Rat u Ukrajini traje predugo čak i za potrebe komercijalne medijske iskoristivosti, ne samo za direktno unesrećene ljude na licu mjesta. Ništa više nije dovoljno atraktivno da bi zadržalo pažnju čitatelja i gledatelja, pa stanoviti mediji pribjegavaju objavama što krvavijeg sadržaja, već duboko u području notornog snuff žanra. (Snuff filmovi koji prikazuju stvarna ubojstva, nekad ilegalni). Viđali smo takve na više domaćih portala, a najsvježiji materijal zatekli smo prošli utorak na onome Jutarnjeg lista.
Članak praćen nizom video-snimki zabilježenih uglavnom pomoću dronova s kamerama naslovljen je: "Najveći ruski napad tenkovima od početka rata završio katastrofom, snimke su nestvarne!". Primjereno bombastičan nadnaslov "Ovo je čisto ludilo" vezan je uz jednu od njih, ali se dobro uklapa u kompletnu cjelinu. Ipak, publici je bez jasne najave i upozorenja serviran specifičan prilog o ruskoj upotrebi izvjesnih laganih terenskih vozila. Dalje pratimo grupu ruskih vojnika pod napadom ukrajinskih dronova kako se pokušavaju sakriti iza olupine nekakvog bornog vozila, zatim u obližnjoj ruševini jednog zdanja.
Taj objekt više nema krov, jedva i nešto zidova, pa služi kao idealna kulisa za promatranje i snimanje glavnim dronom iz zraka, dok ostale male bespilotne letjelice s eksplozivom neumoljivo pronalaze neprijatelja. Pet minuta i dvadeset sekundi tako svjedočimo efikasnom čišćenju terena, ali jedna scena posebno je naglašena. Jednom vojniku, stisnutom u kutu navedene ruševine, dron slijeće praktično u krilo, i potom čekamo par sekundi da se raziđe dim.
Snimatelj pomno zumira krvave batrljke obiju nogu, otkinutih negdje između koljena i kukova, a kojima dotični nesretnik agonično trza, sve dok se ne umiri i ostane ležati nepomično. Snimka uopće nije nestvarna, zavodljivom naslovu Jutarnjeg lista usprkos, nego je krajnje realistična, gotovo opipljiva, a ludila svakako ima, premda najviše u takvome medijskom posredovanju. Nije jako iznenađujuće, znamo li da je ozloglašenog ruskog negativca poželjno dehumanizirati, pa dobro dođe i nasladiti se njegovim samrtnim mukama.
No takav urednički izbor nema blage veze s pravedničkim stavom onih koji navijaju za Ukrajinu, nego s trženjem najpikantnije robe u javnom prostoru – smrti, boli, patnje, užasa. Možemo pritom biti sretni što je u vrijeme rata ili ratova prije tri desetljeća "na ovim prostorima", snimateljska tehnika bila znatno manje razvijena. No s neometanim raspačavanjem takvog sadržaja ni društvo u ovoj zemlji ne ostaje neokrznuto, dok netko poslovan ubire zaradu.
Nadležni urednici, menadžeri i vlasnici obično takve ispade objašnjavaju informativnim ciljevima, potpunijom obradom vojno-taktičkih ili tehničkih aspekata, moralnom obavezom pristajanja uz napadnutu zemlju. No posrijedi je tek cinični alibi kreatora javnog mnijenja, jer bi sve to bilo moguće i bez ratne pornografije te vrste. Uostalom, sve je o tome već odavno rečeno, pa i klasificirano, bez mogućnosti da se oko nečega u tome slučajno pogriješi, a zato smo se ovaj put za mišljenje obratili i Hrvoju Zovku, predsjedniku Hrvatskoga novinarskog društva.
- Svaki medij bi morao, pogotovo s najosjetljivijim temama kao što je rat, poštivati univerzalna etička načela naše struke. Kodeks časti HND-a jasno navodi kako se to ima činiti. U najmanju ruku, objava bilo kakvih uznemirujućih snimki mora biti tako i označena. Ne smije se prikupljati klikovi tom vrstom senzacionalizma i gaženjem nečijeg elementarnog dostojanstva, uz dodatnu cijenu traumatiziranja javnosti, naročito maloljetnika - rekao je Zovko.
