Hrvatski su građani posljednjih petnaestak godina među donjom trećinom Europljana po razini osjećaja sreće i zadovoljstva životom, a potrošnja anksiolitika i antidepresiva bilježi postojan porast, premda je još znatno niža od potrošnje u drugim europskim državama, primjerice Sloveniji i skandinavskim zemljama. No istraživanja najavljuju kako će do 2020. godine svaki četvrti čovjek bolovati od depresije. O toj pošasti modernoga doba, bolesti s tisuću različitih lica, razgovaramo s dr. Suzanom Kulović, uglednom zagrebačkom psihijatricom i psihoterapeutkinjom s bogatim radnim iskustvom.
Je li mentalno stanje hrvatskih građana ugroženo? Na ovim je prostorima svojevrsna histerija prisutna od 1990-ih: kao da sustavno živimo u nekom izvanrednom stanju, a sada je tu, uz sve nedaće, i izbjeglička kriza?
Mislim da su građani ovdje u sličnoj poziciji kao i u drugim zapadnim zemljama: kontinuirano su izloženi medijskom bombardiranju informacijama o političkoj situaciji i različitim drugim ugrozama suvremenog života koje izazivaju tjeskobu i sumnju. Prema njima, oštećuju nas ‘neprijateljske’ nacije, dodaci u procesuiranoj hrani, a svakih mjesec dana objavi se vijest o panaceji, čudotvornom lijeku za sve, koja se ubrzo demantira. Nema nikakve vjerodostojne i neprevrtljive instance; pretrpanost kontradiktornim informacijama, strah od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, iznevjerena očekivanja i pritisak sredine koja određuje što bismo trebali (npr. imati novac, biti slavni i osjećati kontinuiranu sreću i orgazmičko blaženstvo), sve je to pretežak teret za čovjeka. U svemu je premalo istine, komunikacije i ljubavi, pa se smisao uspostavlja samo zadovoljavanjem najnižeg hedonizma. U stanju visoke napetosti nagoni samoodržanja dirigiraju ljudsko ponašanje, što uništava suradnju, empatiju i altruizam. Rezultat je okrutan svijet bez sućuti.
Informirani optimizam
Ima li sve više depresivnih i zbog dugotrajne krize i ozračja egzistencijalnog straha, što svojim izjavama svakodnevno podgrijavaju domaći i strani političari, bankari, gospodarstvenici?
Ekonomska kriza 2008. pogodila je bogate, a siromašnima kriza traje oduvijek i zauvijek. Međutim, medijska proizvodnja straha povećavala je egzistencijalnu tjeskobu svih građana apokaliptičnim scenarijima raspleta krize. Stanje straha blokira moždane centre za planiranje, što znači da svaka panika, stvarna ili umišljena, umanjuje mogućnost konstruktivne reakcije. A svjetski i domaći političari, zajedno s bankarima i financijskim institucijama, ne samo da straše građane nego i izazivaju konkretne situacije kojima ih oštećuju, poput slomova burzi, promjene vrijednosti valuta i sl. Imala sam na terapiji ljude koji su zbog gubitka novca uslijed sloma burze ili porasta švicarca stresno reagirali, a posljedice su ovisile o njihovim realnim mogućnostima, ali i o dobi.
Postoje li biološke predispozicije za depresiju i po čemu se ona razlikuje od stresa?
Depresija je psihički poremećaj koji nastaje na osnovi genetske predispozicije a pod utjecajem nekih negativnih izvanjskih faktora. Stres, time što djeluje trenutačno, kumulativno i simbolički kao trauma, ima veliku ulogu u nastanku depresije. Ona nije zarazna, ali depresivna okolina može induktivno djelovati na pojedinca i obrnuto. Svaki depresivni poremećaj izaziva veće ili manje promjene u mozgu, pa je zato važno depresiju prepoznati i rano intervenirati.
Niste pobornica New Age filozofije po kojoj bi se svijet trebao promatrati kroz ružičaste naočale, no ne bi li se hrvatski građani ipak trebali učiti optimizmu?
New Age filozofija je uputa za reduciranje doživljaja i zaključaka na one koji nam odgovaraju. Think pink nije optimizam, nego infantilni način postavljanja prema nelagodi bilo koje vrste koja, kao, neće postojati ako je odbijamo vidjeti ili priznati. Optimizam podrazumijeva prizivanje, nadanje i vjerovanje u pozitivan ishod, premda znamo da postoji 50-postotna mogućnost propasti. To je hrabri pristanak na životnu neizvjesnost, jedina inteligentna odluka. No informirani optimizam je stalno na udaru sudbine i cinizma suvremenog svijeta.
Depresija kod žena i mladih
Zašto su žene depresivnije i treba li tabletama ‘popravljati’ raspoloženje? Postoji li korelacija između razvoja depresije i nasilja nad ženama?
Depresiju kao kompleksni psihosomatski sindrom treba liječiti ozbiljno, a ne sedativima. Nasuprot tome, dnevne frustracije, nezadovoljstvo i neraspoloženje su neizbježne sastavnice života, koje ne zahtijevaju psihijatrijsko liječenje. Antidepresivi se propisuju samo za bolesnu anksioznost, koja uz raspoloženje oštećuje i mentalne funkcije. A životnu situaciju koja nas muči možemo mijenjati samo vlastitim djelovanjem.
Nasilje prema djeci i ženama povezano je s depresivnim poremećajima, ono proizvodi akutni, kronični i kumulativni stres koji oštećuje psihu žrtve. Uz to, i suvremena kultura ima puno elemenata patrijarhalnog ukidanja subjektiviteta žena, pa je depresija češća među tom populacijom. Danas je djelovanje depresije na mentalno i ukupno zdravlje žena evidentnije.
Mogu li i društvene mreže poput Facebooka negativno utjecati na osobe koje već imaju emocionalnih poteškoća?
Komunikacija je najvažniji čimbenik koji određuje mentalno zdravlje pojedinca, a ona putem Facebooka može imati sve posljedice kao i ona uživo. Tzv. cyber bullying može povrijediti osobu tako da ona postane depresivna ili suicidalna. No ne vidim zašto bi ljudi s emocionalnim poteškoćama bili u većem riziku pri čitanju Facebook profila – sve ovisi o tome čije profile čitaju.
Je li egzodus mladih iz Hrvatske moguće dovesti u vezu s depresijom? Odnosno, koliko od nje pate mlade generacije?
Nedostatak pravde, morala i perspektive u kombinaciji s egzistencijalnom nemoći, pesimizmom i depresivnošću roditelja ubojita je kombinacija za djecu. Kako je danas povećan pritisak i na mlado i na staro, raste i postotak onih koji ga ne mogu izdržati. Mislim da egzodus mladih nema veze s depresijom u psihijatrijskom smislu, nego s nedostatkom društvenih mogućnosti za afirmaciju pojedinca, ponajprije kroz rad.
