Prošlo je otad već nešto vremena, ali anegdota se redovito vraća s vremena na vrijeme u različitim verzijama, poput prošlosti koja se ne može ili ne želi završiti. Bio je petak ili je bila subota, svejedno, zatekao sam se u zagrebačkom naselju Lanište. Na jednom od tamošnjih kioska želio sam kupiti novi broj tjednika u kojem čitate ovaj tekst. Kako Novosti nisu bile među izloženim novinama na pultu, zamolio sam trafikanticu da mi ih doda, pretpostavljajući kako su ih strpali negdje duboko u nevidljivu unutrašnjost kioska, što je nerijetko slučaj.
No prevario sam se. Odgovorila mi je da "ne drže Novosti". Na moje iznenađenje i pitanje kako to, ta radi se o Tisku, distributeru i dotične tiskovine, dodatno me podučila rekavši: "Gospodine, u ovom kvartu žive branitelji." Ohoho, divno, kako krasan i uvjerljiv argument, što odmah ne rekoste, gospođo. Ali nisam se dao smesti i povući, nisam želio dopustiti da tako živopisan razgovor završi u konturama hegemonijom oblikovane samorazumljivosti, pa sam se pravio glup, k'o da sam pao s Marsa. Hineći da nisam svjestan gdje živim, na konstataciju sam uzvratio pitanjem: "Oprostite, ali kakve to ima veze s jednim novinama?"
S vremenom sam počeo čak pomalo i perverzno uživati u situacijama nalik prepričanoj. Stoga, kad god sam u prilici, Novosti kupujem na kiosku spomenutog distributera na Britanskom trgu u Zagrebu. Tamo sam naime jednom zgodom, raspoložen za ćaskanje, našao za shodno upitati trafikanticu kako to da nema izložene primjerke Novosti s vanjske strane kioska. Rekla je, citiram, "zato što ne želim da se to smeće vidi na mome kiosku". Od tada se trudim, kad god mi je zgodno, upravo tamo pokupiti svoj primjerak "smeća".
Nisu, naravno, takve situacije ništa novo za jedan broj nas, čitatelja koji još uvijek iz nekog razloga prakticiramo kupovinu i ritual čitanja Novosti u analognoj, tiskanoj verziji. Sjetit ćemo se i puno malicioznijih te neprijatnijih javno izvedenih "performansa". Recimo u režiji Dražena Keleminca i njegovih pajdaša u crnom, prosvjeda i paljenja Novosti ispred sjedišta SNV-a i redakcije ovog tjednika usred Zagreba.
Primjerene srodne genealogije dalo bi se, a i trebalo, potražiti u već pomalo dalekoj prošlosti ovih prostora. Prisjetiti se zloglasnih javnih lomača, organiziranih spaljivanja Feral Tribunea u 1990-im u Splitu. Jako dobro znamo koji i kakvi režimi, globalno i povijesno, orkestriraju rituale spaljivanja knjiga, novina i drugih "nepoćudnih" publikacija. Kako Feral nekad, tako i Novosti danas – svatko na svoj način i u svoje vrijeme – zrcale prave istine o hrvatskoj politici i društvu. A takve istine uvijek donose i osjećaje nelagode te straha, potiču na konformizam.
Stoga trafikantice poput spomenutih ne osuđujem, već ih tretiram kao svojevrsne žrtve ideologije jednog prostora u jednoj epohi.
