Nemalu uznemirenost izazvali su prije izvjesnog vremena u Sloveniji tzv. fondovi rizičnog kapitala, te karakteristične institucije više faze financijaškog kapitalizma. Riječ je o dijaboličnim investicijskim organizacijama koje, da malo skratimo, bez obzira na državne granice služe pretakanju i mimikriji sumnjivih ili naprosto kvarnih poslova, proždirući još neosvojena tržišta i privredne subjekte. Njihova glavna prednost je pritom apsolutno neobaziranje na razne dugoročne posljedice, a korist ubiru brzim obrtom sredstava i daljnjom mobilnošću. Prije nekih desetljeće i pol, kad su se pojavili u Njemačkoj, tamošnja javna debata označila ih je kao ekonomske skakavce u jatima koja pustoše usjeve i za sobom ostavljaju glad. Prisjetila se toga ljetos i slovenska ‘Mladina’, tematizirajući prodor fondova na svoj teritorij. Glavna opasnost te vrste poklopila je uto naime veliku slovensku grupaciju Helios, proizvođača boja i lakova te srodnih kemijskih produkata, a uz pomoć tadašnje premijerke Alenke Bratušek. Helios je prodan daleko manjoj austrijskoj kompaniji Ring International Holdings, ali tako da su sami njegovi radnici te mali dioničari, pokazat će se, preuzeli trošak transakcije. To je, dakako, stari te dobro oprobani model tranzicije vlasništva u svim bivšim socijalističkim zemljama, svojevrsnim poligonima za razne slične muljaže.
Prošle su godine novi vlasnici Heliosa – nikad se ne zna tko točno stoji iza tih kuća – opteretili Chromos mjenicom na iznos od 150 milijuna eura. Riječ je o deseterostruko većoj svoti od vrijednosti same imovine Chromosa
Još ćemo se svakako vratiti na Sloveniju, no zapravo nam je u čitavoj ovoj priči upala u oko činjenica da Helios, između ostalog, već deset godina posjeduje i zagrebačku industriju Chromos boje i lakovi d.o.o. Točnije, slučaj je do ove redakcije i došao tako što smo najprije pročitali dio izvjesne kaznene prijave s urudžbenim brojem Državnog odvjetništva RH, koja se odnosi na kriminalne radnje u trokutu Chromos – Helios – Ring. Prijava iz kruga oštećenih u Chromosu podnesena je jesenas, ali do danas nije zabilježena nikakva reakcija iz DORH-a. Problematični odnos koji je, sudeći prema tome, žestoko pogodio Chromos, sličan je gore navedenom između Ringa i Heliosa: radi se o nimalo suptilnom izvlačenju golemih vrijednosti preko kćerinske firme koja se time prepušta vjerojatnoj propasti uslijed nesnosnog opterećenja. U Hrvatskoj nema nervoze zbog fondova rizičnog kapitala kao u Sloveniji, no prošle su godine novi vlasnici Heliosa – nikad se ne zna tko točno stoji iza tih kuća – opteretili Chromos mjenicom na iznos od 150 milijuna eura. Riječ je o deseterostruko većoj svoti od vrijednosti same imovine Chromosa, a mjenica je imala poslužiti pri sklapanju Ugovora o glavnom zalogu između Chromosa kao jamca i Remho Beteiligungsa, roditeljske tvrtke Ring International Holdinga, zajmoprimca. Ugovor navodi i ostale strane, no koje nećemo posebno predstavljati: Sberbank, Societe Generale, Nova ljubljanska banka. Zaduženje nije upisano u javni registar poduzeća, ni zemljišne knjige, pa se u prijavi navodi kako je time počinjeno kazneno djelo krivotvorenja isprave. Tu ni približno nije kraj, jer nadzorni odbor ubrzo daje i odobrenje za izdavanje mjenice od 110 milijuna eura u Ugovoru o sporednom zalogu te mjenice od 45 milijuna eura iz Ugovora za PIK sredstva, preuzimajući garanciju sa zemljišnim česticama, strojevima, opremom i zalihama. Odbor je uključio i upravu društva s čijim se potpisom Chromos obavezuje na povrat ukupnih 305 milijuna eura ili gubitak cjelokupne svoje imovine.
