"Sveti Oče, zašto ništa niste učinili?" To pitanje u Vatikan je 2010. godine poslao jedan njemački državljanin, kojeg je krajem sedamdesetih, kad je imao 11 godina, seksualno zlostavljao lokalni svećenik u Essen-Rüttenscheidu. Pismo je adresirao na tadašnjeg papu Benedikta XVI, Josepha Ratzingera, kada je javnost saznala da je upravo on sudjelovao u zaštiti zlostavljača. Odgovor od "svetog oca" nije dobio. Na neki način njegov sunarodnjak iz Vatikana šutnjom je adekvatno zaključio cijelu priču.

Zahvaljujući Ratzingeru, umirovljenom papi koji je preminuo prošloga tjedna, a potom i ponašanju njegovih nasljednika u Njemačkoj, taj je zlostavljač nastavio raditi u crkvi i s djecom sve do prije nekoliko godina. Između 1973. i 1996. navodno je zlostavljao najmanje 23 dječaka u dobi između osam i 16 godina. No to nije jedini skandalozan slučaj u koji je pokojni Ratzinger bio involviran. Dok je bio nadbiskup Münchena i Freisinga, slično je postupao s još najmanje tri svećenika. Kao kasniji šef Kongregacije za nauk vjere, krovnog vatikanskog tijela za sankcioniranje seksualnih delikata, zanemarivao je i prijave iz Amerike. Postoje vjerodostojni dokazi da je u najmanje jednom slučaju istu praksu provodio i nakon što je postao papa 2005. godine. Teško je procijeniti koliko su djece zlostavljali pojedinci koje je Ratzinger mogao zaustaviti.

Prema konzervativnim procjenama, radi se o stotinama maloljetnika što su se našli na meti predatora u haljama. Kada je javnost prošle godine saznala užasne detalje nekih slučajeva, prozvani papa u mirovini nije iskazao kajanje zbog svojih postupaka. Umjesto toga, on je u odgovorima na detaljna pitanja njemačkih istražitelja muljao, relativizirao, pa čak i lagao ne bi li se izuzeo od izravnog doprinosa sistemskoj pedofiliji u Crkvi. Razmjeri šokantne Ratzingerove nebrige za žrtve i paralelna zaštita počinitelja razvidni su u više dokumenata. Ne radi se pritom o spisima svjetovnih pravosudnih instanci, iako su i oni bitni.

Najgore pasuse o odgovornosti bivšeg pape ispisali su crkveni suci i istražitelji koje je angažirala Katolička crkva u Njemačkoj. Njegova nezainteresiranost za sudbinu maloljetnika koji su zlostavljani i nekažnjavanje odgovornih svećenika najdetaljnije je predočena u nalazima odvjetničkog društva Westpfahl Spilker Wastl iz Münchena. Angažirao ih je münchenski kardinal Reinhard Marx, jedan od Ratzingerovih nasljednika na poziciji minhenskog nadbiskupa. Rezultati su predstavljeni u siječnju 2022. godine. U dokumentu od 1.212 stranica, posebno je poglavlje posvećeno njegovom mandatu na čelu nadbiskupije. Tamo je Ratzinger bio nadbiskup i kardinal od 1977. do 1982., nakon čega je otišao na čelo vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Ratzinger se očitovao na njihove nalaze. Odgovori koje im je poslao opisani su na niz mjesta nevjerodostojnima, a njegovo ponašanje ponegdje i zapanjujuće.

