U novinskim tekstovima o posljednjem Bondu svako malo, na ovom i onom mjestu, pojavljuje se podatak da je Daniel Craig 1968. godište. Ta godina upada u oči: otvoreno mi govori da sam postao prestar za ulogu James Bonda. Za neke stvari još ima vremena. Za pisanje prikaza o knjizi Jeana Améryja "O starenju: Revolt i rezignacija", sasvim sigurno ima vremena, ali kao što je žena u četrdesetima prestara za balerinu, tako sam ja prerastao ulogu James Bonda. Čak i kad bih otkrio javnosti da sam upravo ja novi James Bond ne bi od toga bilo puno vajde.
Améry je slikovit u tom pogledu. Tko si? Pita pacijenta liječnik u umobolnici. Talleyrand, francuski aristokrat i diplomat, čovjek za sva vremena! Talleyrand pritom drhti u lakrdijaško-kažnjeničkom haljetku što mu pleše oko tijela, struže papučama po podu, jede juhu iz drvene zdjele.
Talleyrand iz umobolnice nema socijalnu dob. On kuca na vrata, neumorno, i potpuno mu je svejedno što nitko ne otvara. "Luđaka je malo", kaže Améry. "I polu- i tričetvrt-luđaka nema tako mnogo. Većina je 'normalna', a u našem slučaju to znači: u nekoj dobi ljudi prihvate društveni sud." Kennedy je s četrdeset i tri godine bio mlad predsjednik. Trećerazredni državni službenik s četrdeset i pet godina u socijalnom je smislu star čovjek. Bond u tom dobu još ima koju godinicu slave; njegove su već sve prošle.
Jean Améry (Beč, 1912.) preživio je mučenje Gestapa u tvrđavi Fort Breendonk u Belgiji, deportaciju i zatočenje u Auschwitzu, Buchenwaldu i Bergen-Belsenu, da bi postao francuski filozof Ništenja. Iako je pisao na njemačkom, rodno ime Hanns Meyer nakon rata je romanizirao manifestnim činom odvajanja od njemačke civilizacije. Ništenje koje podrazumijevaju bol i patnja opisuje u "S onu stranu krivnje i zadovoljštine", eseju o iskustvima iz koncentracijskih logora. Ništenje smrću i samoubojstvom tema je knjige "Dići ruku na sebe – diskurs o slobodnoj smrti". "O starenju: Revolt i rezignacija", naša ovotjedna lektira, prijevodni je nastavak tog blistavog niza filozofske depresije.
Starenje Améry raščlanjuje kroz socijalno starenje, kulturno starenje (kada više ne shvaćamo suvremenu kulturu), identitetsko starenje (kada se više ne prepoznajemo u ogledalu), i fizičko starenje, kada bol i bolest postanu "tvrđave u kojima se zbiva slavlje propadanja tijela". Na samom početku eseja ostarjeli Marcel Proust dolazi na bal kod vojvode de Guermantesa. Na plesnom podiju vrte se parovi staraca koje jedva da prepoznaje. Podeblja dama koja ga pozdravlja, ispada da je njegova ljubav iz dječačkih dana. Što se dogodilo s ljudima koje zatječe na prijemu, pita nas Améry. "Ništa. Sve. Vrijeme je prošlo."
Da ništa drugo osim ove tri rečenice nije napisao, Améry bi opet sve napisao. Život je čudo, smrt je besmislena. Starenje je poveznica između čuda i besmislice. Taoci tijela i vremena smo svi. "Starenje, s kojim se predstavlja i postaje nam vidljivo Ništavilo, i 'ne' naše egzistencije, opustjeli je životni predio, bez ikakve razumne utjehe; ne treba sebi ništa utvarati."
I eto ga opet. "Ne treba sebi ništa utvarati!" Rezignacija, da. Ali i još nešto uz to. Malo sarkastičnog humora, ali i neki tronuti ushit prolaznom ljepotom života. Jednom riječju: Améry!
