Tomislava Tomaševića i njegovu zeleno-lijevu koaliciju okupljenu oko platforme Možemo! čeka uistinu veliki posao. Golemi uspjeh u Zagrebu trebat će opravdati, jer nikako nije isto kritizirati iz opozicijskih klupa i imati ne samo kvalitetna rješenja za ogromne probleme koji muče grad, nego i pronaći ljude koji će ih znati provesti.
Rezultat koji su ostvarili zaista je impresivan. Toliko impresivan da je veliko pitanje bi li Miroslavup Škori u drugom krugu i Bog mogao pomoći, kao što je zazvao u nedjelju navečer nakon što se provukao ispred Jelene Pavičić Vukičević iz Stranke rada i solidarnosti. Mada, kao usputna konstatacija koju je sinoć u ulozi političkog komentatora spomenuo i Boris Jokić, nitko ne shvaća zašto bi Bog baš njemu pomagao.
Rezultat je toliko impresivan da ga nitko - pa ni svemogući Milan Bandić – do sada nije uspio ostvariti. Tomašević je, naime, u prvom krugu dobio 147.631 glas, odnosno 45,15 posto, a koalicija oko 17.000 manje pa imaju 40,8 posto. Otkad se gradonačelnici biraju direktno na izborima, a ne u Skupštini, nitko nije uspio u prvom krugu dobiti toliko glasova. Najbliži je bio pokojni Bandić 2009. godine sa 146.021 glasom, ali i 30.000 birača s pravom glasa više nego 2021. i 2013. kada je praktički na vrhuncu moći dobio 142.646 glasova. Uspješniji od Tomaševića i Možemo! bio je samo Franjo Tuđman koji je nosio listu HDZ-a u devedesetim godinama, ali on je imao sasvim druge namjere i na kraj pameti nije mu bilo da postane gradonačelnik.
Uspjeh je, dakle, fascinantan. Uz golemi trud i napor koji su bez sumnje uložile članice i članovi koalicije da osmisle platformu i aktivizam zamijene političkim djelovanjem sa svim njegovim specifičnostima, u ovim izborima pomogao im je dobar moment. Upravo ono što prethodne jake „treće snage“ poput ORaH-a i Laburista nisu imale. Uz to je, naravno, bitnu ulogu imala fokusiranost na bitne teme i izbjegavanje izravnog ideološkog sraza koji bi „možemovcima“ samo štetio, budući da bi odbio dio birača, a bez njih ni približno ne bi ostvarili ovakav rezultat koji nije veliki samo u Zagrebu.
Platforma Možemo! je, na primjer, zajedno sa svojim partnerima iz također nekadašnje aktivističke udruge Srđ je Grad, u Dubrovniku osvojila 14,2 posto glasova, što ih je svrstalo na drugo mjesto, odmah iza HDZ-a. U Splitu će biti također važan faktor u Gradskom vijeću s 9,5 posto glasova. U koaliciji sa SDP-om ušli su i u Gradsko vijeće Šibenika, u Korčuli su to uspjeli samostalno. U Puli su osvojili 16,8 posto, u Pazinu 32, 9 posto. Tamo će njihova kandidatkinja Suzana Jašić u drugi krug gradonačelničkih izbora. Praktički gdje god su se pojavili s listom, mogli su računati na barem solidan rezultat koji je u Zagrebu gotovo plebiscitaran, s obzirom da su pobijedili u 16 od 17 gradskih četvrti, dosegnuvši u pojedinima poput Donjeg Grada i Trešnjevke sjever natpolovične rezultate, a gotovo nevjerojatno zvuči da su odnijeli pobjedu i u dosadašnjim HDZ-ovim i Bandićevim utvrdama poput Sesveta i Dubrave.
Nije čudno da je takav ishod gotovo pa u plač otjerao SDP-ovog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika Joška Klisovića. Ta je stranka već odavno trebala napraviti korijenite promjene i posvetiti više pažnje ideološkom repozicioniranju, a ne kadroviranju, ali to je već druga priča.
Možemo! će se sada naći i na puno žešćem udaru političkih protivnika, s obzirom da sve ozbiljnije koračaju i prema nacionalnom političkom vrhu. Uostalom, tko upravlja Zagrebom ima cijeli niz mogućnosti da se iskaže, s obzirom na ne samo najveći proračun u državi, nego i gomilu marifetluka i lopovluka koji su obilježili protekle decenije u vladanju glavnim gradom. Zato ćemo iduća dva tjedna biti prisiljeni slušati gluposti poput one Škorine o “ekstremnim ljevičarima“. Tako to valjda ide. Za dobrim konjem uvijek se praši.
