Sve dulja lista otkazanih nastupa palestinskih umjetnika i onih koji javno brane prava Palestinaca u američkim se medijima čita kao novo poglavlje stare priče o kulturi otkazivanja. "Rat Izraela i Hamasa testira ljevičarske stavove spram cancel culturea", piše za Bloomberg harvardski profesor prava Noah Feldman. "Rat Izraela i Hamasa ispreturao je plemena podijeljena oko cancel culturea", slaže se Jay Michaelson u Daily Beastu pa pojašnjava: desničari, koji su do jučer zapomagali zbog terora političke korektnosti, sada mahom podržavaju zabrane, dok ljevičari, koji su kulturu otkazivanja još maloprije poricali, najednom shvaćaju kako je to kada te cenzura dohvati. "Zdravo, ljevico. Vjeruješ li sada da cancel culture postoji?", sažima poruku Timothy Noah u New Republicu.
Okej, poruka primljena. Makar i pod cijenu toga da se "trenutna katastrofa u Izraelu i Gazi promatra kroz provincijalnu prizmu američke debate o cancel cultureu", kao što u New York Timesu piše Michelle Goldberg. Jer provincijalizam američkog pogleda ionako diktira vizuru globalnih rasprava i jer je polemika oko kulture otkazivanja odavno izvezena širom Zapada. Oni koji tu polemiku uvoze pritom, doduše, često zaborave da je koncept cancel culturea zapravo skovala američka desnica. Bit će da je u tome njena pobjeda: jedan politički podešen pojam, izmješten iz konteksta vlastitog nastanka, nametnuo se sada kao neutralna, nadideološka mjera rasprave. Nitko ne podržava cenzuru, zar ne?
Nimalo čudno, utoliko, što je serija zabrana, odgoda i otkaza podijeljenih posljednjih tjedana onima koji govore u ime palestinske tragedije protumačena jezikom kulture kanseliranja. A nije da zabrana, odgoda i otkaza nije bilo. O odluci njemačke udruge LitProm da na neodređeno vrijeme odgodi dodjelu književne nagrade palestinskoj autorici Adaniji Shibli za roman "Sporedni detalj", koja se trebala održati na Sajmu knjiga u Frankfurtu, u Novostima smo već pisali: tada su, refleksom naknadne pameti, mediji otkrili da je "Sporedni detalj" zapravo kontroverzna knjiga i da ju je prethodno žestoko napao kritičar Tageszeitunga Carsten Otte, napisavši da su u romanu "svi Izraelci anonimni silovatelji i ubojice, dok su Palestinci žrtve okupatora lakih na obaraču".
Posve suprotan prigovor dočekao je američkog novinara iz Jeruzalema Nathana Thralla, autora knjige "Jedan dan u životu Abeda Salame" o palestinskom ocu koji pokušava doći do informacija o sudbini svog sina nakon prometne nesreće, suočavajući se s restrikcijama i zabranama kretanja što su ih nametnuli izraelski okupatori. Na novinarska pitanja o tome zašto Izraelce prikazuje s empatijom i ne "humanizira li pritom okupatore", Thrall je odgovarao bez kolebanja: "Upravo to je ambicija moje knjige, opisati stvarne ljude." Nije pomoglo: promocije u Londonu, New Yorku, Los Angelesu i Washingtonu otkazane su jer – riječima jedne od organizatorica – "kako možemo promovirati tekst koji se bavi ovom temom pred mahom židovskom publikom, dok ljudi na svim stranama ginu pod bombama?".
Vodstvo Documente, jedne od važnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, javno je osudilo indonezijski kolektiv ruangrupa – kustose prošlogodišnjeg izdanja izložbe – zato što su dvojica njegovih članova na Instragramu lajkala snimku prosvjeda za Palestinu
Za to vrijeme, jedna je židovska kulturna organizacija otkazala njujorško predavanje Vieta Thanha Nguyena, dobitnika Pulitzera za roman "Simpatizer", zato što je javno podržao zahtjev za prestankom bombardiranja Gaze. U New Yorku je odgođen i festival palestinskog filma, a tamošnji El Museo del Barrio odbio je izložiti rad koji uključuje palestinsku zastavu kako posjetiteljima ne bi stvorio "neugodu". U Londonu je odgođen koncert mladih palestinskih muzičara koji nastupaju uz podršku pacifističke platforme PalMusic UK, Sveučilište u Vermontu otkazalo je književnu večer palestinskog pjesnika Mohammeda el-Kurda zbog "sigurnosnog rizika", u Bostonu je pao još jedan filmski festival...
I tako dalje, i sve grotesknije: vodstvo Documente, jedne od važnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti, javno je osudilo indonezijski kolektiv ruangrupa – kustose prošlogodišnjeg izdanja izložbe – zato što su dvojica njegovih članova na Instragramu lajkala snimku prosvjeda za Palestinu. Drugim riječima: kada Lana Bastašić, naša autorica na privremenom radu u Njemačkoj, u Guardianu objavi kritiku potpune nezainteresiranosti njemačke javnosti za užase koje danas proživljavaju Palestinci i kada napiše kako su je "dobronamjerni ljudi upozoravali da bi izražavanje ovakvog stava moglo dovesti do toga da me se više ne poziva na književne događaje i festivale, i da bi moja karijera u Njemačkoj mogla biti gotova", onda Lani Bastašić vrijedi vjerovati.
