S docentom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti razgovarali smo na dan konstituiranja Hrvatskog sabora. Nestranački mandatar, sadašnjost i budućnost demokracije u Hrvatskoj i potezi nove reformske vlade povod su ovom razgovoru.
Hrvatska je prvi put dobila nestranačkog mandatara, menadžera iz farmaceutske multinacionalne kompanije, čovjeka iz dijaspore, kojeg očito nitko osim ljudi iz HDZ-a ne poznaje. Stoga dobar dio javnosti, a uzimajući u obzir i sve zakulisne igre u režiji Mosta i HDZ-a posljednjih nekoliko tjedana, smatra da bi novi izbori bili bolje rješenje?
To što je premijer nestranački treba shvatiti uvjetno. Iako formalno nije član nijedne političke partije (HDZ i Most), on podržava moralno-političku paradigmu tih stranaka. U tom smislu, to što je formalno nestranački nema previše veze. Je li trebalo ponavljati izbore? U nekom smislu je dobar dio političke javnosti bio iživciran, nenaviknut na natezanja pri pokušaju da se sastavi vlada i onda je poželio, govoreći o poštenijem rješenju, nove izbore. No ako uzmemo u obzir prakse u tzv. razvijenim demokracijama, onda treba reći da se nije dogodilo ništa izvanredno. Generalno, ta tema sada pripada prošlosti. Imat ćemo, gledajući ideološko-politički, relativno homogenu vlast, čak možda i više od toga. Možda će se svi dionici u novoj vlasti razlikovati samo u izboru taktika u ostvarenju političkih ciljeva, što će, doduše, stvarati međusobne napetosti.
Pobuna srednje klase
Tihomir Orešković dolazi kao predstavnik krupnog kapitala, pa ne čudi što ga glorificiraju poduzetnici sumnjivih biografija poput Todorića, Mudrinića i Roglića i neoliberalni ekonomisti poput Marijane Ivanov, koja je izjavila da on ima sve preduvjete voditi zemlju u pravom smjeru jer se upravljanje poduzećem ili državom mnogo ne razlikuje. Ta se izjava čini u najmanju ruku kao neozbiljna, dugoročno i štetna, jer se već više puta ponavlja, pa gotovo postaje istinom?
Krugovi iz kojih je Oreškoviću stigla opća podrška ne iznenađuju, jer kod nas u posljednjih nekoliko godina vlada raspoloženje da vlast okupljena oko Kukuriku koalicije nije napravila ono što su druge države navodno ili stvarno napravile. Drugim riječima, reforme nisu provedene u smjeru koji je u najširem smislu označen kao neoliberalan: primarno šira privatizacija, znatna redukcija javnog sektora i smanjenje zaduženosti države. U tom smislu su se javno predstavili subjekti koji podržavaju taj tip politika, ali za političku operacionalizaciju te priče putem izborne artikulacije ta podrška nije bila odlučujuća. Prije je to bila konstelacija koju možemo nazvati nekom vrstom pobune srednje klase koja prezire (post)tuđmanovski dvopartijski konsenzus. Koje su skupine tu nastupile? Meritokrati iz javnog sektora, srednjoklasni elementi nezadovoljni politikama države i time da njihove plaće stagniraju ili čak padaju nauštrb parazita, tzv. partijskih uhljeba protiv kojih je pokrenuta hajka jer trate javni novac. Drugi su dio, jednako politički potentan, sitni poduzetnici, odnosno nova poduzetnička klasa koja se osjeća prevarenom od države jer im ona putem poreza, kako oni misle, uništava egzistenciju. Tu su još najčešće i pripadnici tzv. aspirantske klase koji smatraju da imaju respektabilan tzv. ljudski kapital, odnosno prirodnu sposobnost da stvaraju novu vrijednost u prilično nepovoljnim uvjetima za razvoj kapitalizma u Hrvatskoj. Te skupine su iskristalizirale mandate Mosta, koji su se pokazali presudnima u stvaranju nove vlade. U tom smislu predstoji nam reformatiranje države odnosno njezinih mehanizama, što će imati nemale ekonomsko-političke posljedice za sve skupine vezane uz javni sektor i/ili državni proračun.
