Gabrijeli Žalac, ministrici regionalnog razvoja i fondova Europske unije u prvoj vladi Andreja Plenkovića, prošlog petka određen je, za početak, jednomjesečni istražni zatvor zbog osnovane sumnje da je 2018., s pozicije ministrice, sudjelovala u operaciji izvlačenja oko milijun i osamsto tisuća eura dominantno pristiglih iz EU-fonda za osmišljavanje i izradu softverskog rješenja namijenjenog strateškom planiranju i upravljanju razvojem (SPUR). Ekipu predvođenu ministricom Žalac činili su Tomislav Petric, ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU), te poduzetnici Mladen Šimunac i Marko Jukić povezani s tvrtkom Ampelos. Kriminalni plan koji su smislili sastojao se u tome da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU, nakon namještene javne nabave, plati Ampelosu više od trinaest milijuna kuna, bez PDV-a, za nešto što vrijedi manje od tri milijuna kuna, s PDV-om, ako vrijedi i toliko s obzirom na činjenicu da rečeni softver još uvijek nije u funkciji. U suradnji s Policijskim nacionalnim USKOK-om i specijaliziranim poreznim organima, slučaj vodi hrvatska ispostava Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO), mehanizma dosad prihvaćenog u dvadeset i dvije članice Unije i fokusiranog na kazneni progon kriminalnog raspolaganja novcem iz fondova EU-a. EPPO djeluje tek od lipnja ove godine. "Kad zaprimimo prijavu i predmet se registrira u EPPO-u, počinje proces verifikacije. Upućujemo upit u nadležno nacionalno tijelo postoji li takav predmet. Ako se radi na predmetu, radimo avokaciju (zahtjev za ustupanje slučaja, op. I. Đ.). Ako nadležno tužiteljstvo nema predmet ili nije živ, donosimo odluku o pokretanju istrage sukladno uredbi. Uredba govori samo o istrazi", objasnila je Tamara Laptoš iz Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj u intervjuu na N1 televiziji. "U ovom predmetu donijeli smo odluku o pokretanju istrage. Da smo predmet preuzeli od Uskoka, radilo bi se o avokaciji. Mi smo pokrenuli istragu."
Radi se o tome da su jedna Plenkovićeva ministrica i jedan Plenkovićev ravnatelj vrlo važne državne agencije osumnjičeni da su osobno sudjelovali u institucionalno provedenoj krađi oko 1,8 milijuna eura pribavljenih ponajviše iz EU fonda
Koliko god premijer Plenković nastojao minorizirati i dedramatizirati priču o ilegalnim poslovima u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU, slučaj Gabrijele Žalac nije samo još jedna u nizu korupcijskih muljaža unutar vlasti. Nije riječ o nekom općinskom načelniku koji se javnim novcem zaigrao po lokalnim restoranima ili se odao prekrajanju urbanističkih planova u vlastitu korist, nije riječ o nekom direktoru državnog ili javnog poduzeća kojem nije bila dovoljna legalna plaća, o nekom veteranskom kabadahiji sa stranačkom iskaznicom bez čijeg se blagoslova ne može zaposliti u državnoj službi u nekom kotaru. Nije ovo ni Fimi medija, jer se u toj priči javni novac isisavao uglavnom u stranačku kasu, a i Plenkoviću se zaista ne može prišiti iole konkretnija odgovornost za tu sudski osuđenu praksu Ive Sanadera i njegovih pomagača. Nije ovo čak ni slučaj Josipe Rimac, prijateljice gospođe Žalac: ta bivša državna tajnica u Ministarstvu uprave, koju se također optužuje da je organizirala svoju interesno-lobističku mrežu unutar državnog aparata, ne pripada Plenkovićevom krugu. Ovdje se radi o tome da su jedna Plenkovićeva ministrica i jedan Plenkovićev ravnatelj vrlo važne državne agencije osumnjičeni da su osobno sudjelovali u institucionalno provedenoj krađi oko 1,8 milijuna eura pribavljenih ponajviše iz europskog fonda, pri čemu je ravnatelj agencije primao državnu plaću da sprječava takve i slične prevare na štetu fondova EU-a. Oboje su istaknuti članovi HDZ-a čiji je predsjednik Andrej Plenković bio premijer i u inkriminirano vrijeme, kao što je premijer i danas kad na vijest o hapšenju Gabrijele Žalac reagira hvalospjevom njezinoj stručnosti i umješnosti u pitanjima europskih fondova, a izgubi živce kad ga se priupita zašto ju je, ako je bila tako sposobna i uspješna, u ljeto 2019. isključio iz sastava Vlade. I zašto ju je, unatoč uklanjanju iz Vlade, kasnije kooptirao u Predsjedništvo HDZ-a?
