Prošlost je presudno utjecala na rezultate upravo završenih izbora, ali ne onako kako su se nadali zagovornici vječnih podjela na ustaše i partizane. Mnogi su birači, naime, pokazali izrazitu indigniranost onime što im je hrvatska politička klasa priredila u proteklih četvrt stoljeća, a rezultat je uspjeh Mosta. ‘Ovaj Božo Petrov govori kao naš stari župnik!’ kaže jedna Zagorka, pokazujući zapravo da je potpuno imuna na poruke nacionalističkih biskupa, koji žude za vlašću i lustracijama po svojim kriterijima. Presudilo je moralno gađenje i višegodišnje propadanje zemlje, u prvom redu ekonomsko propadanje. Stare stranke, koje se stalno izmjenjuju u Banskim dvorima, najviše bi morale strepiti od ponavljanja izbora. Više se neće glasati začepljena nosa, odnosno vječno protiv a ne za. Pojavila se nada u promjene i prevladavanje gnjilog statusa quo.
Ekonomsku prošlost su, naravno, koristile i stranke u međusobnim predizbornim obračunavanjima, ali vrlo oprezno, kako se ne bi postavila nezgodna pitanja. Neki su spominjali što jeste ili nije napravljeno u posljednje četiri godine, nekima je bilo zanimljivo vrijeme od 2008. (kad je počela kriza), a neki su se pozivali na razdoblje od 2000. (bez objašnjenja zašto). Jedino su predstavnici Mosta spominjali ‘posljednjih 20 godina’, misleći, vjerojatno, da nije uputno prozivanje za postupke u ratnim danima. Krivo, jer upravo u tih prvih pet godina, nakon prvih višestranačkih izbora, počinjeni su smrtni grijesi (od privatizacije do uspostavljanja prejake kune) zbog kojih je Hrvatska zaostala za svim drugim tranzicijskim zemljama.
Podaci o tome nisu se mogli čuti u kampanji, ali su se pojavili na internetu, gdje je mnogo manje zabranjenih tema i autocenzure. Tako je objavljena usporedba sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom (apage satanas), dakle s vremenom prije 1990., u kojoj se iznose zaista dramatični podaci. Uz ostalo, prema popisu stanovništva iz 1991. Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika, dok ih je dvadeset godina poslije, dakle 2011., bilo 4.284.899 ili pola milijuna manje. Zatim, u godini 1990. rodilo se 55.409 djece, a 2014. samo 39.000. Prije je bilo zaposleno 1.682.771, a sada 1.223.553 ljudi. Nekad su na jednog umirovljenika dolazila skoro tri zaposlena (2,83), a sad je preostao samo jedan (1,13). Prosječna mirovina nekad je iznosila 75,3 posto prosječne plaće, sad je smanjena na 39 posto. Ukupni dug bio je četiri milijarde dolara, da bi dosad narastao na 57 milijardi eura itd., itd… Čak i perjanica svake vlade, turizam, u svjetlu tih brojki ispada mnogo skromnije. Najbolji rezultat SR Hrvatska zabilježila je 1987. godine – 68 milijuna noćenja. U novom dobu rekordna je bila 2014., s dva milijuna noćenja manje (66,1 milijun). Nekad su 30 posto noćenja ostvarivali domaći gosti, sad je i to spalo na samo osam posto. Možda nije nezanimljivo i da smo prije imali 9.000 milicionara. Sad nas čuva 20.000 policajaca.
