Bez izvršnih ovlasti, osuđen na suradnju sa državnim tijelima uglavnom po principu njihove dobre volje, Ured pučke pravobraniteljice svake godine podnosi hrvatskoj javnosti i Saboru izvještaj o stanju ljudskih prava, koji u saborsku raspravu u pravilu dolazi sa dvije godine zakašnjenja. O stanju ljudskih prava u tekućoj godini razgovarali smo sa pučkom pravobraniteljicom Tenom Šimonović Einwalter.

Ide još jedna zima, a migracije se odvijaju u sve lošijim geopolitičkim okolnostima. Kakvu situaciju bilježite u Hrvatskoj?

Treba shvatiti da migracije nikad neće stati. Ratovi, klimatske promjene – ljudi žele bolji život, traže sigurnost. Povijesno to nije ništa novo, i iz Hrvatske su ljudi odlazili. No trenutno vidimo zbilja huškački narativ dijela javnosti i politike, zazivanje vojske na granici... Pritom, da, Hrvatska sada bilježi prilično dramatične brojke tražitelja međunarodne zaštite. Do prošlog tjedna bio je rekordan broj, ukupno približno 60.000 zahtjeva. Prošle godine ih je bilo 13.000, a prijašnjih godina po dvije do tri tisuće.

Najveći broj tražitelja međunarodne zaštite došao je ilegalnim putem jer legalni putevi iz nekih država gotovo da ne postoje. Ranije je većina njih dobivala rješenje o povratku, a sada većina traži međunarodnu zaštitu, ali i dalje odlaze na zapad prije nego što im zahtjev bude riješen. Trenutna situacija u prihvatilištima nije dobra jer je premalo mjesta za prihvat migranata i neadekvatni su zdravstveno-higijenski uvjeti. Nažalost, Europska unija još uvijek nema sveobuhvatan i učinkovit odgovor na aktualne migracije.

Manjak je solidarnosti među državama članicama, manjak je i političke odgovornosti da se spase životi. Prema podacima Agencije EU-a za temeljna prava, od 2014. u Sredozemnom moru živote je izgubilo 28.000 ljudi koji su pokušavali doći do Europe. Ne zaboravimo ni krijumčare koji beskrupulozno profitiraju na ljudskoj patnji i protiv kojih se treba beskompromisno boriti. Ljudi su očajni, Europa je neodlučna i sve su oči uprte prema Paktu o migracijama i azilu. Bilo bi dobro da se postigne dogovor po pitanju migranata čim prije, i to prije europskih izbora.

 

Pritužbe zbog zdravstva

Približavanjem izbora i u Hrvatskoj jača antimigrantska retorika. Tko će i gdje povući granicu dokle je sloboda političkog izražavanja, a odakle počinje govor mržnje?

Već sada se vidi da će predstojeća predizborna kampanja uključivati antimigrantsku retoriku, koja je već neko vrijeme prisutna u brojnim članicama EU-a. To je povezano s činjenicom da je u suštini rasizma i ksenofobije strah od nepoznatog. Kad se one koji dolaze može identificirati na prvi pogled i kad se taj strah svakodnevno hrani plasiranjem raznoraznih priča bez dokaza, dobivamo opasnu atmosferu.

Zanimljivo je da atmosferu straha od migranata ne potkrepljuju službeni podaci o opsegu kriminala, kaznenim djelima i prekršajima koje su počinili migranti. Rekordan je broj tražitelja, ali nemamo brojke kaznenih djela migranata koje bi izazivale opravdan strah kod građana. U javnosti se potencira mržnja s jednim ciljem – osvajanja političkih poena. Zbilja se bojim da bi ta retorika mogla kulminirati s približavanjem izbora. S obzirom na to da nije uvijek svima jasno gdje je granica između govora mržnje i slobode izražavanja, kao tijelo za suzbijanje diskriminacije i nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava itekako ćemo nastaviti paziti i upozoravati na granicu između slobode govora, uključujući političkog govora, i govora mržnje.

Prema DZS-u, stopa rizika od siromaštva u općoj populaciji u 2022. iznosila je 18 posto, što znači da je svaka peta osoba na toj granici. Svaka četvrta osoba teško ili vrlo teško spaja kraj s krajem

Koliko smo zakoračili u opasnu, crvenu zonu govora mržnje?

Uvijek se nadam da nismo onoliko koliko se bojim da jesmo. Svjedočimo negativnom diskursu oko migranata, pripadnika nacionalnih manjina, srpske, romske i drugih manjina. Želim vjerovati da se na društvenim mrežama u antimanjinsku i antimigrantsku retoriku u velikoj mjeri upušta jedan manji dio građana – manji, ali glasniji. Društvene mreže su ostale prostor izvan regulacije Zakona o elektroničkim medijima koji uređuje odgovornost u odnosu na komentare ispod objavljenih članaka medijskih portala. Preostaje odgovornost svake osobe za počinjenje prekršaja ili kaznenog djela za ono što napiše.

