Nakon burnog nedjeljnog poslijepodneva u kojem je posredstvom Televizije Pink srpska javnost satima slušala od perjanica vlasti i ljubitelja naprednjaka o pokušaju državnog udara, u ponedjeljak navečer sve je presjekao premijer Aleksandar Vučić koji je obznanio: pokušaja državnog udara nije bilo, ali postoje pokušaji destabilizacije vlasti u Srbiji, državi koja je inače – po njegovim riječima – najstabilnija zemlja u regiji.
Sve je počelo u nedjelju ujutro, kad je tabloid ‘Kurir’, nakon višetjednog rata s tabloidom ‘Informer’, bliskim premijeru, objavio da je bivši direktor ‘Kurira’ Aleksandar Kornic tužio Dragana Vučićevića i Damira Dragića, vlasnika i direktora ‘Informera’, zbog navodne iznude koja se dogodila u jednom zemunskom restoranu, a čemu su navodno prisustvovali premijer i njegov brat Andrej Vučić. Od jutra se u eteru vrtjela vijest da je Vučić na policijskom ispitivanju i da će TV Pink od 15 sati krenuti sa specijalnom emisijom. Tako i bi, nakon što je završena konferencija za novinare ministra policije dr. Nebojše Stefanovića koji je objavio da je premijer u policiji i da se ‘dobrovoljno podvrgao poligrafu’, da je dokazano da nikad nije vidio bivšeg direktora ‘Kurira’ i da premijer čak ni s porodicom nije čest gost u restoranima.
Iza ministra je, dok se obraćao javnosti u Vladi Srbije, stajala cijela galerija naoružanih pripadnika raznih policijskih jedinica, dvojica čak i s fantomkama na glavi, a bilo je tu i dugih cijevi. Jasan odgovor na pitanje je li taj prizor trebao dodatno prestrašiti javnost, kojoj je predstavljeno i to da je jedan od bivših pripadnika specijalnih jedinica uhapšen zato što je cijeloga dana obilazio kućnu adresu premijerove porodice, javnost dosad nije dobila.
Emisija je nosila naziv ‘Rušenje Vučića – poslednji čin’. Nema tko se nije od onih koji čvrsto stoje uz vlast i brane je od svih afera, koje se sve više gomilaju, obreo pred kamerama, uz cjelopopodnevno sasluživanje Dragana Vučićevića: taj je najprije dokazivao da je, eto, bio u pravu (a neki su mu se smijali) kad je tjedan dana ranije najavio državni udar, da bi potom izvukao otpusno pismo iz psihijatrijske bolnice ‘Laza Lazarević’ u Beogradu, koje svjedoči o psihičkim problemima bivšeg direktora ‘Kurira’ Kornica. Nadalje su u opticaju bile riječi poput ‘alkoholičar’, ‘narkoman’, ‘luđak’…
Sociolog Jovo Bakić upozorava da u stalnoj proizvodnji izvanrednog stanja normalnog političkog života u Srbiji nema i ne može biti, da su institucije apsolutno razorene i da sve zavisi od volje i trenutnog raspoloženja najmoćnijeg čovjeka u zemlji
Usred tog tzv. državnog udara i njegovog direktnog prijenosa vremena za gostovanje na TV Pinku imali su, uz ‘analitičare’ i dr. Stefanovića, i ministar pravosuđa Nikola Selaković i ministar zdravlja Zlatibor Lončar, koji je ponovio sve ono što je rekao Vučićević i kojem nije palo na pamet da su zdravstveni kartoni bilo kojeg građanina zakonski zaštićeni od javnosti; tek je kasnije okrenuo priču u smjeru da, eto, jadan čovjek nije kriv, nego je njegovu bolest netko iskoristio.
Tu se prozivalo sve i svakoga: ministricu Zoranu Mihajlović koja se, kao, urotila s predsjednikom Tomislavom Nikolićem (viđena je kako ide k njemu i nosi svinjski but u vrećici), ministra Ivicu Dačića koji se nije odrekao svog funkcionara Branka Ružića koji je na jednoj utakmici u kameru RTS-a dreknuo ‘Vučiću pederu’, ministricu Kori Udovički, direktora RTS-a ‘žutog’ Dragana Bujoševića koji umjesto specijalne emisije emitira nedjeljni razbibriga program, novinara Slavišu Lekića koji je zagrebačkom ‘Nacionalu’ dao intervju u kojem je izjavio da je Vučić gori od Miloševića, ‘samo još nije počeo da ubija’… Sve se to bjesomučno ponavljalo, pa je do kraja dana Nezavisno udruženje novinara Srbije, čiji je predsjednik Vukašin Obradović također prozvan, reagiralo priopćenjem u kojem se kaže da će se, ako se Lekiću nešto dogodi, smatrati odgovornim osobno ministri Selaković i dr. Stefanović. Lekić je, inače, već prijavio prijetnje koje su počele nakon intervjua, ali mu je rečeno da tu policija ništa ne može, valjda dok ga netko ne prebije i proizvede posljedice koje bi inicirale policijsko postupanje.
Za to vrijeme su se, dakako, utrkivali razni likovi svojim priopćenjima, tvrdeći da je sve što se događa rezultat toga što premudri premijer – koji je svima njima veliki mag i vođa – zemlju vodi u dobrom pravcu, dapače odličnom, što bi htjeli osujetiti zli mediji i još gori tajkuni svojim ‘gnjusnim lažima’ (dr. Stefanović), a takva je, kako se unisono ponavljalo, bila i atmosfera pred atentat na premijera Zorana Đinđića onomad. Sve je to u ponedjeljak navečer otprilike ponovio i sam Vučić, koji se s Vučićevićem ne slaže ideološki (ovaj, kao, naginje Rusiji, a premijer Evropi), ali cijeni njegovo veliko i neupitno poštenje.
Javnost je, u svakom slučaju, zbunjena. Vidi se to i u odsustvu ozbiljnijih komentara u medijima. Ništa čudno, monitoring medija u jednom tjednu studenoga pokazao je da je na televizijama s nacionalnim frekvencijama premijer ukupno bio prisutan najmanje osam sati, što svojim maratonskim konferencijama za novinare, što svim ostalim aktivnostima koje vjerno prate kamere, pretvarajući televizije i ostale medije u dnevni bilten Gospodara Vučića.
Nekoliko je teorija o tome zašto je Vučiću trebala opasna nedjeljna TV predstava. Prva, da su počele trzavice među njegovim naprednjacima, jer ih je jedan od visokih funkcionara upravo napustio i pravit će novu stranku, a sve su češće vijesti i o neslaganjima u vladinim redovima. Drugo, što zastupa Vesna Pešić, da je ‘cijela ta mafijaška predstava’ smišljena zato da bi se vlasnik ‘Kurira’ Aleksandar Rodić spriječio da – a navodno je imao aspiracija – kupi vlasništvo ‘Politike’.
Treće je mišljenje iznio sociolog Jovo Bakić: ‘Govori se o državnom udaru u vreme kada nemate ni nekakve demonstracije, kada je opozicija rasturena i bavi se sama sobom, kada su i policija i vojska sasvim lojalne Vladi. Dakle apsolutno je politička histerija teško objašnjiva, osim ukoliko ona nije sama po sebi jedan izgovor – po onoj da se Vlasi ne dosete – da bi se raspisali izbori onda kada im u stvari vreme nije.’ Bakić još upozorava da u stalnoj proizvodnji izvanrednog stanja normalnog političkog života u Srbiji nema i ne može biti, da su institucije apsolutno razorene i da sve zavisi od volje i trenutnog raspoloženja najmoćnijeg čovjeka u zemlji.