U siječnju godine 1980., bio je na sastanku na kojem se raspravljalo o premještaju svećenika s početka priče. Dotad je on nekoliko puta preseljen zbog seksualnog napastovanja maloljetnih dječaka. Premda su župske selidbe bile uzrokovane prikrivanjem njegovih zločina, odobren mu je i taj premještaj. Svećenik je nastavio zlostavljati djecu bez adekvatne reakcije klera. Davali su mu pristup oltaru i djeci nakon što je 1986. na svjetovnom sudu osuđen za zlostavljanje jedanaestorice dječaka u dobi od 13 do 16 godina. Dvadesetak godina poslije, njemačko tužiteljstvo podnijelo je prijavu zbog zlostavljanja muškarca koji je Ratzingeru kao papi postavio pitanje s početka teksta. No zastara je već bila nastupila. Tek 2015. godine crkvene vlasti u bivšoj Ratzingerovoj nadbiskupiji pokreću izvansudski postupak.

Najgore pasuse o odgovornosti bivšeg pape ispisali su crkveni istražitelji koje je angažirala Crkva u Njemačkoj. Nezainteresiranost za sudbinu zlostavljanih i nekažnjavanje odgovornih najdetaljnije je predočena u nalazima odvjetnika koje je angažirao kardinal Marx

U zaključku toga rješenja kojim je svećenik konačno umirovljen, stoji da su se Ratzinger, njegov nasljednik i generalni vikari "namjerno suzdržali od sankcioniranja zločina". Njihov pravorijek potvrđen je u rezultatima opsežne istrage odvjetničkog društva iz 2022. U odgovoru na njihove tvrdnje, Ratzinger je odlučno negirao da je znao bilo što o prošlosti svećenika kada mu je 1980. odobrio preseljenje. Dapače, tri je puta odgovorio da nije bio na spornom sastanku te godine kada se razgovaralo o premještaju. No istražitelji su došli do dokumenta koji pokazuje suprotno. Ratzinger je dakle lagao. Kad je informacija objavljena, javio se naknadno uz isprike. Zaboravio je da je tamo bio, rekao je otprilike. Nije se, međutim, ispričao za zaštitu pedofila. I dalje je tvrdio da se na sastanku nije raspravljalo o njegovoj prošlosti i da ništa nije znao. Svećenik je nastavljao zlostavljati djecu i nakon što je Ratzinger u Rimu postao šef Kongregacije za nauk vjere, zadužene i za ovakve predmete. Dok je bio papa, svećenik je i dalje aktivno služio unutar Katoličke crkve. Istražitelji nisu povjerovali Ratzingeru da nije ništa znao. Nazvali su njegov iskaz nevjerodostojnim i kontradiktornim, uz izostanak osjetljivosti prema žrtvama i nevoljkost da pruži sve informacije. Ratzinger je autore izvješća nazvao klevetnicima, bez ikakvog kajanja zbog vlastitih postupaka.

Kada se u tom dokumentu čitaju njegove opaske o najvažnijim nalazima odvjetničkog društva u svim predmetima u kojima je spomenut, nazire se ličnost sklona izbjegavanju odgovornosti. Detaljno se sjeća prošlosti kada mu to odgovara. Tamo gdje su dokazi očigledni i nimalo laskavi po njegovu biografiju, iznenada se bori s memorijom. Ne sjeća se jednakom mjerom kao što se nogometaši nisu sjećali nekih detalja svojih transfera na suđenju Zdravku Mamiću.

Kardinal Reinhard Marx (Foto: Wikimedia Commons)

Istražitelji su mu, pomalo šokirani, više puta spočitnuli bešćutnost, odnosno "ravnodušnost" i "nezainteresiranost" za sudbinu zlostavljane djece. Usput su demontirali svaku rečenicu kojom se nastojao ekskulpirati od zataškavanja. Najviše se to odnosi na opetovanu Ratzingerovu tezu da nije pokretao crkvene istrage zato što nijednom nije znao o zločinima svećenika koje je držao u svojim župama. U jednom slučaju tvrdio je da ga podređeni vikar nije obavijestio o dosjeu svećenika kojeg je također premjestio u drugu župu. Komisija je, međutim, utvrdila da su svi njegovi nadbiskupski nasljednici uredno obaviješteni i da hijerarhijska procedura u takvim slučajevima minimizira mogućnost da je taj podatak bio skriven od Ratzingera. Bila bi to i teška povreda dužnosti onih koji su mu prešutjeli informaciju. Tvrdio je da jednog svećenika nije premještao zato što je pedofil, nego zbog toga što je ulazio u konflikte sa župljanima. Njegovu konstataciju iz toga vremena prema kojoj se "ne treba bojati skandala" pokušao je objasniti tezom da krimen svećenika nije bio dovoljan za pokretanje crkvenog postupka. Komisija je pak utvrdila da je pokojni papa zapravo tom rečenicom najavio zataškavanje, odnosno izbjegavanje javnog skandala.

