Činjenica da je postav aktualne izložbe Muzeja grada Zagreba "Objektiv NDH: opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost" temeljen na podacima 7.824 policijska kartona (iz Fonda 259 u Hrvatskom državnom arhivu – Redarstvena oblast za grad Zagreb) – otkud je pak usporednom analizom izvora iz drugih arhiva izdvojeno 1.300 onih kod kojih je utvrđena veza hapšenja i evidentiranja ljudi u Redarstvenoj oblasti Zagreb s njihovom deportacijom na služenje zadane kazne u KCL Jasenovac – preliminarno je impresivna. Fokus izložbe je na uvećanim fotografskim policijskim portretima kao izboru od tih 1.300 dokumentiranih, digitaliziranih dosjea čiji se sadržaj na izložbi može pregledavati pojedinačno, ako hoćete satima, dodirom ekrana i listanjem na pametnom telefonu.
Izložba je nastala u organizaciji Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća, u autorskoj koncepciji Đorđa Mihovilovića i Anete Vladimirov (uz suradnju Tene Bakšaj i Nikole Puharića) i bez sumnje je jedna od najvrednijih ikad realiziranih na tom mjestu. Naizgled malog opsega, smještena u (zahtjevnom ali prijateljskom) podrumskom prostoru muzeja, konceptualno jasna i poštena. U tolikoj mjeri da se očuđujuća lapidarnost susreta s portretima ljudi s policijskih dokumenata polako i fraktalno umnožava do kulminacije dojma čitave dokumentarne građe "skrivene" u digitalnoj formi, na ekranu u dnu izložbenog prostora.
Umjesto nacionalnog kriterija u koncepciji izložbe kao nosivi je korišten onaj klasni, odnosno profesionalni, i to u kategorijama građanskih zanimanja. Zato velik dio izložbe čine fotografije policijskih kartona radnika, učitelja i profesora, liječnika, domaćica, umjetnika...
Teško je odrediti gdje je točka jače izvedbene radijacije postava: njegova minimalističko-modernistički funkcionalna scenografija u sepijastom osvjetljenju izloženih fotografija, ili pogođena ekonomija izloženih biografskih crtica na panoima, čime se dozira posjetiteljska pažnja i istovremeno potiče daljnji interes za konkretnim ljudskim sudbinama. I ako izložba koja dokumentira ustaške zločine u svakom aspektu izložene građe dosiže razinu onoga što bismo u nedostatku boljeg pojma nazvali estetičkim dostojanstvom, onda je itekako uspjela u javno isticanoj, autorskoj namjeri da "dehumanizirani mehanizam opasnih i nepoćudnih vrati u dimenzije malih, običnih ljudi" kojima se službena historiografija dosad nije mogla, nije znala ili nije htjela baviti.
Naravno, tip estetičke elegancije postava (autori su dizajner Damir Gamulin i arhitekt Antun Sevšek) rezultat je (i) jasnoće etičkih principa pri koncepciji izložbe. O tome razmišljate, recimo, tek po izlasku s izložbe a ne ranije, iako je koncepcija postava izvedena jednostavno i logično. Budući da su žrtve rasnih zakona (Srbi, Židovi, Romi) u logorske kapacitete NDH dospijevale kolektivnim deportacijama i uglavnom bez evidencije, veći dio građe policijskih dosjea (47,86 posto) pripada osobama hrvatske nacionalnosti, odnosno onima koje su smatrane "opasnim i nepoćudnim po javni red i sigurnost". Stoga je umjesto nacionalnog kriterija u koncepciji izložbe kao nosivi korišten onaj klasni, odnosno profesionalni, i to u kategorijama građanskih zanimanja. Naime, osnovni orijentir u kategorizaciji građe bila je činjenica logorske svakodnevice u kojoj nije bila nevažna kompetencija ili vještina logoraša, što je na policijskim kartonima uredno navedeno. Zato velik dio izložbe čine fotografije policijskih kartona radnika, učitelja i profesora, liječnika, domaćica, umjetnika, obrtnika i ljudi sa sela ili poljoprivrednika.
