Da ulazimo u izbornu godinu, svaki put se nepogrešivo da iščitati iz porasta javnog cipelarenja i huškanja na slabije. U kulturno-umjetničkom području, ulogu crvene krpe s vremena na vrijeme igra nezavisna kultura, percipirana kao osobito privilegirani, elitistički i ideološki sporan dio ionako suspektnog nevladinog sektora. Naime, ako nije jasno čemu prelijevanje čuvenog Našeg Novca u džepove ljudskopravaških organizacija, onda je još nejasnije čemu dotiranje praksi poput queer performansa, suvremenog plesa, eksperimentalnog filma i drugih muljaža, evidentno namijenjenih dudlanju javnih sredstava pod krinkom inovativne kulture i umjetnosti.
Daleko od toga da se pitanje razvoja i sistemske uloge takozvane nezavisne kulture ne može i ne treba kritički sagledati i kontekstualizirati, no za to je ipak potrebna suptilnija optika od navedene. I dok nije problem kada se ovakvim refrenima rekreativno mlatara u birtiji ili na obiteljskom ručku, nešto je ipak ozbiljnija situacija kada ih javno izvjesi perjanica – što god netko mislio o toj činjenici – kazališne kritike u medijskom mainstreamu kao što je autor Jutarnjeg lista Tomislav Čadež.
Naime, naša je kulturna peruška nedavno objavila javno pismo gradonačelniku Grada Zagreba Tomislavu Tomaševiću, u kojem se žali na podfinanciranost i loše uvjete u zagrebačkim gradskim kazalištima. "ČADEŽ PIŠE TOMAŠEVIĆU", nadnaslov je bremenit značajem tog obraćanja, iz kojeg se međutim ne može ni uz najbolju volju rekonstruirati koji je njegov konkretan povod, što se to u gradskoj kulturnoj politici ovog časa događa ni koja odluka je donesena da bi zahtijevala ovakav apel. Sve je u općenitostima, poput sljedećeg ulomka: "Poštovani gradonačelniče, ako se ovako nastavi, zagrebački teatri počet će vidno propadati kad je posrijedi kvaliteta njihovih proizvoda, da se tako birokratski izrazim. Četrdesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjakinje igraju mladiće i djevojke, nema ih tko pošteno odjenuti, ni u što i jedva da ima dovoljno radnika da se predstava zavrti. Zagrebačkim teatrima ne nedostaju samo mladi glumci (sinonimi za nezaposlenost), nego i scenski radnici, tehničari, majstori svjetla, električari, stolari, tapetari, krojači, pa čak i inspicijenti. Usto, ne mogu angažirati vanjske suradnike koji su im neophodni, koreografe, scenografe, kompozitore..."
I tako dalje i tome slično – sve to bi se dalo shvatiti kao neku maglovitu, u općenitom smislu i razumljivu jeremijadu, da Čadež iz nepoznatih razloga nije usput odlučio nagaziti nezavisnu kulturu, koja sa situacijom u ustanovama u kulturi ima otprilike veze kao naš kritičar s razumijevanjem kulturne politike. "Mnogo novca predvidjeli ste u budžetu za narednu godinu za takozvanu nezavisnu kulturu, više od dvanaest milijuna eura, što je dva i pol puta više nego za ovu godinu, kad je na nju utrošeno oko pet milijuna eura. Pitanje je, gospodine gradonačelniče, što je uopće nezavisna kultura i što ona proizvodi", hrabro udara Čadež na, prema svim dostupnim pokazateljima, uvjerljivo najpodfinanciraniji i najprekarniji dio kulturnog sektora, sugerirajući da se nezavisnu kulturu u novoj političkoj konstelaciji na neki način privilegira u odnosu na institucionalnu, ako ne i da tim institucijama ona direktno otima kruh iz usta.
Čitatelji upoznati s mainstream diskursom o kulturnoj politici mogu pretpostaviti analitičku željezničku nesreću prema kojoj se Čadežova misaona lokomotiva neumoljivo kreće: "Nezavisni umjetnici zapravo su u nas oni za koje nema radnog mjesta u javnoj službi pa su prinuđeni biti privatnici. Ima među njima neobično poduzetnih koji lijepo žive od vlastite aktivnosti i dotacija, a ima i mnogo onih, što se kaže, uzaludnih, kojima je jedini cilj sisanje budžeta." Konačno smo dakle na spominjanom terenu parazita i neradnika, a ako je u opsegu svoje teze kritičar Jutarnjeg ovdje bio nešto manje jasan, sljedeći paragraf ne ostavlja prostora sumnji. "Cijela ta nezavisna scena manje je transparentna od institucionalne i sumnjivijeg sadržaja", svira Čadež melodiju internetske klateži koja jedva čeka šlagvort za izlijevanje libertarijanskog gnjeva. Naš novac? Tim parazitima?