Dakle, dolazimo u situaciju da očekujemo odgovornost velikih platformi i društvenih mreža i dobro je da je Europska komisija sklopila Kodeks s velikim platformama o uklanjanju problematičnih sadržaja. Doduše, zanimljivo je da je nedavno donesena presuda Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na odgovornost pojedinca političara, ne zbog toga što je objavio, nego zato što nije uklonio tuđi komentar ispod svoje objave na društvenoj mreži, no preostaje vidjeti kako će se dalje razvijati praksa vezano za pojedinačnu odgovornost, kako za objavljivanje, tako i uklanjanje govora mržnje na društvenim mrežama.

Nedavno smo konačno svjedočili reakciji policije nakon pjevanja ustaških pjesama na tribinama na nogometnoj utakmici u Osijeku. Nekoliko dana kasnije na drugoj utakmici, u Velikoj Gorici, ministar uprave i pravosuđa Ivan Malenica mirno je u publici slušao ustašku budnicu. Što je sa odgovornim javnim ponašanjem predstavnika izvršne vlasti?

Naravno da su ustaške pjesme i simboli mržnje na nogometnim stadionima problem. Nužno je da tijela kaznenog progona procesuiraju osobe koje pjevaju takve pjesme ili koriste obilježja kojima se potiče na mržnju te da potom uslijedi sankcioniranje za zakonom zabranjeno ponašanje. I važno je da procesuiranje bude konzistentno. Tako se šalje poruka javnosti o nezakonitosti takvog postupanja. No, kako redovito ističem, poruku javnosti treba slati i jasnom i nedvosmislenom osudom takvog nezakonitog postupanja od strane javnih osoba, posebno obnašatelja visokih funkcija u državi, kako nakon takvih događaja, tako i u trenutku kad tome svjedoče.

Živimo u globalno nesigurnim vremenima novih ratova i sukoba i eskalacije različitih problema. A imamo i postojeće podjele i predrasude, pa i mržnju prema različitim manjinama, recimo prema Romima, Srbima, LGBT osobama

Znamo da se negativna društvena atmosfera, od govora mržnje sve do zločina iz mržnje, najviše razvija u doba ekonomskih kriza. Da li je Hrvatska plodno tlo za eskalaciju mržnje?

Što su nesigurnija i teža vremena, uključujući ekonomski teška, lakše je pridobiti pristalice za protumanjinski diskurs. Prema Državnom zavodu za statistiku (DZS), stopa rizika od siromaštva u općoj populaciji u 2022. iznosila je 18 posto, što znači da je svaka peta osoba na toj granici. Svaka četvrta osoba teško ili vrlo teško spaja kraj s krajem, po podacima DZS-a.

Pritom živimo u globalno nesigurnim vremenima novih ratova i sukoba i eskalacije različitih problema. Tu su i potresi, poplave, neke buduće epidemije i to sve izaziva nesigurnost. A imamo i postojeće podjele i predrasude, pa i mržnju prema različitim manjinama, što one predrasude koje su već duže prisutne, prema Romima, Srbima, LGBT osobama, što neke novije, primjerice prema stranim radnicima. I da, različiti tipovi govora mržnje vode diskriminaciji, pa i zločinima iz mržnje, a različita nezadovoljstva općenito imaju potencijal za eskaliranje društvenih sukoba. Ipak, trenutno nije sve tako crno i ni u procjenama i predviđanjima ne treba pretjerivati. No važno je da se govor mržnje ne normalizira, a zločine iz mržnje treba adekvatno procesuirati.

Da li je država učinila dovoljno da se ne osjećamo ugroženima povodom dvije najosnovnije životne potrebe, prava na dom i prava na zdravlje?

To više nisu problemi pojedinih kategorija o kojima smo donedavno govorili izolirano. Siromaštvo je pitanje temeljnih ljudskih prava. Posebno želim ukazati na zdravstvenu skrb. Prošle godine smo imali najveći broj pritužbi koje se odnose upravo na dostupnost zdravstvenih usluga – u pitanju su liste čekanja, nedostatak informacija, neadekvatno liječenje i slične pritužbe. Država i društvo su nedovoljno učinili. U našim socioekonomskim kriznim okolnostima mjere podrške građanima moraju biti dostupnije, sustavi se moraju koordinirati, posebno mora biti senzibilan sustav socijalne skrbi.

Konačno treba postaviti na noge sustav stanovanja – socijalnog i priuštivog javnog stanovanja. Dobra je stvar da se napokon radi na stambenoj strategiji. U praksi ne funkcionira ni program socijalnog stanovanja u okviru kojeg jedinice lokalne i regionalne samouprave u kriznim situacijama imaju obvezu osigurati smještaj, ali prebacuju odgovornost jedni na druge. Stambeno zbrinjavanje određenih kategorija rješava se pojedinačnim zakonima, pri čemu je dolazilo do različitog tretmana i različitih kriterija.