Članovi ilegalne parijske ćelije (Foto: Silvija Dogan)
Očekivano, ekspresija fotografiranih lica nepogrešivo potvrđuje klišej klasne razlike, a pogotovo razliku urbanog i ruralnog: oni navikli na objektiv fotografskog aparata logikom (policijski ranije kažnjavanoga) političkog angažmana ili svog obiteljskog, građanskog statusa nude čitavu paletu psihoemotivnih tragova u tek jednoj en face fotografiji, za razliku od neobično dezorijentiranih, neuhvatljivih fokusa ljudi koji su se pred fotografskim objektivom policije našli prvi put. Onkraj svake klasne ili bilo koje druge kategorije ili pravila, izložene policijske fotografije bile su, treba li isticati, posljednje u životima najvećeg broja izloženih lica. Ta lica (pro)nose jezu i princip nade čitave izložbe: nešto inherentno onima čije besmrtne biografije gledate kao slučajni prolaznici, nešto inherentno vama. Niste sigurni.
Nije, naravno, poznat autor policijskih fotografija od kojih su neke zanatski zbilja izvanredne. Također nije poznato kada su točno nastali ti policijski portreti: neposredno prije izvršenja zatvorske kazne, odnosno deportacije u logore, ili u razdoblju između dva rata, naslijeđene iz prethodnog režima. A rubrike na kartonima, ispisane policijskom pisaćom mašinom i ovjerene vlastoručnim potpisima ili otiscima kažiprsta uhićenih (već prema tome koliko je tko bio pismen), dokazuju tragikomično neuspjelu endehašku imitaciju gestapovskih protoeugeničkih "kriterija" katalogizacije. Primjerice, ondje se traži super detaljan "osobni opis" (visina, stas, kosa, brk, obrve, oblik i boja lica, usta, zubi, podbradak). Traže se i "osobiti znakovi i tjelesne mane", "izmjera tijela u opsegu glave i prsa". U rubrici "sposobnosti" traži se podatak o poznavanju jezika ("domaćeg i tuđinskog"), a rubrika "praktika" koja uključuje teško shvatljive kategorije "mijenjanje obličja" ili "nadijevanje krivih imena" ima i mjesto "odan piću" (odgovor je "pije" ili se ostavlja prazno) i kategoriju "zločinački jezik" – što je na svim izloženim kartonima ostala nepopunjena.
Dio posvećen logorašima umjetnicima posebno je dirljiv jer, osim nerijetko vrlo uglednih prijeratnih biografija pedagoga (a bilo je tu mnogo žena) i fotografija s kojih se naziru posljednji građanski obrisi delikatnih knjiških ljudi, predstavlja i nekoliko artefakata
Negdje na sredini postava, čija dinamika kao da računa na vaš uredan mimohodni tempo, smješten je dio pod imenom "Ćelija smrti". Ondje su izložene grupe policijskih kartona ljudi koje su zapovjednici logora mučili glađu i žeđu. Među njima nije bilo preživjelih. Tijekom 1942. kada, naime, utjecaj Komunističke partije u logorima u formi raznih akcija otpora biva sve intenzivniji, prvi veliki udarac tajnoj partijskoj organizaciji zadao je zapovjednik logora Stara Gradiška Nikola Gadžić jer je krajem ožujka 1942. grupu od dvadeset komunista zatvorio u samice ili "ćelije smrti". Kada su zatvorenici u agoniji poumirali, a partijski rad unatoč tome nije posustao, u istu "ćeliju smrti" u srpnju iste godine dovedena je još veća grupa zatočenika.
Zatim, izložbeni dio posvećen logorašima umjetnicima posebno je dirljiv jer, osim nerijetko vrlo uglednih prijeratnih biografija umjetničkih pedagoga (a bilo je tu mnogo žena) i fotografija s kojih se naziru posljednji građanski obrisi delikatnih knjiških ljudi, predstavlja i nekoliko artefakata: repliku posmrtne maske umjetnika Danijela Ozme koju je izradio Slavko Brill ili sliku unutrašnjosti ogromne peći koju je u logoru naslikao Walter Kraus, nesretnik uhvaćen u bijegu iz Austrije, kada je pokušavao doći na područje talijanske zone. Nitko od trojice spomenutih nije, međutim, preživio do kraja rata.
Tko onda jest? Svjedočenja onih koji su preživjeli, nadživjeli torturu logora rijetke su kompletne biografije u totalu 1.300 policijskih kartona, pripadnih ovoj izložbi.