Problema je međutim nekoliko. Prvo i najvažnije, Čadež usput zaboravlja spomenuti da je nova vlast istovremeno drastično povećala sredstva namijenjena ustanovama u kulturi. Navedeno se odnosi i na redovnu i na programsku djelatnost, a u slučaju potonje, ove je godine na temeljnoj stavci osigurano čak 66-postotno povećanje u odnosu na 2023. godinu! Ako se netko pak pita zašto su sredstva za nezavisnu kulturu razmjerno porasla bitno više nego ona za institucionalnu, pojašnjenje je jednostavno: nezavisna je scena godinama sustavno marginalizirana i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, uz izuzetno destruktivne posljedice po radne uvjete u tom dijelu sektora. Pritom se ne radi samo o pojedinačnom dojmu nego i o činjenici koju potvrđuju recentna istraživanja, poput onog predstavljenog u publikaciji "Od projekta do projekta: Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru" dr. sc. Jake Primorac, više znanstvene suradnice na Odjelu za kulturu Instituta za razvoj i međunarodne odnose. Primorac u njoj kao najprekarnije radnice i radnike u kulturi izdvaja zaposlene u organizacijama i samozaposlene – dakle, upravo one koji/e sačinjavaju nezavisni sektor – pri čemu su potplaćenost, nesigurnost, nepostojanje slobodnog vremena i sagorijevanje sveprožimajuća obilježja njihovog rada. Ukratko, da je Čadež uvažio koje od nekoliko istraživanja o radu u nezavisnom sektoru prije nego što je o njemu odlučio javno progovoriti, ne bi mu bilo moguće servirati teze o nekakvim mnogim sisačima proračuna koji u njemu obitavaju.
Čadež zaboravlja spomenuti da je nova vlast istovremeno drastično povećala sredstva za ustanove u kulturi. Navedeno se odnosi i na redovnu i na programsku djelatnost, a u slučaju potonje, ove je godine na temeljnoj stavci osigurano čak 66-postotno povećanje u odnosu na 2023.
Na razini pak sadržaja, nije li fascinantno da se jedan od naših vodećih kazališnih kritičara javno pita što je uopće nezavisna kultura, kao da ona upravo u području kazališta i izvedbenih umjetnosti više desetljeća ne odigrava ulogu umjetničkog pogona ove sredine? Radi se o nedokučivom misteriju, jer Čadežu su sasvim sigurno poznata imena poput Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, kolektivi poput BADco. ili Montažstroja, zasigurno mu je poznato bogatstvo i međunarodna relevantnost naše plesne i performerske scene – da ne ulazimo u ostala umjetnička područja, o kojima bi kritičar takvog medijskog kalibra također morao znati nešto.
O čemu se onda tu radi? Laže li Čadež? Raspolaže li nečim što mi ostali ne znamo ili naprosto ne važe ono što kaže? Da nije važnosti pozicije iz koje se prenemaže, institucionalna straža koju upražnjava po stranicama Jutarnjeg bila bi tek blaži davež – ovako je teža blamaža. Upravo je u toj poziciji iz koje piše na neki način ključ ove priče. Između ostalog, usprkos svim poreznim i dotacijskim povlasticama koje dobivaju u političkoj trgovini, neusporedivo većima od onih koje se bacaju nezavisnoj kulturnoj sceni, privatni su mediji u globalu (čast, dakako, iznimkama) grobari javne refleksije o kulturi – kako kritičarske, tako i kulturnopolitičke.
Dok autori poput Čadeža uživaju nacionalni simbolički kapital, dotle se upravo u neprofitnim medijima kao ključnom dijelu nezavisne kulture kontinuirano događa jedva primijećena, ali nezaobilazna diskusija o radnim uvjetima u sektoru. Tome, da proširimo područje razgovora, služe nezavisnokulturne inicijative poput Za K.R.U.H., organizacije poput Bloka – Lokalne baze za osvježavanje kulture, portali poput Kulturpunkta, radovi izvedbenih kolektiva poput Arbajta, strukovne organizacije poput Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela... i tako dalje.
Čemu pak služi pisanje Tomislava Čadeža? Ostavimo ipak malo misterije za kraj.