Isto tako je pitanje što je zapravo adekvatno stanovanje i koliko ljudi živi u potpuno neadekvatnim uvjetima – iznimno vlažnim prostorima bez potrebne opreme, grijanja, a ne vode se kao beskućnici. Nedovoljne su visoke novčane naknade za najsiromašnije, socijalne usluge su nedovoljno dostupne, kao što su pomoći u kući, boravak, smještaj, što je posebno vezano za starije osobe. Pad je broja primatelja zajamčene minimalne naknade obiteljima u najtežim situacijama. Čak ih je 11.000 manje nego prije četiri godine. Pitali smo kako i zašto je došlo do tog smanjenja broja korisnika, tražili smo analizu, ali ona nije napravljena.

(Foto: Sandro Lendler)

Zatvaranje kontejnerskih naselja

Dobivali ste pritužbe i povodom loše obnove poslije potresa, posebno na Baniji. Kontejnerska naselja su zatvorena. Stižu li vam i dalje pritužbe?

Postoji dio građana koji je izgubio strpljenje i odustao od obraćanja institucijama, pa i od obraćanja nama. Ali čini mi se da je sad komunikacija s građanima ipak bolja i da je obnova u većoj dinamici nego što je bila prošle godine. Zagovarali smo zatvaranje kontejnerskih naselja kao privremenih smještaja koji su potrajali nedopustivo dugo. I dobro je da se u to išlo, ali naravno da time problem nije riješen. A i tom prilikom su nam se neki prituživali na način iseljavanja, na uvjete novog smještaja, na neizvjesnost koliko će im trajati taj novi, privremeni smještaj, kad će im biti obnovljeni domovi, po kojim kriterijima...

Posebno su zabrinuti oni koje je potres zatekao kao podstanare jer oni nemaju pravo na obnovu, a ne mogu sebi priuštiti novi najam po sadašnjim tržišnim cijenama, koje su opet narasle zbog sufinanciranja cijene najma kategorijama stradalnika potresa i povećanog broja radnika na obnovi. Drago mi je što su i oni obuhvaćeni privremenim smještajem, to je baš ono što socijalna država treba činiti, brinuti se za one koji nemaju sredstava da se sami pobrinu za osnovne potrebe, a bili su suočeni sa katastrofom. Ali da, potres je iznjedrio i nove probleme koji su došli na neriješene stare, proistekle iz programa poslijeratne obnove i pitanja stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava koji nisu uspjeli ostvariti svoja prava.

Vaš izvještaj dolazi u Sabor sa dvije godine zakašnjenja. Obezvređuju li se na taj način institucija pučke pravobraniteljice, vaš stav, preporuke?

Voljela bih vidjeti veću podršku Hrvatskog sabora i da se u Hrvatskoj više uvažava i uključuje ova institucija, da ne moram podsjećati da je pučka pravobraniteljica opunomoćenica Hrvatskog sabora. Samo je jedna institucija izrijekom navedena u Ustavu i to nakon Hrvatskog sabora, u istoj glavi, a to je – pučki pravobranitelj. O izvješćima bi se trebalo raspravljati u Hrvatskom saboru u godini kad su predana, jer su tada podaci i analize sadržani u izvješću aktualni i tada je najkorisnije raspravljati o danim preporukama. Trenutno je jedino na Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina bilo izvješće za 2022. i jednoglasno je usvojen zaključak da bi se o izvješću za prošlu godinu trebalo raspravljati do sredine prosinca ove godine. Vidjet ćemo hoće li tako i biti.

Da li ste zadovoljni implementacijom preporuka iz svojih godišnjih izvještaja? Imate li dojam da vas neka državna tijela smatraju viškom?

Vjerujem da ima onih koji misle da je ova institucija višak, primjerice među onima koji donose odluke, a koji ne vole čuti kritiku i koji bi radije da, ako već mora postojati, bude tiša i pasivnija. S druge strane, vjerujem i da među građanima ima onih koji misle da institucija trenutno ne proizvodi dovoljan učinak, da nema dovoljno velike zube, odnosno ovlasti da bi zaista mijenjala praksu. Pritom često nema dovoljno razumijevanja za to što je njezina uloga i kako zapravo neovisna institucija treba funkcionirati, da ako nema uvažavanje i suradnju tijela izvršne vlasti te potporu zakonodavne ne može ni ostvarivati svoju ulogu i proizvoditi namjeravani učinak. Jer da, ima situacija kad nam državna tijela ne odgovaraju na naše upite, ne dostavljaju potrebne informacije...

Živimo u vremenima kad se, nažalost, i globalno pojmovi ljudskih prava sve manje uvažavaju te se zaboravlja da je riječ o obvezama država. Dobar dio građana smatra da su ljudska prava neki teorijski, neopipljivi pojmovi koji nemaju veze sa stvarnim životom. Ljudska prava su zapravo životne situacije koje nas najviše muče, svaki dan, svakoga od nas. Ali nije cilj ove institucije samo prikupljanje pritužbi, nego pomoći građanima, riješiti problem, za njih i za ostale koji nam se nisu obratili, različitim načinima djelovanja, ali za to ona treba imati osigurane uvjete.