Poput, recimo, kratke crtice – citata iz knjige "Nepokorena zemlja" komunista Mladena Ivekovića objavljene u Zagrebu već 1945. godine: "Velike su poteškoće postojale za stanove, u kojima su se održavali sastanci i konferencije. Policija je noću znala blokirati čitave ulice i vršiti pretrese po svim kućama. Rezultati nisu kod tih pretresa bili onakvi, kakve je policija očekivala. Jednoga je dana bila blokirana čitava Trešnjevka (radničko naselje), ali osim pohapšenih desetak Židova, drugih rezultata nije bilo iako je na Trešnjevci ilegalno živjelo mnogo drugova".
Šušković Franjo, jedan od rijetkih preživjelih protagonista izložbe (Foto: Silvija Dogan)
Konačno, izložba apostrofira fascinantnu sudbinu Hinka Steinera, preživjelog zagrebačkog Židova oženjenog Hrvaticom, koji je od 1928. bio službeni fotograf zagrebačke policije. Za vrijeme NDH Steiner je bio udaljen iz službe, zatim mnogo puta hapšen pa kratko puštan na slobodu zaslugom supruge da bi naposljetku, ipak, bio odveden u logor Ciglanu. Preživio je boravak u logoru pa je tako među prvim svjedocima 1945. govorio pred Zemaljskom ratnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a potom postao službeni fotograf Komisije. Steiner u svibnju 1945., kao u scenariju holivudskog hepienda, odlazi na mjesto nekadašnjeg logora Jasenovac i fotografira zatečeni ustaški zločin. Jedan objektiv živog bivšeg logoraša kao kontraplan požutjelih fotografija ubijenih logoraša. To je sve što je, zapravo, ostalo. Fizionomije na, gotovo zaboravljenim, policijskim kartonima NDH.
Ali kako su i zašto policijski kartoni političkih protivnika Kraljevine Jugoslavije tako lako uopće završili u ustaškoj arhivi? Đorđe Mihovilović, viši kustos Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, koautor ove izložbe i autor nekoliko monografija o žrtvama Jasenovca, u suradnji s nezavisnim istraživačem Mariom Šimunkovićem dugi niz godina tragao je za arhivom čiji je dio izložen ovom prilikom. Desetljeća su prošla u mukotrpnoj i kompliciranoj tranziciji policijske arhivske građe NDH, do njezine konačne dostupnosti u Državnom arhivu, od kraja 1990-ih. Mihovilović stoga zna kako su policijski kartoni uhićenika ili podaci policijske evidencije za "političke i druge sumnjivce" kao dokumenti koji su značajnim dijelom nastali između dva svjetska rata, završili kod Pavelićeve vlasti: kokošarski. Jadno i nesretno, bez traga ikakvog sistema osim nasilja, stihije i uporne laži.
U tekstu kataloga ove izložbe Mihovilović kaže: "Dokumentacija Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu trebala je biti uništena prvih dana rata, to jest spaljena u zagrebačkoj tvornici papira. Natovarena u jedan kamion nalazila se nekoliko dana u dvorištu Ravnateljstva u Đorđićevoj ulici i tako je dočekala slom Kraljevine Jugoslavije i uspostavu ustaške vlasti. Cjelokupna evidencija političkih 'sumnjivaca', najprije komunista, tako je dopala u ruke ustaša. Čini se da je zagrebačka policija raspolagala s imenima i fotografijama nešto više od 28.000 osoba uhićenih u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata. Taj broj se u periodu NDH nastavio povećavati pa je, primjerice, Jano Slamaj uhićen 29. prosinca 1941. godine, evidentiran pod brojem 32 895. Budući da je jedan od prvih uhićenih po uspostavi NDH evidentiran pod brojem 28 489 (Guido Bachar), da se zaključiti da je Zagrebačko redarstvo sredinom i u drugoj polovici 1941. godine otvorilo oko 4.500 kartona za nove uhićenike. A to svakako ne odgovara njihovom stvarnom broju jer je, recimo, veliki broj Židova preko različitih redarstvenih organa odvođen u sabirališta bez ikakve popratne dokumentacije". Izložba je u Muzeju grada Zagreba otvorena do 11. lipnja.
* Veći dio zbirke digitaliziranih dosjea, koja obuhvaća nekoliko tisuća primjeraka, dostupan je na portalu ekultura.