Skupština društva nije uključena u poslove, a za upis tereta na imovinu, onda kad to bude odgovaralo nalogodavcima, ovlašten je odvjetnički ured Bardek, Lisac, Mušec, Skoko iz Zagreba. Bez ikakve sumnje, na stvari je očito izvlačenje vrijednosti koje zagrebačka tvrtka neće biti u stanju podnijeti, jer nije u pitanju razvojno kreditiranje ili slična namjena, već iznošenje profita preko granice. Štoviše, novi vlasnici Heliosa navodno su za istu svrhu paralelno iskoristili i jedan manji neiskorišteni kredit HBOR-a s državno subvencioniranom kamatom, od kojeg je Chromos trebao dobiti novu proizvodnu opremu. Helios se tom prilikom ponudio da HBOR-u instantno otplati kredit, a Chromos je opterećen bitno manje povoljnim zaduženjem. Uslijed svih tih okolnosti Chromos podnosi velike poslovne teškoće, i naposljetku u poduzeću ostaje nešto manje od stotinu radnika, u odnosu na njih oko 250 u godinama prije recesijskog udara. Prodan je i jedan dio zemljišta na Žitnjaku, prodaja je izdvojena direktno u Helios Grupu, a paleta artikala svedena je na dekorativne premaze i slične proizvode. One unosnije, kao što su industrijski premazi, Helios radije proizvodi u Sloveniji.
Zbog svega toga prijavom se terete članovi Chromosova nadzornog odbora Aleš Klavžar, Aleš Skok, Andrej Vidic i Mario Kuk, te članovi uprave Aleš Ekar i David Kubala. Nemoguće je ovom prilikom ne prisjetiti se još jedne, nama bitno živopisnije pojave iz ne tako davne povijesti Chromosa, generala Slobodana Praljka. On je 1990-ih godina bio postao većinskim suvlasnikom te kompanije, koja će na koncu gotovo direktno biti prodana Heliosu. Ali u međuvremenu se Praljak također potrudio da iscrpi dio Chromosove vrijednosti – prodao je više desetaka tisuća četvornih metara zemljišta te firme drugome svom poduzeću, imena Oktavijan, po cijeni koja će se pokazati nerealno niskom. Državna revizija naložila je tada DORH-u pokretanje istrage, no zacijelo ne treba napominjati da to ipak nije poduzeto. Kako nekad, tako i danas – bilo da je riječ o vulgarnim ratnoveteranskim skorojevićima ili formalno rafiniranijim mitteleuropskim poslovnjacima, nezaštićeno te pauperizirano radništvo osuđeno je da podnese njihovu otimačinu za koju, kao što vidimo, ne treba puno dovitljivosti ni znanja, nego tek nešto prilagođenih zakona i blagonaklonih vlasti.
Ono što se događalo u Sloveniji najbolje svjedoči o toj dobitnoj kombinaciji. Helios je austrijskom Ringu, rekosmo, prodan za sredstva koja će na koncu otplaćivati slovenski radnici, kao i oni iz drugih zemalja, ne samo Hrvatske, koji su uključeni u grupaciju. Da bi se Ring zadužio u fondu rizičnog kapitala Blackstone – po zlu svjetski poznatog imena – upisan je teret na trećinu Heliosove imovine koja se tek imala kupiti. Inače, to je isti onaj fond za koji se nagađa da je poslužio Ivici Todoriću prilikom preuzimanja slovenskog Mercatora. U slučaju Heliosa iskorišten je manevar kupnje u dva navrata, pri čemu ranija tranša dionica nije podlijegala ograničenju na dug, već je bila ulaznica za preuzimanje kompletnog posjeda. Sudeći po pisanju slovenskih medija, moguća austrijska krtica bio je spomenuti Aleš Klavžar, kojeg će Ring ostaviti na čelu uprave Heliosa. S druge strane, postoje pretpostavke da je austrijska firma tek paravan za stanovita slovenska imena, ali to nam je u ovoj fazi daleko manje bitno. Putovnica kojom raspolaže ovaj ili onaj razbojnik ipak je od manjeg značaja negoli samo transnacionalno razbojstvo. Lako ćemo zaključiti da su ovdje na jednoj strani slovenski i hrvatski tajkuni, a na drugoj radnici iz tih istih zemalja, baš kao na pojednostavljenim likovnim uprizorenjima u školskim udžbenicima iz vremena samoupravnog socijalizma, koje smo s indignacijom razbucali. Hrvatskom radništvu ipak bi danas već trebalo biti svejedno čerupa li ga Praljak i Todorić ili Klavžar i Bratušek.