Naročito bolan moment za Plenkovića jest to što istragu protiv Žalac i ekipe vodi ovdašnji Ured europskog javnog tužitelja, a ne Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, mada nije bilo razumnog razloga da se DORH odavno ne pozabavi tim slučajem i da ga odavno ne dovede do sadašnje faze, jer je Uredu europskog javnog tužitelja za to trebalo svega četiri-pet mjeseci. Podsjetimo, Slobodna Dalmacija pisala je u prosincu 2018. o jednogodišnjem neobično upornom nastojanju ministarstva na čelu s Gabrijelom Žalac da kupi spomenuti softver od tvrtke bez referenci i ikakvog ozbiljnijeg poslovanja, što je konačno i realizirano u rujnu 2018., dok je portal Telegram u srpnju 2019. otkrio da je softver najmanje peterostruko preplaćen, da je ministrica Žalac otpije povezana s Mladenom Šimuncem te da je Marko Jukić – u formi isplaćene dobiti i pozajmice – smjesta izvukao gotovo cijeli iznos koji je Ampelosu uplatilo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Ti medijski napisi trebali su biti sasvim dovoljni da Državno odvjetništvo, to jest Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, pokrene predistražne radnje, ali to se nije dogodilo, premda je ravnateljica USKOK-a Vanja Marušić nakon uhićenja Gabrijele Žalac i ostalih na YouTubeu objavila da je i USKOK radio na tom predmetu. Tamara Laptoš, inače bivša ravnateljica USKOK-a, nedvosmisleno je dva-tri dana kasnije demantirala gospođu Marušić, rekavši da taj predmet u USKOK-u "nije bio živ" kad se EPPO zainteresirao: ravnateljica USKOK-a tako je uhvaćena u opasnom pokušaju obmanjivanja javnosti, no njezini nadređeni prave se da se taj ispad nije dogodio, da nema ničeg problematičnog u baratanju manipulacijama koje stanjuju ionako mršavo povjerenje građana u pravosudne institucije. Vanja Marušić opet se oglasila nakon tri dana i kazala da je USKOK provodio izvide o Žalac i softveru, ali da – po vlastitoj procjeni – nisu uspjeli prikupiti dovoljno elemenata za pokretanje istrage. Nije rekla kako je to uspjelo EPPO-u u relativno kratkom roku.
Premijer ne želi aktivno i energično udariti na korupciju, on ne želi ništa imati s time, jer to bi ujedno bio i udar na mentalitetni kod HDZ-a
U slučaju Žalac, dakle, svjedočimo sistemskom kriminalu. Ministrica je čvrsto odlučila da jednoj firmi omogući laku milijunsku zaradu u eurima, pa je u svoj plan uključila šefa SAFU-a, bez kojeg se lopovski pothvat ne bi mogao ostvariti, a teško da se sve moglo provesti mimo suučesništva nekog visoko pozicioniranog iz Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, iako nitko iz tog tijela zasad nije osumnjičen. U rujnu 2018. godine, to tijelo nije našlo ništa sporno u sklapanju unosnog državnog posla s firmom koja je imala jednu zaposlenu osobu i praktično nije imala poslovnih aktivnosti bilo koje vrste. Lampicu im nije upalila ni činjenica da je u godinu dana, koliko je Žalac gurala Šimunca i Jukića, cijena istog softvera porasla za gotovo tri puta. Dolazi, na kraju, i Državno odvjetništvo, odnosno USKOK koji formalno ima više otvorenih slučajeva povezanih sa Žalac, ali u dvije i pol godine ondje nisu našli vremena da se ozbiljno pozabave najtežom sumnjom od svih koje su joj se stavljale na dušu u medijskim napisima. Pritom se, kao što smo vidjeli, ne radi o naročito kompliciranom i kompleksnom slučaju, s obzirom na to su ga tužitelji iz hrvatske filijale EPPO-a doveli do faze određivanja istražnog zatvora u roku od četiri-pet mjeseci, a vjerojatno se nisu bavili samo tim jednim poslom.
Hvalospjevi za bivšu ministricu – Andrej Plenković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Kako se premijer Plenković načelno, mimo panegirika sposobnostima Gabrijele Žalac i izostanka ikakve samokritike, odlučio postaviti prema korupciji u svojim redovima? Njegova jedina linija obrane jest ova: "Sva pravosudna tijela u Hrvatskoj rade samostalno i neovisno, i na njih se ne utječe, a pogotovo to ne čini Vlada." To je, prema Plenkoviću, ključni i najvažniji doprinos izvršne vlasti suzbijanju korupcije u političkim sferama. Problem je, međutim, u tome što je teško dokazati da nešto ne postoji, a pogotovo da ne postoji utjecaj vlasti na Državno odvjetništvo, instituciju čijeg šefa ili šeficu postavlja parlamentarna većina, odnosno predsjednik vladajuće stranke i Vlade. Ako i nema izravnih naloga, sugestija i savjeta, u Državnom odvjetništvu uvijek ima dovoljno politički svjesnih tužitelja koji znaju osluškivati politička strujanja, čitati neizgovorene želje vlasti i pretakati te želje u tužiteljsko činjenje ili nečinjenje.
USKOK-ovo dvoipolgodišnje nečinjenje na temu Gabrijele Žalac i kupovine višestruko preplaćenog softvera SPUR tek je jedan od dokaza u prilog tužiteljskom vođenju računa o političkim okolnostima, tek jedan od momenata koji poništavaju onu premijerovu antikorupcijsku alibi-strategiju.
I samom Plenkoviću jasno je da nitko ne vjeruje u punu nezavisnost represivnih tijela i u tu vrstu brane od kriminala na političkim razinama, kao što mu je jasno i to da od takvog pristupa nema ništa, jer korupcija ne jenjava, ali on se odlučio za liniju manjeg otpora. On ne želi aktivno i energično udariti na korupciju, on ne želi ništa imati s time, jer to bi ujedno bio i udar na mentalitetni kod HDZ-a. On ne želi riskirati svoju poziciju pokušajem provođenja suštinskih promjena u stranci koju predvodi. Plenković vjeruje da je sklopio prešutni sporazum s političkom javnošću prema kojem njemu, Plenkoviću, treba ostaviti da tolerira devijacije u HDZ-u, što je preduvjet njegovog opstanka na čelu HDZ-a, a zauzvrat će HDZ voditi relativno umjerenjačku i proeuropsku politiku. Uvjerenje o postojanju takvog pakta mlinski je kamen o vratu ove zemlje.