Naposljetku, David Velasco, dojučerašnji glavni urednik Artforuma, jednog od najutjecajnijih magazina posvećenih suvremenoj umjetnosti, zbog javne podrške oslobođenju Palestine nakon 18 godina ostao je bez posla. U medijski najeksponiranijem slučaju pritiska na kulturnjačku borbu za prava Palestinaca nakon onoga Adanije Shibli, Velasco je objavio otvoreno pismo koje će potpisati nekoliko hiljada umjetnika i intelektualaca – od Briana Ena preko Silvije Federici do Eyala Weizmana – a njihova je poruka jednostavna: "Osuđujemo nasilje protiv svih civila, neovisno o njihovom identitetu, i pozivamo na okončanje onoga što predstavlja korijen nasilja: opresije i okupacije." Nakon javnih reakcija, tekstu pisma je dodana i eksplicitna osuda Hamasovog terorističkog pokolja koji je pokrenuo novi rat, ali – ponovno – nije bilo dovoljno: Jay Penske, izvršni direktor moćne kompanije Penske Media Corpration, koja uz Artforum posjeduje i časopise poput Rolling Stonea, Varietyja i Billboarda, Velascu je uručio otkaz.
Nižu se tako otkazi, zabrane i odgode na neodređeno vrijeme: lista je duga i, sasvim je jasno, bit će sve dulja. Jasno je i da će najveći dio zapadne desnice cenzuru podržati, jasno je da će se najveći dio ljevice protiv nje buniti, jasno je i da će amerikanizirani komentarijat dobiti dovoljno materijala za nova razglabanja o kulturi otkazivanja: konceptu koji bi, u nekim sretnijim intelektualnim vremenima, odavno bio otkazan i sam. Jer, kao što Michelle Goldberg podsjeća u New York Timesu, (pro)palestinski glasovi na zapadnoj su kulturnoj sceni utišavani i zabranjivani godinama i desetljećima prije nego što se američka desnica dosjetila cancel culturea. Jer, nadalje, nikako ne može biti isto kada seksualni predatori i zlostavljači ostaju bez angažmana zato što su njihove žrtve prikupile hrabrost da progovore i kada bez angažmana ostaju urednici i pisci kojima presuđuju medijski moćnici, izvršni direktori ili muzejske uprave.
I jer je, napokon, široka zastava slobode govora, pod kojom stupaju protivnici kulture otkazivanja, od početka zakrivala pogled na odnose moći. Ni o čemu se drugom, naime, u naklapanjima oko cancel culturea nije radilo toliko koliko o strategiji izvrtanja tih odnosa: prikazivanju marginalnih društvenih skupina kao svemoćne mase koja nasumično obara hrabre pojedince, transformiranju onih koji raspolažu javnim utjecajem u bespomoćne žrtve pomahnitale rulje. Ako iz naše, privilegirane zapadnjačke perspektive novi ciklus užasa – započet Hamasovim terorističkim masakrom, nastavljen višestruko ubitačnijim državnim terorizmom Izraela – doista nešto otkriva o kulturi otkazivanja, onda to nije lijevo-desni twist koji zabavlja američke komentatore, nego besmisao čitavog tog pomodnog koncepta.
Razlog da se stane u obranu zabranjenih palestinskih glasova zato ne može biti apstraktna sloboda govora niti strah od cancel culturea. Razlog je taj što govorimo o ljudima u čijim knjigama – poput "Sporednog detalja" Adanije Shibli – antisemitizam mogu pronaći samo oni koji progovaraju iz kulturnog konteksta opterećenog vlastitom antisemitskom prošlošću. Razlog je taj što govorimo o ljudima u čijim su knjigama – poput one Nathana Thralla – nijansirano opisani "stvarni ljudi", bili oni okupirani ili okupatori. Razlog je taj što govorimo o ljudima – poput Lane Bastašić – koji spremno stavljaju na kocku svoje umjetničke karijere, iako su mogli šutjeti.
Razlog je taj što govorimo o ljudima – poput Davida Velasca – koji jasno osuđuju nasilje "protiv svih civila, neovisno o njihovom identitetu". Ne govorimo dakle o podržavateljima Hamasa, ne govorimo o bešćutnim relativizatorima hamasovskih zločina, ne govorimo o odioznom umanjivanju izraelskih civilnih žrtava. Govorimo o ljudima koji – svim desničarskim spinovima unatoč – shvaćaju odnose moći i razumiju decenijsku neravnopravnost izraelsko-palestinskog sukoba. Pa zato prepoznaju ono što je u korijenu nasilja. Ono što stane u tri riječi iz otvorenog pisma zbog kojeg je David Velasco dobio otkaz: opresija i okupacija.