Mandatar se nije izložio biračima i zato mu je legitimitet manjkav, no on ima neku vrstu doznačenog legitimiteta. Dovodi li to u pitanje demokraciju? I da i ne. Dakle legitimitet je sporan ako ga se gleda strogo izborno, no ako ga gledamo na razini različitih interpretacija demokracije i kroz demokratsku praksu, onda ne bismo trebali biti posebno strogi
Što se tiče izjave da je vođenje države slično vođenju poduzeća, odgovor je negativan. Riječ je o mitu o skrbnom domaćinu, odnosno da će netko tko je bio uspješan poduzetnik i materijalno se situirao doprinijeti državi na isti način. No povijest i dosadašnja iskustva to ne pokazuju prečesto. Berlusconi je primjerice prema određenim parametrima svojedobno bio uspješan poduzetnik, ali dok je vodio državu Italija je, blago rečeno, stagnirala ili bila ispod te razine. Država je, naravno, neusporedivo kompleksnija od poduzeća i ne diskriminira svoje građane po učinku. Naravno da su ekonomski zakoni važni, ali oni ne mogu biti presudni za odnose koji vladaju u politici. Takve izjave ponajprije treba gledati u okviru paradigme koja bi sve naše odnose svela na tržišne odnose. Pa se tako i država svodi na sitnovlasnički račun, tržišni princip koji polako prodire u sve njezine pore. Mislim da je ta priča nastala iz velike kampanje protiv javnog duga. Kod nas vlada histerija vezana uz državni dug, naročito u mainstream medijima i onda se vuče paralela s kućanstvom, vođenjem financija u obitelji. Zapravo se i ne radi striktno o svođenju logike države na logiku poduzeća, nego korijene ove priče treba tražiti u shvaćanju da suvremene demokracije upravljaju različitim dobrima koja daleko nadmašuju javne potrebe i stoga državu treba osloboditi tog tereta. Dodatni problem je što je došlo i do, kako se kaže, nerezonskog, ‘širokog emitiranja socijalnih prava’, kojima se nastoje ispuniti različite želje skupina i pojedinaca, što potencijalno dovodi do urušavanja države, odnosno tzv. grčkog scenarija. U nadolazećem, nazovimo to rasterećenju države od ovih prava, njihovim korisnicima će se moguće kao nadomjestak preporučiti ‘više samokontrole’, isto ono što je 1970-ih godina Huntington sugerirao kao lijek za tzv. demokracije u deficitu.
Novom mandataru osporava se i politički legitimitet jer ga građani nisu birali na izborima. Jedan kolega novinar opisao je dolazak Petrova, Oreškovića i Karamarka kod predsjednice kao kratki film o propasti demokracije kod nas?
Na jednoj razini radi se o upitnom političkom legitimitetu: on se nije izložio biračima i zato mu je legitimitet svakako manjkav. Međutim, on ima neku vrstu doznačenog legitimiteta. Dovodi li to u pitanje demokraciju? I da i ne. Dakle legitimitet je sporan ako ga se gleda strogo izborno, no ako ga gledamo na razini različitih interpretacija demokracije i kroz demokratsku praksu, onda ne bismo trebali biti posebno strogi prema njemu. Takvo što postoji u tradiciji demokratske vladavine ako se ona shvati kroz neke radikalnije politološke škole i autore ili činjenicu da se u samoj demokraciji mogu događati stvari koje mi prema udžbenicima ne bismo nazvali demokratskima, ali se kroz različite interpretativne mehanizme nazivaju takvima. Možemo se vratiti Aristotelu i njegovoj ‘Politici’, u kojoj on za poredak u Mantineji, iako je svjestan da to nije demokracija, kaže da ‘treba i to smatrati nekakvom’ demokracijom. Mehanizmi koje sam spomenuo su mehanizmi tvorbe političke volje na koje je upozorio kritičar parlamentarizma Carl Schmitt. Posrijedi je svojevrsna priprema naroda na to da se identificira s jednom osobom i vladavinom, odnosno da je ipak doživi demokratskom. To su mehanizmi koji stoje na raspolaganju vladajućim klasama u smislu Althusserovih državnih ideoloških aparata koji će u perspektivi pripremiti našu političku javnost, naročito ako se nova vlada iole pokaže ekonomski funkcionalna, da se radi o doista demokratskom vladaru par excellence.
Transformacija demokracije
Što će nam uopće onda izbori?
Pitanje je na mjestu, ali se ono ne može sasvim legitimno postaviti u okviru logike spomenute tvorbe političke volje. U tom smislu će jedino vladajuće klase zapravo odlučivati je li uopće potrebno imati konvencionalne političke izbore. Kako vidimo, znatan dio naših građana ne sudjeluje na izborima, jer odbija sudjelovati na izborima na kojima su određeni problemi izuzeti iz nadležnosti nacionalno-demokratskih jurisdikcija. Doduše, parlamentarni izbori znaju ponekad iznjedriti i neke teškoće za različite frakcije kapitala. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razriješiti spor oko monetarne politike odnosno Hrvatske narodne banke, koji je Most stavio visoko na listu svojih reformskih prioriteta, što sigurno ne oduševljava tzv. financijsku industriju kod nas. Možemo reći da je demokracija time pokucala na vrata HNB-a, što nije u skladu s liberalnom koncepcijom koju zastupa EU.
Dio desnih ekonomista i neoliberalnih fundamentalista ovih dana spominje primjere tehnokratskih premijera Marija Montija i Lucasa Papademosa u Italiji odnosno Grčkoj, skrivajući njihove uglavnom neslavne poteze i nikakvu političku karijeru?
