Među portretnim dokumentarcima koje smo u proteklih mjesec dana mogli vidjeti u zagrebačkom Dokukinu KIC jest i "Truman Capote: Razotkrivanje", koji je ponovo na programu upravo na dan izlaska ovog broja Novosti. Autor filma je debitant Ebs Burnough, stručnjak za brendiranje i komunikacijske strategije, a s obzirom na to da je Capote, zasigurno najslavniji američki pisac prve poslijeratne generacije, do te proslavljenosti došao ponajprije vještim i nesuzdržanim samobrendiranjem i samopromoviranjem, čovjek Burnoughova poslovnog backgrounda čini se kao stvorenim za dokumentarni prikaz njegova života i karijere. Iako u središtu pozornosti zbog čestog gostovanja u najgledanijim televizijskim emisijama i druženja s njujorškom društvenom elitom koju je zabavljao svojom osebujnom osobnošću (duhoviti, nadasve inteligentni i često ironični južnjački blagoglagoljivac piskutavog, gotovo dječjeg glasa, djetinje niskog rasta i neobično svijetle, nježne puti), Capote je nesumnjivo bio literat velikog dara. O tome ponajprije svjedoče njegovi rani, autobiografskim natruhama prožeti radovi poput debitantskog, tzv. gotskog romana "Drugi glasovi, drugi prostori" iz 1948., koji se u filmu proglašava prvim američkim romanom eksplicitno homoseksualne motivike (neće biti točno, jer još 1940. Carson McCullers objavila je "Odsjaje u zlatnom oku"), ili niza kratkih priča poput "Božićne uspomene" i "Kuće u cvijeću" te kratkog romana "Harfa trave", odreda ostvarenjima profinjenog stila i atmosfere topline i nježnosti, sa živopisnim likovima tankoćutne djece i tinejdžera, dobroćudnih čudaka, otuđenih očeva, s puno boja i mirisa, melodičnih i sjenovitih opisa. Zapravo, dva Capoteova najpoznatija djela, nastala u srednjem razdoblju njegove karijere, "Doručak kod Tiffanyja" i tzv. non-fiction (kovanica koju je sam smislio) "Hladnokrvno ubojstvo", ne idu u red najboljih mu uradaka, dok je završni nedovršeni roman "Uslišane molitve", zamišljen kao Proustov "U potrazi za izgubljenim vremenom" za novo doba, bio još jedan uzlet, ali i autorovo svojevrsno društveno samoubojstvo.
Budući da je film prije svega zainteresiran za Capotea kao ikonu životnog stila na visokoj nozi, ikonu koja je samu sebe uništila alkoholom, drogom i iznošenjem tzv. prljavog veša njujorške aristokracije (ona ga je po premijernoj časopisnoj objavi nekoliko poglavlja odlučno odbacila, što nikada nije prebolio), onda je logično da je upravo tom romanu, koji je tečnim stilom i vulgarizmima opisao (homo i bi)seksualnu praksu elite, posvećeno najviše prostora. Bio je to jedan od ranih primjeraka tzv. romana s ključem, a jedna od sugovornica u filmu vidi ga i kao anticipaciju današnjih reality showova.
No Burnougha kao autora Capoteovo književno djelo zanima mnogo manje od njegova života i sudbine, od toga da predoči njegovu javnu personu i pokuša doprijeti do onog što se (eventualno) krilo iza nje. Pri tom se služi obiljem arhivskog materijala, od nikad ranije objavljenih audiovrpca intervjua s raznim svjedocima snimanih za potrebe piščeve biografije (među ostalim s Lauren Bacall i Normanom Mailerom), do rijetko viđenih fotografija i rijetko ili nikad viđenih home movies s Capoteom u središtu, što kombinira s aktualnim intervjuima koje je sam snimio (među kojima su daleko najzanimljivija svjedočenja piščeve pokćerke, tj. kćeri njegova pokojnog ljubavnika). Rezultat koji je time dobio nije impresivan – arhivske snimke same po sebi jesu dojmljive, ali Burnough njima ne dopire dalje od površine, a ni svježe napravljeni razgovori ne doprinose dubljem zaronu. Oblikovanje cjeline pritom je manje dinamično od slične koncepcije Juliana Templea u dokumentarcu o Shaneu MacGowanu, tako da se "Truman Capote: Razotkrivanje" ne izdiže iznad srednje kvalitativne razine.