Na stvari je očito izvlačenje vrijednosti koje zagrebačka tvrtka neće biti u stanju podnijeti, jer nije u pitanju razvojno kreditiranje ili slična namjena, već iznošenje profita preko granice
Slovenija se pak izložila rizičnom kapitalu na tragu novijeg vala privatizacija i preprodaja, pri čemu je primjer Heliosa bio ona ključna točka oko koje će se prenuti šira javnost, pružajući načelni politički otpor nametnutom trendu. S hipotekom vrijednom 400 milijuna eura, u zagrljaju s Blackstoneom, Helios posljednjih mjeseci ostvaruje izrazito loše poslovne rezultate, a položaj njegovih radnika svakodnevno postaje sve teži. Novi slovenski premijer Miro Cerar prilagodio je stoga svoju liberalno-ekonomsku retoriku novonastaloj atmosferi, koristeći alibi-pozive na oprez, no s napomenom da će se privatizacija nastaviti svemu usprkos. Ne smijemo međutim previdjeti da su se pogubni efekti Heliosove transformacije prelili iz Slovenije na istok i dalje od Zagreba, pa je tako u Beogradu pukla afera oko elitno lociranih zemljišnih parcela u ranijem vlasništvu tvornice boja i lakova Duga. Helios je preuzeo Dugu posredstvom slovenske tvrtke Belinka još 2005. godine, no odjednom se među njima pojavljuje poduzetnik Borut Šuklje.
Posrijedi je osebujan tip: bio je ministar kulture i ministar unutarnjih poslova Republike Slovenije, s razmakom od svega tri godine. A bio je i slovenski ambasador u Beogradu, što ga je zacijelo kvalificiralo za operaciju sa zemljištem Duge. Kako će se pokazati, Šuklje je najvjerojatnije odradio posao za današnje čelne ljude Heliosa koji su mu posudili potrebnih oko 18 milijuna eura za kupnju na trošak Heliosa. Za tu je svrhu pod hipoteku stavljena Belinka, no zemljište je naknadno prešlo u ruke Heliosa, dok su s Borutom Šukljom odnos regulirali navodnim tajnim sporazumom. Opsežni i složeni rizici s osiguranim profitima tek nekolicine glavnih igrača očito su postali dio Heliosova redovnog poslovanja kroz posljednjih godinu dana, iako nije sasvim jasno koja je krajnja sudbina po istom planu namijenjena toj kompaniji. Je li riječ o pokušaju brze zarade na dionicama koje su izrazito oscilirale u vrijeme kupoprodaje ili o crpljenju vrijednosti preko svih sastavnica poduzeća, pitanja su na koja se u slovenskim medijima intenzivno traži odgovor.
A nama u Hrvatskoj preostaje još zaključiti poglavlje s Chromosom, nekoć zdravom i jakom tvrtkom s prepoznatljivim imenom i produktima te zavidnim tržištem. Njoj bi uskoro, nažalost, mogao presuditi imperativ brzog povrata vrijednosti kod aranžmana u koji su uključeni fatalni investicijski fondovi. Taj povrat podrazumijeva beskrupulozno rezanje troškova rada, broja radnih mjesta, opisane hipoteke i druge instrumente iz arsenala standardnih tzv. bolnih rezova. Chromos je već naciljan, pitanje je samo kad će vjerovnik naći za shodno da potegne okidač i preuzme nekretnine, prenamijeni ih za kakav šoping-centar, a strojeve proda i radnike zauvijek otpremi kući. Jedini mogući im zaštitnik, država u vidu nadležnog DORH-a, na takav se uobičajeni prizor, izgleda, ni ovaj put neće ni osvrnuti.