Poseban cinizam iskazao je u slučaju osobe koja se skidala pred djecom u javnosti. Pokojni papa i za njega je našao poziciju nakon svega. Obrazlažući svoju odluku, negirao je da je znao za njegovu prošlost. Dodao je potom da je čovjek ionako bludničio izvan crkvenih dužnosti i da se prema kanonskom zakonu, čak i da je za slučaj bio nadležan, puko izlaganje tijela bez dodira tada nije moglo sankcionirati. Istražitelji su utvrdili da je Ratzinger i ovdje obmanjivao i da su sankcije mogle i morale biti provedene. Premjestio je četvrtog svećenika nakon što je on osuđen za fotografiranje 14-godišnjaka. Premda je informacija o presudi objavljena u novinama i unatoč tome što je nadbiskupija imala saznanja o svemu,

Ratzinger je opet izjavio da ništa nije znao, niti je pročitao sporni novinski članak. Istražitelji su pronašli dokaz o tome da mu je tekst proslijeđen i da je, opet, po logici hijerarhije morao znati o ponašanju svećenika prije nego što ga je premjestio. Čak i da je naknadno saznao za tu priču, morao je pokrenuti postupak i odstraniti svećenika iz službe. No on ni to nije napravio, kao ni u svim drugim slučajevima koji su ovdje skicirani. Kako bi poboljšao vlastitu poziciju, u odgovoru na pitanja dodao je da taj svećenik nakon premještaja nikad nije uhvaćen u istom kaznenom djelu. Dapače, premjestio ga je u bolnicu, da se bavi starijima. Istražitelji su na to konstatirali da postoje i druge moguće žrtve, pogotovo zato što je, osim u bolnici, nastavio raditi i s mladima. I držati mise u obližnjoj crkvi.

Godine 1996. Ratzinger nije razriješio ni Lawrencea C. Murphyja, američkog svećenika koji je zlostavljao oko 200 djece u školi za gluhe. Unatoč pisanim upozorenjima američkih biskupa skoro godinu dana nije odgovarao na njihove upite

Kada je suočen s činjenicom da je svećenika maknuo s pozicije vjeroučitelja tjedan dana nakon što je osuđen, umirovljeni papa rekao je da to nije imalo veze s time. Maknuo ga je, tvrdio je, na lokaciju koja je bliže njegovim obrazovnim obavezama. Više je puta relativizirao problem produženja svećeničkog mandata dojučerašnjim pedofilima tezom da je prema tadašnjim spoznajama pedofilija bila izlječiva i da se smatralo kako nema opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

"On se danas uglavnom poziva na navodno nepoznavanje činjenica i na tadašnji 'duh vremena', odnosno da se prema tom problem postupalo u skladu sa standardima toga vremena. Njegovo neznanje je teško uskladiti s prikupljenim dokumentima", stoji u ovom izvješću. Što se tiče "duha vremena", koji je Ratzinger koristio kao tezu o proširenom uvjerenju da je pedofilija izlječiva, autori izvješća naveli su da je kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih godina postojala rastuća svijest o dalekosežnim posljedicama seksualnih prijestupa, posebno za djecu i mlade. "Radi se o temi koja je zainteresirala tadašnju širu javnost. Odgovorni pojedinci u crkvi, posebice nadbiskup Ratzinger, ili nisu primili na znanje taj razvoj događaja ili su namjerno zatvarali oči pred njima", zaključak je poglavlja o pokojnom papi.

