjetske banke Džim Jong Kim.

U proljeće 2020. novi kosovski premijer Aljbin Kurti, koji se dugo protivio ideji treće elektrane na lignit, zadao je ovom projektu konačan udarac, prije svega zato što su nositelji bili njegovi protivnici iz Demokratske partije Kosova (PDK). Međutim, od tada se ništa ili gotovo ništa nije promijenilo. Umjesto da ulažu u razvoj vjetroelektrana ili solarne energije, vlasti u Prištini zadovoljile su se produžavanjem života termoelektrane Kosovo A, koju je trebalo zatvoriti još 2017. Ta odluka da se ne djeluje na kraju je sve skupo koštala.

Kosovo je nedavno prošlo kroz najozbiljniju energetsku krizu u svojoj povijesti, što je dovelo do velikog vala nezadovoljstva među stanovništvom. Njegove zastarjele elektrane doživjele su nekoliko kvarova zbog kojih je zemlja morala pribjeći uvozu više od 40 posto potrebne električne energije, po previsokim cijenama. Stjerana u kut, vlada je skoro godinu dana provodila dnevne redukcije i udvostručila cijene za najveće potrošače. Zbog velike energetske potrošnje čak je zabranila rudarenje kriptovaluta, što je bilo prvi put u svijetu da je neka zemlja to učinila.

Ljudi su itekako svjesni utjecaja ugljena na njihovo zdravlje i na okoliš. Ali ipak im je važnije da što manje troše na grijanje i na struju. Mislim da je to glavni razlog zašto nema velike kolektivne mobilizacije protiv ugljena – ističe Rinora Gojani

- Čak i kada bi bila u potpunosti operativna, postojeća postrojenja za proizvodnju lignita više nisu dovoljna da pokriju naše potrebe - ističe Rinora Gojani iz nevladine organizacije Balkan Green Foundation. - Vrijeme je da se fokusiramo na diversifikaciju energetskog miksa ako želimo povećati svoje kapacitete - govori ona.

Od 6235 gigavatsati proizvedenih na Kosovu 2020. godine, ugljen je činio 96 posto (5983), nafta 0,3 posto (17), solarna energija 0,1 posto (9), vjetar 0,001 posto (1) i hidroenergija, uglavnom stara brana na jezeru Gazivode koja je predmet spora sa Srbijom, 3,6 posto (225).

Upravo je diversifikacija ono što, makar teoretski, predviđa nova Energetska strategija 2022 – 2031, koju je vlada s mukom usvojila. Rasprave su se u parlamentu otezale, čak i u redovima lijeve suverenističke većine.

- Vlada ne želi započeti definitivan raskid s ugljenom - žali se poslanik Haki Abazi, član vladajućeg pokreta Samoopredjeljenje, koji je na čelu skupštinskog odbora za okoliš.

- Uvijek se insistira na tome da naši resursi lignita garantiraju veoma nisku cijenu električne energije, ali to nije točno. U stvarnosti, ako saberemo sve povezane dodatne troškove – zagađenje zemljišta i vode, veliko zagađenje zraka, liječenje bolesti koje to zagađenje izaziva – vjerojatnije je da trošimo i deset puta više nego što bismo potrošili da smo uložili u obnovljive izvore - kaže Abazi.

Prema novoj strategiji usvojenoj u martu, planirano je da se za obnovu elektrana na lignit izdvoji 390 milijuna eura.

- To je ogroman iznos za tako stara postrojenja: tri operativne jedinice Kosova A stare su između 47 i 52 godine, dok se dvije jedinice Kosova B približavaju 40 godina - navodi Pippa Gallop iz Bankwatcha.

Od 1. januara 2018. godine Kosovo je dužno pridržavati se kvota zagađenja koje je postavila Energetska zajednica, koja predstavlja integrirano evropsko tržište. Kosovo i svih njegovih pet susjeda na zapadnom Balkanu kandidati su za evropske integracije, no zasad te kvote poštuje samo Albanija koja nema lignita pa se najviše oslanja na hidroelektrane. Ostali ih stalno premašuju, oslobađajuću u prosjeku pet puta više sumporovog dioksida (SO2) i 1,8 puta više mikročestica od dozvoljenih standarda.

- Na zapadnom Balkanu, gdje su tenzije i dalje prisutne, energetska sigurnost koju omogućava lignit i dalje je važnija od njegove ekološke i zdravstvene cijene - kaže Dardan Abazi, analitičar Instituta za razvojnu politiku (INDEP) iz Prištine.

Energetska stručnjakinja Rinora Gojani iz organizacije Balkan Green Foundation

- Za političke vođe zelena tranzicija i dalje se percipira prije svega kao ograničenje koje nameće Brisel, a ne kao potencijal za promjene. Mentaliteti se sporo mijenjaju - ističe Abazi.

INDEP i Balkanska zelena fondacija izradili su 2022. izvještaj pod nazivom "Pravedna energetska tranzicija". Cilj je da vladu Kosova senzibiliziraju o prioritetima koje treba implementirati kako bi se do 2050. godine postigla ugljična neutralnost, što je jedna od obaveza predviđenih Zelenom agendom koju su Priština i njezini susjedi usvojili krajem 2020. Ali zbog nagomilanih kašnjenja, cijena ove prinudne tranzicije bit će veoma visoka za potrošače i za kosovske porezne obveznike. Pilulu će teško progutati kosovsko ekonomski ionako krhko stanovništvo, čije strahove pogoršava inflacija.

- Ljudi su itekako svjesni utjecaja ugljena na njihovo zdravlje i na okoliš. Često ih čujete kako se žale na lošu kvalitetu zraka - primjećuje Rinora Gojani iz Balkan Green Foundationa. - Ali ipak im je važnije da što manje troše na grijanje i na struju. Mislim da je to glavni razlog zašto nema velike kolektivne mobilizacije protiv ugljena - kaže ona.

Kako bi se izborila s energetskom krizom, od jeseni 2022. godine vlada je provela čitav niz interventnih mjera, ali bez planova za dugoročnu budućnost, što su kritizirali stručnjaci iz INDEP-a i Balkanske zelene fondacije.

- Ne nude se nikakvi poticaji za postavljanje solarnih panela, iako Kosovo ima prosječno 240 sunčanih dana godišnje - žali se Dardan Abazi.

Rinora Gojani insistira pak na energetskoj učinkovitosti, jednoj od slijepih pjega nove energetske strategije Kosova.

- Većina zgrada ima vrlo lošu toplinsku izolaciju, zbog čega svake zime potrošnja električne energije sve više raste. Umjesto plana da se Kosovo A zadrži u rezervi nakon 2028. kako bi se pokrivala ta povećanja, bilo bi bolje osmisliti financijski plan za energetsku obnovu - kaže ona.

To bi smanjilo energetsko siromaštvo, koje danas pogađa oko 40 posto kosovskih domaćinstava.

- Sve dok zemlja nema sveobuhvatnu stratešku viziju energetike, ugljen će nastaviti ubijati, na Kosovu i šire - rezimira Rinora Gojani.

Prema Bankwatchu, čija je članica njezina organizacija, onečišćenje iz zapadnobalkanskih elektrana na ugljen prouzrokovalo je između 2018. i 2020. godine gotovo 19 tisuća prijevremenih smrti u Europi.

 

* Objavu ovog istraživanja podržao je Journalismfund Europe