Povodom odluke policije, kojom je članovima filoustaške Autohtone hrvatske stranke prava dopušteno da na 25 dana podignu šator kraj Spomenika ustanku u Srbu, stanovnici tog mjesta otvorenim su se pismo obratili javnosti, ali i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, tehničkom premijeru Tihomiru Oreškoviću, te ministrima na odlasku, Vlahi Orepiću i Zlatku Hasanbegoviću. Njihovo pismo naslovljeno ‘Imamo li pravo na mir’ prenosimo u cijelosti:
‘Burna je prošlost našeg zavičaja. I nikako da se prestane ponavljati. Mi, mještani Srba i okoline, izloženi smo konstantnim pritiscima. Zastrašivanje i provociranje prolazi neometano građanskim otporom i nekažnjeno od strane nadležnih institucija. Srpski narod u Srbu kao i sve druge mještane kani se disciplinirati, utjerati u četiri gola zida naših praznih kuća. Neodgovorni pojedinci, osokoljeni medijskim linčevima, političkom bahatošću, neskrivenim obožavanjem ustaških ideja, ukidanjem slobode govora i riječi, bez ikakvih posljedica nas provociraju i vrijeđaju. Naša teška svakodnevnica i neimaština dodatno je otežana strahom i dozvoljenim zlostavljanjem.
Posljednja u nizu uvreda i skrnavljenja dešava se upravo ovih dana dolaskom predstavnika Autohtone hrvatske stranke prava (A-HSP). Jedna od mnogobrojnih stranki prava u zemlji bez prava ‘utaborila’ se sa šatorom na platou samog Spomenika ustanku u Srbu. Time posve namjerno žele uzurpirati spomeničko mjesto i onemogućiti obilježavanje jubilarne 75. godišnjice ustanka naroda Hrvatske. Tvrde pravaši da smo mi, Srbi i antifašisti, zapravo četnici te da je ustanak protiv zločina Maksa Luburića i njegovih jedinica u Donjoj Suvaji ili zločina u Bubnju bio četnički te da smo se borili protiv hrvatske države. I danas i sutra i uvijek reći ćemo da smo se mi, Srbi i svi drugi učesnici Narodnooslobodilačkog pokreta, borili protiv režima Nezavisne Države Hrvatske. Željeli smo zemlju za sve ljude i društvo pravednije od onog koje smo imali u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. I ponos da smo tu borbu dobili prenosimo i prenosit ćemo svojoj djeci!
Zato je oživljavanje aveti ustaštva za nas bolno i zastrašujuće. No, još je strašnije saznanje da smo u tome vrlo često usamljeni i zapravo nezaštićeni, kako od strane države i njezinih institucija, tako i od strane medija i svih drugih dijelova hrvatskog društva. Kažu, a i piše u Ustavu, da smo ravnopravni i jednaki svima drugima u našoj domovini, ali istina je da nikakvih službenih reakcija i mjera nije bilo i da su naša očekivanja iznevjerena. Ne vide nas ovdje na periferiji niti vide našu borbu da preživimo. Ne vide ni naša groblja i oštećene spomenike. Ne vide ni našu djecu koja odlazeći dalje na školovanje mijenjaju svoj govor i kriju svoju narodnost. Ne vide ih ni kada ih ne štite njihovi učitelji i profesori od vršnjaka.
Kraj obnovljenog Spomenika ustanku naroda Hrvatske ne smije biti mjesta mržnji i nasilju. Mi, Srbi iz Hrvatske i hrvatski antifašisti, na tom mjestu odajemo počast palima za život i slobodu, najboljima među nama. Činimo to sa našim prijateljima antifašistima iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Nakon godina javašluka i govora mržnje tražimo svoj mir i pozivamo sve institucije i istaknute članove našeg društva da nas zaštite i podrže u sjećanju na otpor upravo profašističkom i pronacističkom ustaškom režimu.
Nije daleko trenutak kada će isti ti pojedinci zakucati na druga vrata… ako već nije i počeo. S poštovanjem, mještani Srba.’