Od činjenice da u tim predmetima nije pokretao interne crkvene postupke gora je i spoznaja da nijednom ništa nije prijavio svjetovnim vlastima. Većina navedenih nastavili su zlostavljati djecu desetljećima nakon što je on otišao u Rim da vodi krovno tijelo koje se bavi upravo svećeničkom pedofilijom. Ni s te pozicije, nota bene, nije ništa poduzeo, premda je evidentno da je imao detaljne informacije.

Premda najveći, to nisu jedini Ratzingerovi krimeni kada je riječ o navedenoj temi. Kao prvi čovjek spomenute Kongregacije u najmanje nekoliko slučajeva osobno je bio odgovoran za neprocesuiranje teških zločinaca nad djecom. Godine 1985. odbio je zahtjev za izopćenjem američkog svećenika Stephena Kieslea, koji je krajem sedamdesetih osuđen na tri godine zatvora zbog vezivanja i zlostavljanja nekoliko dječaka. Svećenik je 1981. sam tražio razrješenje. Tek četiri godine poslije javio se Ratzinger, poručujući nadležnima u Americi da bi njegovo razrješenje moglo izazvati nelagodu među vjernicima, pogotovo s obzirom na njegove godine. U prijevodu: njegovo procesuiranje i izbacivanje moglo bi izazvati štetu po crkveni imidž. Svećenik je ostao u službi do 1987. godine. Osuđen je ponovno 2004. za bludničenje nad dječacima, ali je zbog zastare većina presude poništena.

Godine 1996. Ratzinger nije razriješio ni Lawrencea C. Murphyja, američkog svećenika koji je zlostavljao oko 200 djece u školi za gluhe. Unatoč pisanim upozorenjima američkih biskupa skoro godinu dana nije odgovarao na njihove upite. Za slučaj su se zainteresirali u Vatikanu tek kada su im javili da bi priča o zlostavljaču gluhe djece uskoro mogla postati javni skandal. Nakon što su iz Vatikana konačno odobrili pokretanje postupka, svećenik Murphy obratio se direktno Ratzingeru. Zamolio ga je da zaustavi postupak zato što se odavno pokajao te je star i bolestan. Postupak je doista i zaustavljen. Murphy je umro dvije godine poslije bez svjetovne ili crkvene presude.

Kada je postao papa, Ratzinger je, kao i njegov prethodnik Ivan Pavao II., bio svjestan i seksualnih zločina moćnog američkog kardinala Theodorea McCarricka. Obojica su znali za vjerodostojne dokaze prema kojima je kao svećenik sedamdesetih zlostavljao sjemeništarce i maloljetnike. Iako je Ratzinger po dolasku na poziciju pape obaviješten o svemu, "odluka je donesena da se apelira na McCarrickovu savjest i crkveni duh te da mu se sugerira da bude pritajen i da minimizira putovanja za dobrobit Crkve". Razriješen je s pozicije kardinala tek 2018. godine. Sredinom 2021. podignuta je optužnica protiv njega.

Ratzinger je pak otišao u mirovinu na vlastiti zahtjev 2013. Posljednje dvije godine svoga pontifikata krenuo je u obračun sa seksualnim zlostavljačima djece u crkvi. Razriješio je 384 svećenika, što je bila dotad nezapamćena praksa u Katoličkoj crkvi. Ratzinger se time pokazao puno boljim papom od svih svojih prethodnika. Otvorio je put raščišćavanju najmračnije prakse unutar Katoličke crkve. No s obzirom na to da je za aktivne službe štitio niz pedofila te da je do kraja života na posebno bijedan način negirao očigledne dokaze protiv sebe, njegovo nasljeđe utoliko ne bi trebalo biti "podvojeno" ili "kontroverzno". Samo odvratno, skandalozno i nedopustivo.