Bruto domaći proizvod, koji se smatra glavnim ekonomskim pokazateljem razvijenosti svake zemlje, posebna je priča. U socijalizmu se iskazivao društveni proizvod, a s povratkom na kapitalizam prešlo se na bruto domaći proizvod, koji se izračunava na drukčiji način. Ali ono što je bilo prije nije preračunato po novoj metodi. Tako je svaka usporedba postala nemoguća. Pojednostavljeno, razlika je u tome što se društveni proizvod izvodi iz proizvodnje, a BDP iz potrošnje, što bi moralo davati približno isti rezultat, kad ne bi bilo međunarodne razmjene i stranih kredita. Tako je kod nas uračunato i sve uvezeno i potrošeno na kredit, što je hrvatski BDP lansiralo znatno iznad nekadašnjeg društvenog proizvoda (10.561 američkih dolar prema 6.540 dolara). Ali predsjednik Hrvatskog instituta za financije dr. Tihomir Domazet sad je učinio ono što je trebalo još 1990. (zašto nije, druga je priča). Preračunao je nekadašnji društveni proizvod u BDP, pa je dobio rezultat koji je potpuno u skladu s ostalim gospodarskim pokazateljima. Sadašnji BDP manji je 7,6 posto nego godine 1987., zadnje prije izlaska Slobodana Miloševića na veliku jugoslavensku političku scenu i njegovih ekonomskih pothvata kao što su nelegalna emisija novca (pljačka preko republičke narodne banke), bojkot slovenske a poslije i hrvatske robe, na koju je uvodio posebne poreze, da bi na kraju jednostavno prisvojio dijelove poduzeća iz Hrvatske i Slovenije koja su poslovala u Srbiji.
Na gotovo svim izborima u posljednjih četvrt stoljeća nacionalna (i nacionalistička) pitanja bila su mnogo važnija od ekonomskih. Iznimka su izbori na kojima je HDZ prvi put izgubio vlast (godine 2000.), ali je koalicijska vlada Ivice Račana nastavila ekonomsku politiku svojih prethodnika. Tadašnje, kao i sadašnje ‘sređivanje društva’ Zorana Milanovića, nije pokrenulo obnovu gospodarstva. Kad je o ekonomiji riječ, HDZ i SDP kao da su ista stranka. I jedni i drugi sad su dobili ozbiljno upozorenje, školskim jezikom rečeno – ukor pred isključenje. Ali opet, budućnost je neprozirno ogledalo.
Orban i otpor financijskom diktatu
Dobili smo sljedeću poruku: Poštovana redakcijo, bilo bi mi drago kada biste mi mogli objasniti kako dovesti u smislenu vezu članke u kojima je Vaš uvaženi ekonomski komentator Milan Gavrović slavio Viktora Orbana i njegovo odbijanje financijskog ‘diktata’ Zapada s člancima u kojima oštro kritizirate njegovu sadašnju politiku u vezi sa zatvaranjem granica. Mislite li da jedno isključuje drugo, da se autohtonost i otpor globaliziranju, na ekonomskom planu, može promatrati neovisno o politici samosvojnog izoliranja? I mislite li da Vaši čitatelji imaju tako kratku pamet?
Srdačni pozdravi, dr. Davor Beganović, Fachbereich Literaturwissenschaft/Slavistik Universität Konstanz
Poštovani gospodine Beganoviću, F. D. Roosevelt u Americi i Adolf Hitler u Njemačkoj, godine 1933., potpuno su se istim ekonomskim mjerama borili protiv tadašnje krize. Bile su to u prvom redu kontrola banaka, bitno povećana emisija novca i obimne državne investicije, među kojima je najpoznatija izgradnja autocesta. To ih, naravno, ni po čemu drugom ne čini istim, pa ni sličnim. Ne pada mi na pamet da s bilo kojim od njih uspoređujemo ni gospodina V. Orbana. Ipak, vi ste u nečemu u pravu. U korijenu postupaka gospodina Orbana stoji nacionalizam, ružan kad je riječ o izbjeglicama, ali neophodan u otporu financijskom diktatu, koji je ozbiljan, a ne navodan, pa ga ne pišem među navodnicima. Primjer su događanja oko kredita s deviznom klauzulom u švicarskim francima. Uvjeren sam da će, kao i Mađarska, i Hrvatska morati ukinuti deviznu klauzulu i vratiti monetarni suverenitet, da bi zaista pokrenula svoju ekonomiju. Ugledni hrvatski ekonomski ekspert, dr. Guste Santini, čak kaže da ekonomist danas mora biti nacionalist. Točnost toga, nažalost, pokazuje se u svim europskim zemljama, uključujući i onu u kojoj radite. Hvala vam što čitate naš list, pri čemu ste mogli uočiti i da razni autori imaju pravo na svoje mišljenje.
Srdačan pozdrav, Milan Gavrović