Takvi vladari se pojavljuju kao neka vrsta jamstva u odnosu prema međunarodnim vjerovnicima odnosno kreditorima, što je danas možda i važnije od nacionalnih demokracija. To je ono iz čega novi mandatar potencijalno izvlači neku vrstu legitimiteta. A to je opet povezano s mehanizmima tvorbe volje odnosno različitih diskurzivnih operacija koje se odvijaju u javnosti, prema čemu se jedna možda nestandardna vladavina prikaže sasvim konvencionalnom. Što s tiče učinaka navedenih tehnokrata koji su došli iz međunarodnih bankarskih krugova, oni svakako nisu bili spektakularni. Oni su, kako sam već rekao, predstavljali jamstva međunarodnim vjerovnicima, kojima su u tom trenutku bili mnogo više odgovorni nego vlastitom narodu. To se i kod nas sada događa, barem prema medijskim prikazima, jer nova vlast i potencijalni premijer uglavnom osluškuju glasove s financijskih tržišta, dok je konvencionalni politički legitimitet u vlastitom narodu prešao u drugi plan. A to je generalno povezano sa situacijom u kojoj se demokracije u nacionalnim državama nalaze u posljednjih četrdesetak godina. Dogodila se njihova transformacija, koja je kod nas isprva prošla dosta neprimjetno, ali je od početka krize 2008. itekako osjećamo.
Danas je potpuno legitimno da rezultat privatizacije javnog sektora bude društvo koje će na razini javnosti tolerirati, a zapravo strukturno poticati izrazito visoku razinu socijalne nejednakosti. To se dogodilo svojevremeno u Južnoj Americi i posljednjih godina u Grčkoj, a bojim se da i mi idemo prema sličnom scenariju
Pitanje je zapravo, da se referiramo na jedan stariji tekst čiji ste koautor, hoćemo li sada imati ‘odgojnu diktaturu’ odnosno ograničenje demokracije, a sve kako bi se putem reformske vlade provela štednja i rezovi, udar na javni sektor, radnike itd.?
Očito ćemo imati jednu vrstu dubiozne demokracije koja će ići u smjeru odgoja građana za novo doba, gdje će različite skupine odnosno klase trebati računati na puno manju asistenciju države, što znači da će se puno više morati osloniti na sebe u smislu da budu sitni poduzetnici, da se na taj način materijalno reproduciraju – format demokracije koji ćemo imati u idućem razdoblju u tom će smislu biti moguće podvesti pod pojam odgojne diktature, kako bi to sugerirao Schmitt. Dakle tako bismo se pripremali za tzv. istinsku demokraciju, novu paradigmu u kojoj ćemo živjeti kao građani koji će moći trošiti samo ono što zarade. Po toj ideološkoj liniji i država će se moći samofinancirati, odnosno bit će manje ovisna o međunarodnim kreditorima. Ipak treba reći da države koje su išle radikalno u ‘bolne rezove’ nisu postigle značajnije rezultate. Nisu Španjolska i neke pribaltičke zemlje nešto posebno povećale produktivnost i pronašle neku jako perspektivnu tržišnu nišu zbog učinjenih rezova, nezaposlenost se smanjila uglavnom statistički ili zato što je radna snaga napustila te države.
Zaključak je da je postizborni scenarij u režiji Mosta, a možda još više HDZ-a, dobio svoju konačnu potvrdu u činjenici da su građani svedeni na potrošače politike, dok političari igraju ulogu poduzetnika. Valja podsjetiti na to da je takav model, uz najavljene reforme buduće vlade poput privatizacije važnih javnih resursa, 1980-ih godina ‘proslavio’ Margaret Thatcher. Čeka li nas u idućem razdoblju neki oblik neoliberalne šok-terapije?
Most je i krenuo s tom pričom o privatizaciji zdravstva i mi vjerojatno idemo u tom smjeru. Povijesno je model takvih neoliberalnih reformi bio praćen pokušajima da se proširi baza srednje klase nauštrb radničke klase. To se naročito zbivalo u režiji nekadašnje britanske premijerke koja je jednom za svagda htjela završiti s borbenom radničkom klasom u Engleskoj. Ona je to ostvarivala tako što je barem dio radnika kroz razne programe, primjerice povoljnu privatizaciju općinskih stanova ili relativno povoljne kupovine dionica, uvlačila u tzv. narodni kapitalizam. Danas od svega toga nije previše ostalo, a nejednakost je veća nego ikad. Reforme koje će danas ići sličnim smjerom nemaju više potrebu da političkom intervencijom hine da stvaraju društvo srednje klase. Naime, danas je potpuno legitimno da rezultat privatizacije javnog sektora bude društvo koje će na razini javnosti tolerirati, a zapravo strukturno poticati izrazito visoku razinu socijalne nejednakosti. To se dogodilo svojevremeno u Južnoj Americi i posljednjih godina u Grčkoj, a bojim se da i mi idemo prema sličnom scenariju.
