Profesor Nebojša Blanuša govorit će o suočavanju s ratnom prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije reflektirajući prijenos obiteljske, društvene i kulturne traume na mlade generacije. Svoj će pogled na temu iznijeti i dr.sc. Hrvoje Klasić, prof. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i povjesničar govoreći o manipulaciji mladima kroz totalitarizme 20. stoljeća te dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu iznosivši iskustva u radu na rekonstrukciji traumatizirane zajednice na primjeru grada Vukovara.

Suočavanje s prošlošću izvan narativa političke mitologije rijetko je i uglavnom neuspješno na području bivše Jugoslavije. O tome svjedoči barem povijest 20. stoljeća kao razdoblje dotad neviđenog nasilja. Postaviti se oči u oči, kao susret s nečim ili s nekim ovdje je prečesto vodilo u sukob, netrpeljivost i rat a posljedično u tvorbu sjećanja koja su pozivala na nove sukobe kako bi se okončali oni koje su započele prijašnje generacije. Može se reći da je bilo, a i danas je prisutno, mnogo odjelovljavanja (agieren) i vrlo malo prorade (durcharbeitung) traumatične prošlosti kako nakon II svjetskog rata tako i nakon ratova u 90-ima. Novonastale su države i društva u posljednjem desetljeću XX. stoljeća iskusile trostruku kulturnu traumu. Na početku je to bila trauma društvene promjene (Sztompka, 2004: 155) koja će se dalje oblikovati sukladno tranzicijskim problemima pojedinih zemalja i mijenjati identitetske konstrukcije. S ratovima će do izražaja doći druge dvije: trauma žrtve i trauma počinitelja u različito vrijeme kod različitih političkih zajednica i etnikuma. Nasilje se dominantno poima kao kategorija hrabrosti a želja za pomirbom ravna je nacionalnom izdajstvu. To je okvir u kojem je konstruktivno suočavanje s prošlošću, kao osviješteni društveni projekt sa svrhom uspostave pravde, trajnog mira i miroljubivih društava djelovalo u posljednjih četvrt stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije.